Kronologija događaja

29. 06. 1932.

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu otvorila je samostan i u njemu kapelu Majke Božje Lurdske, Vrbanićeva 35. Blagoslovio je zagrebački nadbiskup Antun Bauer za vrijeme provincijala fra Ante Cikojevića. Prvi gvardijan bio je fra Petar Grabić

16. 01. 1933.

Osnovan je odbor za gradnju svetišta Majke Božje Lurdske koji je uputio i proglas vjernicima da pomognu podići „Opće hrvatsko zavjetno svetište Majke Božje Lurdske“.

21. 06. 1934.

Prof. arh. Joža Plečnik prihvatio je izradu nacrta svetišta Majke Božje Lurdske na molbu gvardijana fra Petra Grabića i na preporuku Ivana Meštrovića.

20. 08. 1934.

Kip Majke Božje Lurdske za Svetište poslala je družba „L’Alliance Catholique“ iz Lurda.

28. 08. 1934.

Prof. arh. Joža Plečnik izradio je idejni nacrt za Svetište.

17. 09. 1935.

Gradsko poglavarstvo odobrilo je nacrt prof. arh. Jože Plečnika.

16. 12. 1935.

Upućena je molba za gradnju Svetišta Gradskom građevinskom XVI odsjeku.

25. 03. 1936.

Blagoslov temeljnog kamena bazilike Majke Božje Lurdske obavio je zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac za vrijeme gradonačelnika Rudolfa Erbera, provincijala Stanka Petrova i gvardijana fra Petra Grabića.

23. 06. 1936.

Početak radova na kripti bazilike Majke Božje Lurdske. Polovicu kripte izvelo je građevinsko poduzeće ing. Teodora Greinera iz Zagreba a nadgledao je ing. Ivo Senk.

27. 08. 1936.

Građevinsku dozvolu, br. 119616-XVI-1936, izdalo je Gradsko poglavarstvo.

12. 12. 1936.

Završen je krov na prvoj polovoci kripte.

24. 10. 1937.

Blagoslov sagrađenog dijela kripte i posvetu glavnog oltara obavio je zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. Veliki oltar izradio je Alojzij Vodnik po nacrtima arh. Jože Plečnika.

01. 04. 1939.

Stolarska radionica Janka Štengla počela je oblagati drvom strop u kripti. Klupe je izradio drvodjelac Stanko Kelemen.

29. 07. 1939.

Oltar Srca Isusova dala je izraditi nepoznata osoba.

22. 09. 1940.

Nastavak izgradnje drugog dijela kripte. Radove je izvelo građevinsko poduzeće ing. Josipa Čorka, nadgledao je prof. arh. Zvonimir Vrkljan, a vodio je gvardijan fra Mate Vodanović.

08. 12. 1942.

Posveta oltara Majke Božje Lurdske.

08. 12. 1942.

Nadbiskup Alojzije Stepinac osnovao je župu Majke Božje Lurdske. Prvi župnik bio je fra Albert Bukić.

23. 01. 1955.

U kripti su postavljene orgulje. Izradio ih je Franc Jenko (opus 75).

17. 09. 1963.

Posvetu oltara sv. Franje Asiškoga i sv. Ante Padovanskog obavio je zagrebački pomoćni biskup Josip Lach.

16. 08. 1965.

Dogradnja kripte (izgradnja predvorja Svetišta) prema nacrtima prof. arh. Zvonimira Vrkljana, arh. Valdemara Balleya i arh. Aleksandra Zimmermanna.

1970. – 1971.

Gradnja gornje crkve po nacrtima prof. arh. Zvonimira Vrkljana. Radove je izveo Stjepan Brnčić, ovl. zidarski majstor, za vrijeme provincijala fra Petra Čapkuna i gvardijana fra Ivana Vuke i fra Ivana Mirkovića.

08. 12. 1970.

Portal Svetišta, koji je izradio akad. kipar Lujo Lozica, blagoslovio je zagrebački pomoćni biskup Mijo Škvorc.

15. 12. 1970.

Prijenos tijela sluge Božjega oca fra Ante Antića s Mirogoja u kriptu Svetišta. Sarkofag je isklesao Lujo Lozica po nacrtu arh. Valdemara Balleya. Kiparica Milla Vod izradila je u reljefu lik oca fra Ante Antića.

13. 08. 1971.

Blagoslov gornje crkve obavio je lurdski biskup Henri Donze za vrijeme zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, provincijala fra Petra Čapkuna i gvardijana fra Ivana Mirkovića.

11. 02. 1973.

Blagoslov vitraja Ive Dulčića „Bijeg u Egipat“ u predvorju Svetišta.

1989. – 1990.

Nadogradnja trećeg kata i obnova samostana po nacrtima arh. Duška Dropulića. Radove je izvelo građevinsko poduzeće „Građevina“ za vrijeme provincijala fra Šimuna Šipića i gvardijana fra Pavla Vučkovića.

20. 09. 2004.

Potpisani ugovori za postavljanje bakrenog krova na crkvi, a radovi su započeli 28. rujna i završili u ožujku 2005. godine.

Sudski postupak protiv fratara

Crkva Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu bila je živa i posjećivana, jer su u njoj djelovali aktivni svećenici a navlastito propovijedima. Zbog toga su bili na meti komunističkih vlasti. Da im se onemogući rad, insceniran je sudski postupak da su organizirali rušenje državnog uređenja, širenje protudržavnih letaka, da su održavali neprijateljske veze s o. Jozom Mikulićem koji je više puta dolazio u Zagreb iz emigracije, donosio smjernice za djelovanje i propovijedi protiv narodne vlasti prema uputama obavještajnih zapadnih inozemnih centara, donosio novac i na koncu eksploziv za rušenje tvornice “Gaon".

Službenici Udbe upali su u samostan i pretresli ga 19. travnja 1947. godine, uhitili o. fra Leonarda Bajića, gvardijana, o. fra Mateja Vodanovića, župnika, o. fra Alberta Bukića, vikara samostana, o. fra Serafina Rajića, župnog pomoćnika, o. fra Jozu Viskovića, župnog pomoćnika, o. fra Miju Anušića, studenta, a o. fra Antu Antića, sutradan tj. 20. travnja. O. fra Petra Grabića, provincijala, uhitili su 13. srpnja 1947. i pridružili ga ovoj skupini. Uz optužene franjevce zatvorene su i tri civilne osobe.

Protiv njih podignuta je Optužnica, ali nijedna točka Optužnice nije dokazana. Okrivljenici se nisu mogli braniti niti su bili pozvani svjedoci. Protiv glavnog optuženika fra Joze Mikulića, koji je živio u inozemstvu, nikada nije podignuta optužnica ili tjeralica niti mu se sudilo u odsutnosti. Umro je 15. ožujka 2000. godine u 102. godini života u SAD (San Jose). Dokazano je da Mikulić nije nikada dolazio u Zagreb poslije nego ga je napustio 7. svibnja 1945. godine ni pod svojim ni pod tuđim imenom. Jedan od Udbinih aktera u tom procesu – Nedo Milunović – pismeno je potvrdio da Mikulić nije nikada dolazio u Zagreb i da je sudski postupak insceniran i proces montiran. Time se ruši čitava konstrukcija sudskog postupka. Zaključak je jasan: optužba je namještena a osuda nepravedna.

Sud je nepravedno presudio 28. srpnja 1947. godine ovako:

• o. fra Matej Vodanović i o. fra Serafin Rajić osuđeni su na smrt strijeljanjem, a osuda izvršena 4. rujna 1947. godine;
• o. fra Jozo Visković osuđen na 15 godina zatvora koje je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški;
• o. fra Petar Grabić osuđen na 14 godina zatvora,
• o. fra Leonard Bajić osuđen na 12 godina zatvora i u zatvoru preminuo 17. veljače 1948. godine;
• o. fra Albert Bukić osuđen na 7 godina zatvora.

Život se ipak nastavio, samostan nije ukinut, žrtava i odricanja je bilo, ali je Bog pomagao.

Samostan Majke Božje Lurdske

Godine 1929. provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Petar Grabić moli 16. rujna vlč. Josipa Lončarića, župnika župe Sv. Petra u Zagrebu, da proda spo­menutoj provinciji zemljište u produžetku Boškovićeve ulice za gradnju novog samostana. J. Lončarić odgovorio je 29. stude­noga da će župa prodati nadarbinu crkve Sv. Petra na Zavrtnici. Ge­neral Reda fra Bonaventura Marrani odobrio je 20. ožujka 1930. godine gradnju novog samosta­na a i Kongregacija za redovnike 15. travnja iste godine. Ministarstvo pravde (odjeljenje za vjeru) potvrdilo je 5. svibnja 1930. godine prijenos vlasništva zemlje od crkve Sv. Petra na Pro­vinciju.

Nacrte za novi samostan u Vrbanićevoj ulici izradio je 1931. godine inž. Kulišek, a radove je izvodio inž. Ivo Senk. Fra P. Grabić imenovan je 2. prosinca 1931. godine prvim gvardijanom (starješinom) samostana.

Godine 1932. provincijal Grabić je u molbi Poglavarstvu slobodnoga kraljevskog grada Zagreba za otvorenje novog samostana naglasio kako se on podiže da bi njegovi članovi, osim duhovne i kulturne uloge, vršili i socijalnu jer će osnovati: „… za siromašnu radničku djecu obdanište i pučku siromašnu kuhinju…"

Zagrebački nadbiskup Antun Bauer otvorio je i blagoslovio samostan i u njemu kapelu Blažene Djevice Marije – Gospe Lurdske – na blagdan Sv. Petra i Pavla (29. lipnja 1932.).

Prva sjednica o osnutku Trećega reda sv. Franje bila je 16. listopada, a već 11. veljače osnovan je Treći red sv. Franje. Istaknuti prvi članovi bili su: J. (Franjo) Šimrak, V. (Ivan) Vagner, Mate (Jerko) Ujević, Pa­vao Grubišić, vlč. P. (Bonaventura) Kovačić… Duhovni vođe bili su: fra P. Grabić, fra Mate Vodanović, fra Leonard Bajić, fra Albert Bukić, fra Bernard Borić, fra Ćiro Markoč, fra Stanko Radić, fra Ivan Vuka, fra Roko Tomić, fra Ivan Mirković, fra Petar Pletikosa i fra Mirko Buljac…

22. travnja 1933. godine Gradsko poglavarstvo dopustilo je otvaranje smještaja za radničku djecu u samostanu, a 15. rujna došli su u samostan prvi franjevački studenti: fra Gašpar Bujaš, Milan Lapić i Anselmo Kovačić a kasnije su nadošli i iz bratskih provincija. Jednako su počela stizati i bolesna braća. Time se ispunio jedan od ciljeva otvaranja samosta­na u Zagrebu.

Članice Trećeg reda 1934. godine otvorile su pučku kuhinju za pedesetak siromaha, a s druš­tvom Katolička žena ušle su u dobrotvorni odbor za pomaganje siromašnih slo­jeva zagrebačkih građana.

Osnovan je zbor katoličkih žena pod vodstvom Zlate Svobode. Neko vrije­me muški i mješoviti zbor vodio je stu­dent Akademije Joža Požgaj. Kad je završio školovanje i otišao na službu u Čakovec, zbor je ponovno preuzeo prof. Branko Grgić.

U jesen 1945. godine rad su u crkvi i samostanu preuzele Školske sestre sv. Franje – Split (Lovret). One ga marljivo obavljaju do danas, s mnogo ža­ra, žrtve i ljubavi. Prije njih ku­ćanstvo su vodile č.s. milosrdni­ce iz Zagreba, a kasnije č.s. franjevke iz Maribora. Sestrama je osobito nakon rata pomagao Joža Vuksan i Stipe Mušterić. U sa­mostanu je radio i gosp. Vlado Polak.

Iz Makarske je u Zagreb 1946. godine prešlo filozofsko-bogoslovno učilište. S klericima je došao i njihov magis­tar fra Ante Antić. To je početak njegova duhovnog djelovanja u ispovjedaonici. S klericima su u Za­greb došli i njihovi profesori: Gabro Cvitanović, Ante Crnica, Božo  Vuco,  Vjenceslav  Nakić, Ćiro Markoč, Franjo Carev. Svi su oni pomagali rad u Svetištu.

Nakon drugoga svjetskog rata rad u Svetištu se ograničio. Sva su društva, osim Trećeg reda, prestala djelovati, a zapeli su i pokušaji nastavljanja gradnje crkve. Tu i tamo nešto se popravilo…

Bogoslovija je 1957. godine iz Zagreba vraćena u Makarsku. U Zagreb su smještena dva viša razreda Franjevačke srednje vjerske škole.

Godine 1958. zbor gospođa prihvatio je fra Marijo Stipić, dječji zbor fra Vjenceslav Glibotić a mješoviti fra Josip Ante Soldo. Mješoviti zbor preuzeo je 1960. godine student Akademije Kristijan Petrović. Prije njega, nakon rata, duže vremena zbor je vodio njegov brat, Božo Petrović, a nekoliko godina fra Anđelko Milanović i Hinko Krenčić. Kraće vrijeme zbor su vodili tadašnji stu­denti Akademije Nikša Bareza, Sandro Zaninović, a u zamjeni i Pavao Dešpalj. Istaknute pjevačice bile su Mira Petrović-Štor i Zdenka Đeri.

Nakon smrti vič. Albe Vidakovića (1964.), fra Anđelko Milanović preuzeo je katedru glaz­be na Bogoslovnom fakultetu, vodstvo Instituta za crkvenu glazbu i uredništvo časopisa ,,Sv. Cecilija". Fra Anđelko je prihvatio mješoviti zbor u Svetištu.

4. ožujka 1965. godine umro je na glasu svetosti fra Ante Antić. Pokopan je na Mirogoju 8. ožujka.

„Što se krilo u tom jednostavnom, skromnom, povučenom, gotovo plašljivom redovni­ku; što je tako neodoljivo privlačilo k njemu sve što je među nama još kadro osjetiti tjes-kobnu zabrinutost za istinski napredak i spasenje svoje besmrtne duše; sve što kroz ovo nestalno i varavo osjetno traži i napipava Nevidljivu stvarnost, vječnoga Boga? Ono što sam doživio sam, uvjeren sam da su doživjeli i mnogi od ovdje prisutnih. Kad ste iz ulične buke i vreve, sami puni kojekakvih briga, prestupili prag njegove sobice i približi­li se tom redovniku i svećeniku, vi ste imali osjećaj da ste u hipu preneseni u neki drugi, tako čudesno smireni nadzemaljski svijet i da se nalazite u Božjoj blizini; gledajući ga pred sobom tako skromna i jednostavna, vi ste spontano ponavljali riječi sv. Pavla: ,,Apparuit benignitas et humanitas Salvatoris nostri Dei – ukaza nam se dobrota i čovjekoljubivost Spasitelja našega Boga" – učeći nas da se odreknemo bezbožnosti i želja ovoga svijeta i da živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu, očekujući blaženu nadu i slavni dolazak velikoga Boga i našega Spasitelja Isusa Krista…" (Iz govora o. Ivana Kozelja, D. I. na Mirogoju)

U samostanu je 1970. godine otvorena Vicepostulatura za proglašenje fra Ante Antića blaže­nim. Vicepostulator je postao fra Roko Tomić.

15. prosinca preneseni su posmrtni ostaci fra A. Antića iz Mirogoja u kriptu Sve­tišta. Sarkofag je isklesao L. Lozica po nacrtima arh. V. Balleva. Kiparica Mile Wood (Ludmila Woodsedalek) izradila je u reljefu lik dobrog oca Antića.

Godine 1971. počeo je izlaziti list „Dobri otac Antić – Glasilo vicepostulature". Osnivaju se „Fra Antini prijatelji" koji se okupljaju svakog mjeseca u samostanskoj kapeli. Vicepostulatura priprema na dan smrti, 4 ožujka, svake godine svečanu komemo­raciju, na kojoj su o fra Anti do sada govorili mnogi biskupi i teolozi, a obrede su uveličavali izabrani pjevači.

Uz crkvu je podignut dio samostana (1973.-75.) u kojem su sobe za stanova­nje, stan časnih sestara (temeljito obnovljen 2004. g.), knjižnica, dvorana za vje­ronauk i prostorije vicepostulature sluge Božjega fra Ante Antića.

Samostan je više puta popravljan, osobito 1989./90. kada je podignut treći kat po nacrtu arh. Duška Dropulića.

Svetište Majke Božje Lurdske

Početkom 1933. godine osnovan je Promicateljski odbor na čelu s vlč. J. Lončarićem a pokrovitelj mu je bio zagre­bački nadbiskup. Odbor je uputio proglas vjernicima da pomognu podići „opće hrvatsko zavjetno svetište Majke Božje Lurdske". Putem kipara Ivana Meštrovića provincijal Grabić se povezao s arhitektom Jožom Plečnikom iz Ljublja­ne. On se besplatno prihvatio izrade nacrta za novu crkvu.

Svetište se još nije počelo graditi

20. kolovoza 1934. godine „L’ Alliance Catholique" iz Lurda poslala je kip Majke Božje Lurdske, a već 28. kolovoza arhitekt J. Plečnik izradio je idejnu skicu za buduće Svetište. Od 4. do 7. veljače 1935. godine u izlogu tvrtke Bothe i Ehrmann u Ilici, bila je izložena zastava Majke Božje Lurdske, a 13. i 14. u izlogu trgovine „Tivar" u Vlaškoj ulici, te ko­načno 15. i 16. u Svetištu. Nacrte za zastavu izradila je umjetnica Zenaida Bandur. Pod njezinim vodstvom djevojke su vezle, a među njima se istaknula Slavica Demerec. Zastava je bila blagoslovljena 17. veljače, na dan vanjske proslave Gospe Lurdske. Tada je prvi put priređena procesija u kojoj su vjernici sa svijećama u rukama pratili ulicama Svetotajstvo. U procesiji je svirala glazba tramvajskih namještenika. Nakon nje je propovijedao vič. Stjepan Bakšić.

Gradsko poglavarstvo odobrilo je 17. rujna 1935. godine Plečnikov nacrt, a 16. prosinca upućena je molba za gradnju nove crkve Gradskom građevinskom XVI. odsjeku. Ujedno su počele i pučke misije za blagoslov temeljnog kamena.

Blagoslov temeljnog kamena

Pomoćni zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac obavio je blagoslov temeljnog kamena budućeg Svetišta 25. ožujka 1936. godine. Obredima su prisustvovali Ante Trumbić, Ivan Pernar, gradonačelnik Rudolf Erber, predstavnici svećenstva i redovnika, te oko 25.000 vjernika. Povelju, zazidanu u temeljni kamen, izradila je Olga Hecker a potpisalo je tridesetak kumova nove crkve. U njoj se ističe kako se usred Zagre­ba podiže hram Majci Božjoj, kao ,,sinovska harnost za bezbroj dobročinstava", uzdajući se da će ona biti „zalog sretnije budućnosti hrvatskog naroda na ovoj zemlji i jamstvo vječnog spasa pred licem Majke Božje u vječnoj Domovini…" 

Prof. arh. JOŽE PLEČNIK (1872. – 1957.)

Plečnikova zamisao Svetišta bila je veličanstvena, možda i presmiona. Crkva se sastoji od kripte i gornje crkve. To djelo nastalo je u vrijeme Plečnikova zrela razdoblja, kad on sje­dinjuje elemente starije arhitekture s novim oblicima, kad spaja želju za veličanstvenošću, niklu na bečkoj secesiji, s intimnim ugođajima. Te su se oznake odrazile i u zagre­bačkoj kripti, ali još više u neostvarenoj gornjoj crkvi.

Za izvođenje radova prihvaćena je ponuda tvrtke Greiner i Franz iz Zagreba. Kako se Plečnik, iz ljubavi prema Majci Božjoj, odrekao novčane nagrade za nacrte, moglo se pristupiti izgradnji dijela kripte. Gradnja je započela 8. lipnja, a nadgledao ju je inž. Ivo Senk.

Na gradilištu je 19. srpnja 1936. godine slavio mladu misu fra Mijo Brlek, član Provincije sv. Jeronima (Zadar), kasnije poznati znanstveni radnik i profesor prava u Rimu na ,,Antonianumu“. Tijekom mjeseca listopada nastao je, zbog štrajkova građevinskih radnika, kraći zastoj u gradnji. Ipak, 12. prosinca 1936. godine završen je krov na kripti.

13. listopada 1937. godine Odbor za izgradnju Svetišta priredio je koncert u pros­torijama „Hrvatskoga glazbenog zavoda". Prihod je išao za gradnju crkve. Članovi Promicateljskog odbora: Branko Bitterman, Vjekoslav Kaurić, Ivo Šepel, Ivan Parišić, Ilija Serder, Mate Ujević, Marko Vunić, Polak

24. listopada 1937. godine posvećen je sagra­đeni dio kripte. Veliki oltar izra­dio je Alojz Vodnik iz Ljubljane po nacrtima J. Plečnika. Posvetu je obavio nadbiskup-koadjutor A. Stepinac. U obredu posvećenja sudjelovalo je više biskupa. Poslije podne je propovijedao provincijal Provincije sv. Ćirila i Metoda fra Miho Troha. U procesiji je sudje­lovalo oko 10.000 vjernika uz zvu­kove glazbe željezničara. Zbog ki­še je procesija skraćena. Za dopis­nika „Katoličkog lista" ta je sve­čanost prešla granice običnih vjer­skih proslava.

Kiparica Mila Wood (Ludmila Woodsedalek) izradila je reljef „Isus ozdravlja kćer Jairovu" ispod kojega su se stavljale osmrtinice.

11. veljače 1938. godine Svetište je obišlo oko 50.000 vjernika. Dana 31. svibnja iste godine održano je u kripti prvo proštenje Kraljici Hrvata s večernjom procesijom. U njoj su sudjelovala sva zagrebačka crkvena društva i mnoštvo vjernika sa svijećama. Prvi su redovi bili u Martićevoj ulici, a posljednji  se nisu ni svrstali pred Svetištem.

Iste godine po nacrtima J. Plečnika izrađena je u Ljubljani pokaznica koju je darovala ne­ka nepoznata osoba.

„Vjesnik svetišta Kra­ljice Hrvata – Majke Božje Lurdske“ počeo je izlaziti 1939. godine.

 U trav­nju 1939. godine počela je stolarska radionica Janka Stengla oblagati drvom strop u kripti. Klupe je izradio drvodjelac Stanko Kelemen.

29. srpnja 1939. godine neka nepoznata osoba dala je izraditi oltar Srca Isusova.

Pri kraju svibnja 1940. godine završeno je oblaganje stropa kripte. Nakon kraćeg zastoja nastavilo se gradnjom Svetišta.

8. prosinca 1939. godine posvećen je oltar Majke Božje Lurdske. Prvu sv. misu na njemu je re­kao biskup J. Carević.

Oltar Majke Božje Lurdske u kripti

24. svibnja 1942. godine postavljen je u kripti mramorni stup za vječno svjetlo, a stigla su i prva dva masivna svijećnjaka i još dva manja, po nacrtima arh. Plečnika.

Krajem 1942. godine zahvaljujući pomoći Provincije i vjernika nasta­vilo se s radovima i iznad cijele kripte postavljen je jednostrešan krov. Da bi crkva dobila ljepši izgled, sazidan je prema ulici visoki zid sa slijepim polukružnim lu­kovima.

Velike hrastove ispovjedaonice nabavljene su 12. travnja 1943. godine.

Rad se oko kripte nastavio. U dvorištu je prigrađena sakristija. Uređeno je stubište kojim se spuštalo u slobodan pretprostor, iz kojega se trima vratima ulazilo u kriptu.

„… u svim Plečnikovim radovima prisut­na (je) briga za ljepotu i plemenitost materijala i za preciznost detalja. Ništa u njegovoj arhitekturi nije prepušteno slu­čaju, svaka je sitnica pažljivo odmjerena i usklađena s cjelinom. Plečnik je u kas­nijim svojim radovima prevladao sece­siju, ostvarivši originalan arhitektonski izraz u ‘sintezi arhaične elementarnosti i profinjenog oblikovanja’. Upravo su ove značajke zrelog Plečnikova stila u punoj mjeri prisutne u kripti Gospe Lurdske. Arhaična je elementarnost prostora potencirana niskim stropom, nizovima masivnih stupova sa zdepastim, teškim kapitelima, te škrtim osvjetljenjem koje upućuje pogled prema oltaru, gdje iz da­ljine blistaju mramor i mjed, sabirući na svojim mnogim plohama svjetlo i kazuju­ći da se tu zbiva neki izuzetan i svečan čin. Naglašenoj masivnosti arhitekture kripte suprotstavljeni su laki i prozračni oltari, tami je suprotstavijeno svjetlo, materiji duh. Tu je ostvarena u pravom smislu metafizika prostora, što je moglo proizaći samo iz dubokog i snažnog do­življaja umjetnika. Približimo li se pak ol­tarima, opazit ćemo da je svaki njihov dio, poput neke dragocjenosti, pažljivo (oblikovan od ulaznih vratašca do svijeć-uiajta svetohraništa, križeva ili jedva vid­ljivih mramornih stupova, i da je s«aki taj dio izveden drugačije i originalno, a opet svi zajedno odaju istu ruku, istu stvaralačku misao. Tako ovaj prostor najprije impresionira kao cjelina, a tek zatim — onome koji traži – otkriva svu raskoš i ljepotu svojih dragocjenih deta­lja" (Ž. Domljan, Kripta – umjetničko djelo arhitekta Plečnika, Majka, 1/1976, br. 2, 9-10).

U kripti su 1955. godine postavljene orgulje. Izradio ih je slovenski graditelj Franc Jenko. Kod toga je upotrijebljen materijal starih orgulja iz Zaostroga, koje su bile djelo poznatog majstora Petra Nakića iz Knina (18. st.). Orgulje u kripti imaju 19 zvučnih registara s dva manuala.

Prof. arh. ZVONIMIR VRKLJAN

16. kolovoza počela je izgradnja predvorja crkve: tajništvo viših redovničkih po­glavara Jugoslavije (VRPJ), Duhovna knjiga, vicepostulatura oca Ante Antića, stan časnih sestara. Već kod tih radova, a osobito kasnije, odustalo se od Plečnikova plana. Novi projekt su izradili prof. arh. Z. Vrkljan i arh. Valdemar Bailey uz suradnju arh. Aleksandra Zimmermanna.

„Već kod rješavanja predvorja crkve moralo se odustati od Plečnikova plana, i to iz više razloga. Ponajprije, nezgodno je bilo ogromno otvoreno vanjsko prilazno stubište, a zimi, kad padne snijeg i dođe led, postaje neprohodno. Da se dođe u kriptu, trebalo se uspinjati vanjskim prilaznim stubama do visine gornje crkve, a zatim kroz poseban ulaz silaziti drugim jednokrakim, razmjerno uskim stubištem u kriptu. Radi toga kod razradbe plana predvorja odlučeno je da se ulaz podigne samo za 2 stepenice od površine pločnika, a sve ostale stepenice da se smjeste u predvorje i da pred­vorje bude zajedničko, kao ulaz u gornju crkvu i silaz u kriptu. Toranj sa stražnje strane maknut je i stavljena je dolje vjeronaučna dvorana, a gore uredske prostorije. Na temelju novih planova zatražena je građevna dozvola i tijekom god. 1966. izgrađeno je predvorje, istina još grubo, ali omogućen je silaz u kriptu" (Z. Vrkljan, Gradnja crkve Majke Božje Lurdske, Majka 2/1977, br. 1, 12).

Predvorje crkve dovršeno je 1966. godine i omogućen pristup u kriptu s ulice. Nakon toga je nastao zastoj u gradnji.

Dana 7. siječnja 1967. umro je Mate Ujević, književnik i urednik Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. On je bio veliki prijatelj franjevaca, član Trećeg reda i član Promicateljskog odbora za gradnju Svetišta.

Godine 1970. ponovno je oživjelo pitanje nastavka gradnje Svetišta i to gradnje gornje crkve. Potaknulo ga je, donekle, održavanje Mariološko-marijanskog kongresa u Zagrebu i Bistrici. Zbog toga je u drugoj polovici godine počela gradnja gornje crkve. Radove u betonu izvodio je poduzetnik Stjepan Brnčić.

Gornja je crkva zamišljena i izvedena potpuno drukčije od Plečnikova plana. Ona je jednostavna, velika dvorana, s osvjetljenjem koje ulazi kroz uske prozore sa strane, ukra­šene betonskim okvirima u obliku križeva. Veliki oltar je smješten sa strane i gospodari cijelim prostorom. Stvorena su dva prostrana pjevališta. Time je dobivena idealna dvora­na koju treba oplemeniti…

28. kolovoza 1970. godine umro je brat fra Lovre Bazo, neumorni sakupljač milodara za Svetiš­te. Doživio je njegovo zidanje, pa i dovršenje vanjskih radova. Fra Lovre je bio po­božan Mariji i posebno Dušama od čistilišta. Tu je pobožnost širio, tiskajući sli­čice s molitvama. Ostao je iskreno povezan s narodnim duhom što se odraža­valo i u njegovim priprostim pjesničkim pokušajima ali još više u njegovoj vjeri, čvrstoj poput granita.

Dana 11. lipnja iste godine umro je u Zagrebu fra Josip Šimić. Svojim doprinosima, što ih je donio vrativši se iz Amerike, pomogao je uređenje električnih vodova u kripti.

8. prosinca 1970. godine biskup Mijo Škvorc blagoslovio je portal Svetišta koji je izradio akad. kipar Lujo Lozica. Na njemu se ističe lik Bogorodice.

Radovi na gradnji gornje crkve nastavili su se užurbano.

Od 6. do 15. kolovoza 1971. godine održavao se u Zagrebu i Bistrici Mariološko-marijanski kongres. Glavni organizatori su bili fra Karlo Balić i njegov tajnik fra Pavao Melada. Od 12. do 14. kolovoza u Svetištu je bilo Marijansko slavlje u prigodi kongresa i blagoslova gornje crkve. Šibenski biskup Josip Arnerić održao je govor „Marija i naše kršćanske obitelji". Pomoćni biskup Josip Salač predvodio je slavlje, a pro­povijedao je fra Vjenceslav Glibotić (Marija i hrvatski narod). Lurdski biskup Henri Donze blagoslovio je gornju crkvu 13. kolovoza 1971. godine. Njega je pozdravio zagrebački nadbiskup F. Kuharić. U svom govoru Donze je naglasio kako će se 50.000 lurdskih hodočasnika, po njegovoj preporuci, sjediniti tog dana u molitvi s vjerni­cima Svetišta. Pozvao je prisutne na ustrajnost u pobožnosti prema Mariji i zaželio „…da ovo Svetište, gdje se sada nalazimo, bude doskora dovršeno i da ono služi kao svjedočanstvo trajne povezanosti između Lurda i hrvatskog naroda…"  Tom prigodom napravljen je i prigodni privje­sak Kraljice Hrvata.

Dana 5. siječnja 1976. godine umrla je Zlata Svoboda, članica i predsjednica Katoličkih žena i Trećeg reda. Od utemeljenja samostana pomagala je rad franjevaca. Kod blagoslova temeljnog kamena Svetišta bila je kuma, kao i kod blagoslova zastave.

S uređenjem predvorja i prostora pred crkvom nastavilo se 1977. godine.

Godine 1978. u kripti je uvedeno centralno grijanje.

Potkraj listopada 1978. godine postavljen je u kapeli Majke Božje izrezbaren oltar, rad akad. kipara Ante Starčevića, izradio Antun Halapija.

Pred Uskrs 1980. godine u gornjoj crkvi postavljen je vitraj „Posljednja večera“, djelo akad. slikara Josipa Botterija. Iste godine dovršeni su radovi na popločavanju ulaza u gornju crkvu.

Predvorje crkve 1981. godine dobilo je konačan izgled. U njemu je otvorena prodavaonica vjerskih kinjiga i nabožnih predmeta („Duhovna knjiga“). Postavljen je i stalak za paljenje svijeća. Medaljon Gospin izradio je Janko Jeličić.

Ispred kripte i gornje crkve uređen je prostrani atrij, u kojem dominiraju vitraji Bijega u Egipat Ive Dulčića i Posljednje večere Josipa Botterija Dinija. Na portalu prema Zvonimirovoj ulici reljef je Bogorodice s Djetetom (u sredini) te sv. Nikole Tavelića s desne i bi. Duns Scota s lijeve strane, radovi ak. kipara Luje Lozice.

Godine 2004./2005. na crkvi je postavljen bakreni krov.

Crkva još nije uređena za bogoslužje. Radi se na uređenju njezina interijera i okolnoga prostora.

Župa Majke Božje Lurdske

Provincijal fra Petar Grabić 1. rujna 1939. godine zamolio je zagrebačkog nadbiskupa da osnuje župu Majke Božje Lurdske.  Nadbiskupski ured ponudio je franjevcima osnivanje župe oko Svetiš­ta. Zatražena je privola Sv. Stolice i pristanak generala Reda.

Župa Majke Božje Lurdske osnovana je 1942. godine na (Dekret nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, br. 12.736 / 42; od 27. studenog 1942.). Župa je otvorena na blagdan Bezgrešne (8. 12. 1942. godine). Prvi župnik bio je fra Albert Bukić.

Župne knjige se vode otkad je župa osnovana. 

Vjeronauk, predavanja i priredbe se održavaju u dvoranama.

U župi djeluje više molitvenih zajednica i pokreta.

Na području župe djeluju tri osnovne i jedna srednja škola, poliklinika Suvag (školska ustanova za djecu s posebnim potrebama).

Za Božić (1976.) počeo je mjesečno izlaziti list „Majka – list svetišta i župe Majke Božje Lurdske – Zagreb".

Kapela Majke Božje Lurdske

Zagrebački nadbiskup Antun Bauer otvorio je i blagoslovio samostan i u njemu kapelu Blažene Djevice Marije – Gospe Lurdske – na blagdan Sv. Petra i Pavla (29. lipnja 1932.).

Tomislav Vidović bio je prvo dijete koje je kršteno u kapeli 18. srpnja 1932. godine.

Fra Stanko Petrov blagoslovio je u kapeli „Križni put“ 19. kolovoza 1932.

Kapela Gospe Lurdske služi za potrebe članova samostana: za slavljenje svete mise, molitve časoslova, za osobnu molitvu i pobožnosti. Kapela također služi i za različita euharistijska slavlja s vjernicima, osobito za mise zadušnice, i druga prigodna liturgijska slavlja kao što su slavlja sakramenta krštenja i vjenčanja.

Jednako kao i samostan, kapela je obnavljana više puta. Zadnja obnova bila je 2008. godine.

U kapeli je Ivo Dulčić izradio tri vitraja (sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Mandić i fra Ante Antić).

Godine 1978. izrađen je novi oltar i klupe prema nacrtu ak. kipara Ante Starčevića.