IV. Vazmeni tjedan
Utorak, 5. 5. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 11, 19-26;
Ps 87, 1-7;
Iv 10, 22-30

Evanđelje: Iv 10, 22-30

Iz Evanđelja po Ivanu

     Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga –
ona svjedoče za mene.
Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
Ja i Otac jedno smo.«

     Proteklih dana slušali smo o Isusu Dobrom Pastiru, kako pase, čuva i vodi svoje stado – nas. U Ivanovom evanđelju u jedanaestom poglavlju jasno je rečeno da Isus ima umrijeti zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Da budemo jedno stado, jedan Pastir. Duh Sveti kojeg nam Otac daje po Isusu uvodi nas u istinu i tvorac je jedinstva. Nadalje, Isus u velikosvećeničkoj molitvi za vrijeme posljednje večere moli se Ocu za one koji u njega vjeruje i koji su Njim – apostoli te za sve koji će na njihovu riječ povjerovati, da budu jedno kao što smo mi Oče jedno, ja u Tebi i Ti u meni. Sam Isusov poziv na jedinstvo te slika stada, zapravo je još jedno očitovanje da On JEST – da je On onaj koji ima doći – Bog – Spasitelj.
     Jer kao što je Bog objavio i govorio po proroku Ezekielu: Jer ovako govori Jahve Gospod: Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka.
     Zanimljivo je da prva rečenica današnjeg prvog čitanja iz Djela Apostolskih započinje riječima Oni što ih rasprši nevolja. Lako je primijetiti govor o raspršenom stadu odnosno zajednici u prvom i drugom slučaju. To nam je pokazatelj i očitovanje volje Božje i volje neprijateljeve (zloga). Bog stvara jedinstvo, zajedništvo, a neprijatelj razdjeljuje, razdvaja. Vidimo što je raspršilo učenike Gospodnje na Veliki Petak, također i ovu zajednicu o kojoj čitamo iz prvog čitanja – nevolja! Đavao je dakle uzročnik nevolja koje nas tjeraju da se raspršimo, nikada Bog! Razlog je da ne budemo ujedinjeni ni međusobno ni s Bogom. Kad bismo barem ovu istinu shvatili, prihvatili i ucijepili u svoj um i srce, koliko bismo brakova spasili, koliko obitelji… Ne bismo tražili tvorca nevolje u bližnjima, u bratu, sestri, susjedu, snahi, supružniku već u onome koga himan Duhu Svetom naziva dušmanin. Jedan je naš pastir, a u smislu neprijateljstva jedan je naš dušmanin i neprijatelj – đavao.
     Znajmo da smo mi svi ljudi na jednoj strani, na istoj, da smo svi Božji. Suprotstavimo se zlu svojom molitvom kako kaže David u Psalmu. Radimo na međusobnoj ljubavi da ostanemo jedno, te time ispunimo Božji naum da budemo jedno u ljubavi i razorimo barem u svom životu i obitelji lukavi pakleni plan koji sije nevolje da nas razdijeli i rastavi. Neka nam ovo vrijeme iščekivanja svetkovine Pedesetnice, bude u ozračju zajedničke molitve i međusobne ljubavi, kao što je činila i prva Crkvena zajednica koja je bila okupljena oko Marije u molitvi iščekujući Silu odozgor.