Franjevački svjetovni red

Povijest

Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu osnovala je Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Samostan je otvoren na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1932. godine. Već slijedeće godine 11. veljače 1933. osnovan je “Treći Red sv. Franje”, koji se danas zove “Franjevački svjetovni red” (OFS). OFS je ustanovljen po nadahnuću i djelovanju svetoga Franje Asiškoga (1182-1226). Članovi su OFS-a braća i sestre koji žele živjeti po primjeru sv. Franje, ali ostajući u svijetu. U ovoj župi članovi su bili poznate osobe društveno-kulturnog života i zauzeti vjernici. Sadašnji broj aktivnih članova je 27 (šest sa privremenim zavjetima) a „pasivnih“ ima 17 (bolesni, nemoćni stari i dr.).

Djelovanje

Franjevački svjetovi red djelovao je na različite načine: nastojao je živjeti u duhu sv. Franje Asiškoga, organizirao je duhovne vježbe za pojedine skupine; karitativno je djelovao za svoje članove i potrebne na području župe; brinuo se za izgradnju svetišta MBL-e.

Tijekom vremena od tih aktivnosti razvile su se i razne sekcije: molitvena, karitativna, marijanska i radna.

Članovi OFS-a još uvijek čiste i sidoliraju mesingane predmete u crkvi nekoliko puta godišnje, oblače ministrante u posebnim prilikama, pomažu sestri sakristanki, predmole krunicu prije večernje mise, sudjeluju u organiziranim hodočašćima, pomažu i posjećuju potrebite i bolesne članove, svakodnevno na večernjoj misi predvode pjevanje. Također se dogovaraju zajedničke akcije i djelovanje sa Framom (napr. akcije sakupljanja karitativne pomoći za siromašne obitelji u župi, zajednički pohodi bolesnima i dr.)

Susreti

Susreti članova OFS-a održavali su dva puta mjesečeno (prva i četvrta nedjelja u mjesecu), a od 2002. godine mjesečni susreti održavaju se prve nedjelje u mjesecu.

Na tim susretima se obrađuju i razne duhovne teme koje predlaže područno i međunarodno vijeće OFS-a. Osim molitve i duhovnog nagovora, također se dogovaraju i planiraju događanja koja se odnose na djelovanje unutar Franjevačkog svjetovnoga reda župe Majke Božje Lurdske ili se odnose na Zagrebačko mjesno bratstvo bl. Alojzija Stepinca kojem pripada ovo bratstvo.

Osim mjesečnih susreta, članovi se sastaju i svake srijede na molitvu.

Vodstvo OFS-a

Vijeće koje sada vodi mjesno bratstvo je izabrano na izbornom kapitulu 2011. god.

– Ministra bratstva: Marija Jagoda Pavina

– Doministar: Darko Portada

– Tajnica: Milica Soldan

– Učiteljica novaka: Ivana Bošnjak

– Rizničar: Josipa Radman

80. rođendan OFS-a

Na svetkovinu Majke Božje Lurdske 11. veljače 2013. Franjevački svjetovni red navršio je 80. godina od utemeljenja  1933. god. Ovu značajnu godišnjicu ćemo svečano proslaviti o blagdanu sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda.

FSR želi svojim molitvenim životom i aktivnim djelovanjem, uz pomoć FRAME (franjevačke mladeži), nastaviti još jačim žarom živjeti i promicati duh sv. Franje Asiškoga u župi Majke Božje Lurdske.

I. ZAVJETOVANJE – DAR DUHA SVETOGA

Braća i sestre koji su pozvani u franjevački život putem Svjetovnog bratstva polažu svoje zavjete tijekom posebne proslave kako je predviđeno Obrednikom FSR-a. Ovaj vid je sve drugo više nego zanemariv, jer slavljenje označuje osnovni trenutak o postanku zavjetovanim i istovremeno predstavlja dijalošku premisu kao odgovor na djelovanje Boga. Ustvari, posljedice obaveze koju čovjek izražava obećanjem proizlaze od jedne prethodne obaveze i od jednog prethodnog obećanja, onoga koje je Bog učinio prema čovjeku. Slavljenje zavjetovanja potvrđuje sve ovo, jer je djelo Božje i spasenjski događaj: to je trenutak u kojemu spasenje doseže do vjernika te ih čini sposobnima da polože zavjet evanđeosko-franjevačkog života te u njima stvara posebno djelovanje milosti koje ih čini sposobnima za posebne zadaće u okruženju Božjeg naroda. Samo čovjek posvećen putem liturgijskog djelovanja, kroz koje doživljava neograničenost i snagu Božje ljubavi, može biti u stanju odgovoriti na ljubav. S druge strane, kroz slavljenje se stječe osjećaj Crkve u odnosu na Zavjetovanje za pripadnost Franjevačkome Svjetovnom redu. Liturgija je, uvijek ‘confesso fidei’ (ispovijed vjere), jer u njoj, odnosno tijekom obrednog djelovanja, Crkva navješćuje na istinski način svoju vjeru u Misterije Spasenja koji se ostvaruju u vjernicima i za vjernike.

1. Milost Zavjetovanja

Onaj koji polaže Zavjete u FSR-u kaže: «jer mi je Gospodin udijelio ovu milost, obnavljam svoja krsna obećanja i posvećujem se službi njegova Kraljevstva» (obrazac zavjetovanja). Posveta službi Kraljevstva događa se zato što Gospodin daruje milost da se možemo posvetiti službi Kraljevstva. Zavjetovanje je milost i dar Duha. Ne samo da je Duh Sveti izvor poziva franjevačkih svjetovnjaka (Konst.11), jer su potaknuti Duhom Svetim da postignu savršenstvo ljubavi u svojem svjetovnom statusu (Pravilo 2); isto tako Zavjetovanje biva djelo istoga Duha. Stoga «prethodne napomene» (v. br. 7) iz Obrednika potvrđuju da «Obrednik FSR-a … mora na prigodan način očitovati dar Duha kao i svrhu evanđeoskog života baš u Franjevačkome Svjetovnom redu».

Ovaj odnos ide najprije prema daru Duha, a zatim prema namjeri da se ostvari evanđeoski život, jer to i nije moguće bez prethodne nadahnute milosti Duha. Iz istog razloga, kandidati izjavljuju svoju odluku evanđeoskog života nakon što je na njih zazvan Duh Sveti;

«Molimo te, Gospodine, pogledaj na ove svoje službenike i službenice, i u srca im ulij Duha svoje ljubavi da po tvojoj milosti uzmognu sačuvati odluku evanđeoskog života». (Obrednik 11,30).

2. Zavjetovanje – djelovanje Crkve

Zavjetovanje se događa po Božjoj intervenciji. No budući Bog uvijek djeluje preko Krista, čija je presveta Čovječnost točka susreta Boga i čovjeka, i danas Krist živi i djeluje preko Crkve, slijedi da je Zavjetovanje istovremeno i Kristovo i Crkveno djelo, tj. čitavog Kristovog Tijela: Glave i njegovih udova. Značajan je jezik Konstitucija (42,1) koje definiraju Zavjetovanje kao svečani crkveni čin (djelo), i Obrednika (Prethodne napomene, br.13), koji taj čin radi svoje naravi naziva javnim i crkvenim. Radi se o jednom i o drugom: Zavjetovanje nije samo čin nego i događaj ili, bolje rečeno, jedno spasenjsko događanje, ‘karios’.

3. Zavjetovanje i Bratstvo

Prihvaćajući da je Zavjetovanje, po svojoj naravi, crkveni čin, Kristovo djelo i djelo Crkve, treba se pitati tko su oni koji stvarno čine to djelo, ili bolje, kako i u kome je vidljiva ta manifestacija Krista i Crkve?

Za Crkvu Obrednik se odnosi na konkretnu liturgijsku zajednicu, koja se sastoji od naroda i zajednice braće ili lokalnog bratstva FSR-a. Mjesno bratstvo u Zavjetovanju pokazuje u prvome redu na vidljiv način prisutnost i djelovanje Crkve. Dakle «Zavjetovanje, budući je javni i crkveni čin, mora se slaviti u prisustvu bratstva» (Obrednik, prethodne napomene, br.13).

Posljednji razlog takove odredbe nalazi se u mjesnom bratstvu. Ono je vidljivi znak Crkve, koja je zajednica vjere i ljubavi (v. Pravilo 22; Obrednik II,29). Mjesno bratstvo jest /mora biti istinski crkveni Cenakolo. U prilog tom neprikosnovenom razlogu «svjetovni franjevci, sabrani u bratstvo, i u duhovnom zajedništvu sa cijelim narodom Božjim, slave misterij spasenja, koji nam je otkriven i objavljen u Kristu, molitvama, zahvaljivanjima i obnavljanjem obećanja novog života.» (Obrednik, Prethodne napomene, br.13). Iz toga razloga Zavjetovanje se polaže pred sakupljenim bratstvom i bratstvo prihvaća molbu kandidata, budući je Zavjetovanje dar koji Otac daje istom bratstvu pridodajući mu nove članove. Zahvalno za dar, bratstvo se sjedinjuje u molitvi sa korisnicima, kako bi Duh Sveti dovršio djelo koje je započeo.

Obrednik razrađuje dalje odnose sa Bratstvom, koji su stvoreni Zavjetovanjem ili obećanjem evanđeoskog života. Iz njih proizlazi «uključenje u Franjevački Svjetovni red»; obuhvaća dakle životno uključenje u jednu obitelj, onu Franjevačku, sa svim posljedicama koje proizlaze iz pripadnosti istoj duhovnoj obitelji.

Istovremeno Zavjetovanje određuje reciprocitet stajališta, osjećaja, odnosa, obaveza, prava itd. «Prethodne napomene» (br.14) Obrednika, govoreći o naravi Zavjetovanja FSR-a, kažu da ono obuhvaća «povjerenje kandidata, koje se oslanja na Pravilo FSR-a i na bratstvo. Ustvari kandidata će se voditi i pomagati po Pravilu koje je Crkva odobrila kako bi se osjećao sretan što može sudjelovati u hodu evanđeoskog života sa mnogom braćom od kojih može nešto primiti ali kojima može i nešto dati. Uključen u mjesno Bratstvo, koje je zajednica u Crkvi, on će doprinositi obnovi čitave Crkve.

U ovim izjavama Obrednika nalazi se i:

– liturgijsko zasnivanje u Bratstvu, koje očituje reciprocitet, upravo kako ga je zamišljao Sv. Franjo;

– liturgijsko zasnivanje pripadnosti Franjevačkom Svjetovnom redu. Iz toga razloga u obrascu Zavjetovanja se zaziva: «Milost Duha Svetoga, i posredovanje blažene Djevice i Sv. Franje kao i bratsko zajedništvo neka mi budu uvijek na pomoći, kako bih postigao savršenstvo kršćanske ljubavi» (Obrednik II,31).

Istu molbu izražava i ministar Bratstva koji prima Zavjetovanje: «Zahvaljujemo Bogu. Kao ministar primam te u ovo Bratstvo Franjevačkog Svjetovnog reda. Tvoja pripadnost njemu razlog je radosti i nade za svu braću» (Obrednik II,32).

Iz citiranih tekstova proizlaze dvije bratske vrijednosti Zavjetovanja u Franjevačkom Svjetovnom redu.

1.To znači da te vrijednosti donose i proizvode povjeravanje i predanje kandidata Bratstvu. Zavjetovanjem se uspostavlja sjedinjenje sa Braćom, koje nikada ne smije biti prekinuto. Svetost Zavjetovanja, putem kojega se sklapa trajna obaveza s Bogom (v. Pravilo 2, Konst 42,2) ima esencijalne bratske značajke koje treba razumjeti i živjeti upravo u svjetlu istog «zavjetnog saveza» s Bogom.

2. Svojom liturgijskom osnovanošću, Zavjetovanje određuje utjelovljenje u jedno mjesno bratstvo, i preko njega, u Franjevački Svjetovni red. Tako dolazi do spoznaje kako stvarnost koja proizlazi iz proslave Zavjetovanja nije po prirodi anagrafska («ne upisuje se u FSR»), iako je potrebno napisati dokument o Zavjetovanju. Iako ima pravnu vrijednost, koncept i stvarnost uključenja nadilazi te iste oblike i označava uvrštavanje u jedno živo tijelo i sjedinjenje sa istim tijelom, s kojim se ostvaruje jedinstvena stvarnost. Uključenje obuhvaća pretvorbu više stvarnosti u jednu jedincatu putem procesa apsorbiranja i asimilacije. Ona nije zamisliva jednostavno u oblicima zbrajanja (jedan + jedan), jer određuje odnos proširenja jednoga (kandidata) u drugi (bratstvo) i obratno, da bi tako označila početak jednom živućem biću većem i potpunijem. Upravo stoga, nakon obreda inicijacije, ministar se obraća novim članovima bratstva i kaže im: «uvećajte naše bratstvo brojnošću i vrlinama po vašem pristupanju i vašim zajedništvom» (Obrednik I,16). Dakle odnosi zasnovani po Zavjetovanju i Zavjetovanjem pripadaju duhovnom i crkvenom redu budući mjesno bratstvo kojem se kandidat pridružuje, predstavlja prije svega, jednu «ćeliju Reda i vidljivi znak Crkve, kao zajednice ljubavi» (Pravilo 22; v. Konst. 47,1).

4. Služenje proslave zavjetovanja

Djelovanje Crkve-bratstva koja slavi sastoji se od mnoštva službi, koje vrše osobe, koje su u okviru liturgijske zajednice, zadužene da vrše posebne funkcije.

4.1. Kandidati

Kristovo i Crkveno djelovanje izražava se u osobi kandidata, koji vrše čin Zavjetovanja dajući obećanje evanđeoskog života. Oni su krštenici. Prema tome Zavjetovanje je svećenički čin, osobni za onoga koji je već, po Krštenju, uključen u Crkvu, u Svećeničko tijelo, i sjedinjen u Kristu kao svećenik, kralj i prorok. Kandidati su, ili bi trebali biti (moraju biti) krizmani. Prema tome Zavjetovanje jest svećenički čin onoga, koji je, nakon što je ponovno dobio dar Duha u Krizmi, postao sposoban i određen da slavi Euharistiju i Sakramente, smjestiti vlastiti život u svećeničko-kultno stanje, i tim slijedom ostvariti svećenički čin Zavjetovanja. Obrednik, predviđajući izričito da su kandidati za Zavjetovanje u Franjevački Svjetovni red već primili Sakrament Krizme, izražava se riječima iz kojih je očit ne samo vremenski slijed triju događaja (Krštenje-Krizma-Zavjetovanje), nego posebnu neodvojivu lančanu povezanost među tim spasenjskim događanjima, radi kojih ne samo Krštenje, nego i Krizma, radi upravo navedenog razloga, predstavljaju osnovnu i nepremostivu pretpostavku za postojanje Zavjetovanja: «Postali članovima Božjeg naroda po Krštenju, ojačani Krizmom po novom daru Duha kako biste bili Kristovi svjedoci, životom i riječima, želite se čvršće povezati sa Crkvom… (Obrednik II, 29 e).

4.2. Ministar Bratstva

Djelovanje Crkve vidljivo je ostvareno još i prisutnošću ministra Bratstva. To jasno proizlazi iz Konstitucija i Obrednika:

«Zavjetovanje prima ministar mjesnog Bratstva, ili njegov delegat, u ime Crkve i FSR-a» Konst 42,3)

«Crkva, po svećeniku i ministru, koji predstavlja bratstvo, prihvaća obećanje i Zavjetovanje …» (Obrednik, br. 9).

Crkva djeluje preko svećenika i preko ministra, koji predstavlja bratstvo i Crkvu. Obrednik određuje sa više jasnoće ulogu ministra Bratstva i svećenika koji predvodi slavlje kada potvrđuje:

«Obećanje evanđeoskog života primio je ministar, u ime Crkve i u ime bratstva. Obredu predsjeda Svećenik kao svjedok Crkve i Reda» (br. 16).

Kod proslave Zavjetovanja ministar Bratstva vrši istinsku liturgijsku službu i ima funkciju «znaka»: on čini vidljivom i pokazuje prisutnost i djelovanje Crkve, dok sama Crkva i bratstvo primaju Zavjetovanje preko ministra.

4.3. Svećenik

I svećenik koji predvodi proslavu predstavlja «svjedoka Crkve i Reda» (Obrednik, Prethodne napomene, br.17). Da bi se shvatila narav toga svjedočenja, potrebno je prijeći preko pravnih kategorija, jer su djelovanje i događaj Zavjetovanja sakramentalne prirode. Stoga svjedočenje svećenika nije pravno, nego upravo sakramentalno i posvetno.

Sigurno je da svećenik u proslavi Zavjetovanja ima ulogu jamca. Pred odlučnim događanjima, koji obuhvaćaju i koji se odnose na postojanje kršćana, Crkva uvijek zauzima stajalište strepnje. U liturgijsko sakramentalnom djelovanju vidljiva je stvarnost Majke Crkve, zakonski zabrinute sudbinom svoje djece. Odatle proizlaze i tu nalaze svoje opravdanje procjena i ispitivanje koje se upućuje roditeljima prije Krštenja, krizmanicima, ređenicima, zaručnicima prije odobrenja vjenčanja, kandidatima prije polaganja religioznih zavjeta ili obećanja čistoće. Odatle proizlaze i nalaze opravdanje ispitivanja koja su upućena onima koji žele Zavjetovanje za Franjevački Svjetovni red.

Postavljati ta pitanja i dobivati na njih odgovore spada u nadležnost svećenika, budući preko njega Crkva želi dobiti garanciju o poznavanju značenja Zavjetovanja od strane onih koji žele postati članovi Franjevačkog Svjetovnog reda i o njihovim stvarnim pregnućima. Ne samo to: budući se radi o crkvenom činu i jer to i jest, Zavjetovanje za Franjevački Svjetovni red mora biti potvrđeno od Crkve. I ta potvrda spada u kompetenciju svećenika, koji, nakon što kandidati pročitaju formulu Zavjetovanja, kaže:» Potvrđujem vaša obećanja u ime Crkve» (Obrednik II,33).

Stoga je svećenik u proslavi Zavjetovanja: svjedok koji potvrđuje i pokazuje prisutnost i djelovanje Crkve; jamac, koji potvrđuje pred Crkvom prikladnost kandidata; onaj koji potvrđuje obećanja u ime Crkve.

5. Dar Duha u proslavi Zavjetovanja

Uloga svećenika nije samo ovo, nego ide dalje da označi osobito djelovanje posvete, koja je vlastitost liturgijskih čina. Tako je i proslava Zavjetovanja za Franjevački Svjetovni red usmjerena posvećenju onih koji su pozvani slijediti Krista po uzoru na svetog Franju Asiškog ostajući u svojem svjetovnom staležu. Posvećenje je uvijek djelo Očevo, ali dolazi Kristovim i Crkvenim posredovanjem, a ostvaruje se u Duhu Svetom. Posredovanje Krista i Crkve, manifestira se osobito u djelovanju svećenika, jer samo on djeluje u osobi Krista (in persona Christi).

U svjetlu ovih premisa Obrednik Zavjetovanja potvrđuje:

«Crkva preko svećenika i ministra, koji predstavlja bratstvo, prihvaća obećanje i Zavjetovanje. Svojom javnom molitvom Crkva moli za njih pomoć i milost Božju; podjeljuje im svoj blagoslov i pridružuje njihovo obećanje ili Zavjetovanje Euharistijskoj žrtvi» (Prethodne napomene br.9).

Elementi koji proizlaze iz citata Obrednika doista su bitni radi razumijevanja ne samo djelovanje Crkve u proslavi Zavjetovanja, nego i za produbljivanje naravi istog Zavjetovanja i njegov odnos sa Euharistijom. Tekst, dakle, ponovno naglašava potrebu potvrđivanja Zavjetovanja od strane Crkve i istovremeno ističe njezin epikletički stav. U osnovi Crkva je prisutna u proslavi Zavjetovanja da bi molila, zazivala. Izričitost esencijalne epikletičke dimenzije u proslavi Zavjetovanja pokazuje efikasnost istog liturgijskog djelovanja. U njemu je vidljiva zajednička suradnja dopunske crkve (ecclesia supplex) i Trojstva koje djeluje u spasenjskom hodu (hodie salvifico) preko dinamike «ekonomije» otajstva (missio) utjelovljenja-uskrsnuća i otajstva Utješitelja, radi čega je Zavjetovanje djelovanje Oca, koji, po Kristu, ostvaruje spasenje u Duhu. U liturgijskom djelovanju Zavjetovanja se ostvaruje dinamika «prizivanja», koja je vlastitost konstitucije Crkve, koja je «prizivanje» u zajedništvo s Ocem, sa Sinom i Duhom Svetim (sv. Ciprijan, De domenica oratione /nedjeljne molitve/), «stavljena u epiklezu». Ova se dinamika odražava u proslavi misterija i odnosi se istovremeno na liturgijsko djelovanje i na njezinu naglašenost u osnovnim elementima: Obred, Riječ, Euhologij (liturgijska knjiga/molitvenik).

U ovom svjetlu izranja značenje ne samo zatražene pomoći i milosti Božje izmoljene za one koji polažu Zavjetovanje, nego osobito i iznad svega vrijednost blagoslova koji podjeljuje Crkva istim zavjetovanicima i/ili zavjetovanima. Uistinu, za razliku od drugih Obreda Zavjetovanja, ono za Franjevački Svjetovni red ne predviđa nikakav blagoslov nakon što kandidati izgovore obećanje evanđeoskog života. Navod u «Prethodnim napomenama», međutim, stavljen je i ima svoje značenje. Osim toga, aktualni Obred, prije čina Zavjetovanja, donosi formulu molitve, koja iako ne upotrebljava glagol blagosloviti ni imenicu blagoslov, ima istu vrijednost kao i podijeljeni blagoslov, jasno prizivajući spasenjsku i posvećujuću komunikaciju. U njoj Crkva izričito zaziva dar Duha Svetoga: «u srca im ulij Duha svoje ljubavi da bi (ovi tvoji sluge) po tvojoj milosti uzmogli sačuvati odluku evanđeoskog života» (Obrednik II,30). To se događa u skladu sa onim što je izjavio ministar Bratstva nakon što su kandidati zatražili da budu pripušteni Zavjetovanju: »Bratstvo prihvaća vašu molbu i pridružuje se vašoj molitvi, ‘kako bi Duh Sveti u vama učvrstio ono što je sam započeo’ « (Obrednik II, 27).

U liturgijskom djelovanju Zavjetovanja u Franjevački Svjetovni red, zaziva se Duh Sveti, kao što se zaziva u slavljenju Euharistije i drugih Sakramenata, u redovničkom Zavjetovanju, u Posvećenju Djevica itd. Slavljenje Zavjetovanja suobličuje se kao epikleza, upravo u snazi crkvenog zaziva koje traži dar milosti i izlijevanje (infunde) Duha na one koji su pozvani da slijede Kristove stope u evanđeoskom životu u franjevaštvu.

U svakom liturgijskom slavljenju, pa prema tome i u proslavi Zavjetovanja, prizivani Duh, dolazi, biva prisutan, djeluje i preobražava. Stoga Zavjetovanje biva suobličeno Duhovima, jedno stvarno Bogojavljenje Duha koji posvećuje i preobražava one koji polažu obećanje evanđeoskog života u Franjevačkom Svjetovnom redu.

Vrijednost blagoslova zavjetovanicima, koji ide uz dar Duha, čini još evidentnijim ulogu svećenika u slavljenju Zavjetovanja. Njemu pripada osobito funkcija blagoslova, i njegovo djelovanje je povezano sa Božijim blagoslovom. Svećenik, dakle, jest službenik blagoslova, onaj koji ga provodi i prenosi zavjetovanicima.

U osobi svećenika nalazi se i stvarnost Poglavara i njegovih udova koji su njemu suobličeni za sudjelovanje u jedinstvenom duhovnom svečeništvu. Ovo uvijek biva ostvareno po Kristu, genetičkom izvoru svečeništva, ali svećenik, koji čini sakramentalno vidljivim Krista-Poglavara, doprinosi Crkvenom tijelu sposobnost neprikosnovenog vršenja svoje svećeničke uloge. Stoga ako je Zavjetovanje konkretno djelo crkvene zajednice, koja se sastoji osobito od mjesnog bratstva koje slavi misterij spasenja, u svećeniku koji predsjeda tom činu treba prepoznati pokretača kršteno-potvrđenog svećenstva iste zajednice koja slavi, onoga koji joj daje mogućnost da izrazi svoju svećeničku službu.

Privilegirani nosioci te svećeničke predsjedateljske funkcije su oni koji polažu Zavjetovanje. Kao što je već naglašeno, čin Zavjetovanja predstavlja vršenje jednog eksplicitnog i posebnog liturgijskog misterija i on je svećeničko vlastito djelo za one koji su bili kršteni i krizmani, te biva aktivirano prisutnošću i djelovanjem svećenika.

6. Zavjetovanje i Euharistija

Preko svećenika Crkva sjedinjuje obećanje ili zavjetovanje s euharistijskom žrtvom. Ovom aspektu Obrednik posvećuje posebnu pažnju, propisujući da «Obred Obećanja evanđeoskog života il Zavjetovanje» trebaju se «slaviti za vrijeme Mise» i ne predviđa drugi način slavlja.

Unutar Euharistije slavljenje Zavjetovanja izražava bitnu dimenziju žrtvenog prinosa Zavjetovanja evanđeoskog života u Franjevačkom Svjetovnom redu. U Zavjetovanju koje je izraženo ispred Bratstva i Crkve, vrši se ostvarenje svećenstva i žrtve, koja je vlastita kandidatima, koji obećanjem evanđeoskog života, stavljaju potpuno sebe na raspoloživost Bogu i daruju svoje tijelo (osobu) na oltaru Kristove žrtve kao žrtvu svetu i Bogu ugodnu.

U tome se vidi intimni odnos između Zavjetovanja i Euharistije, u kojem se istovremeno sakramentalno posadašnjuje žrtva koju prikazuje Krist-svećenik predajući samoga sebe Ocu kao i žrtva koju novozavjetovani prikazuju predajući sebe Ocu. Ovo što potvrđujemo u slavljenju Zavjetovanja vrijedi za život koji započinje od tog obrednog djela, jer je to osnova suštinskog kršćanskog postojanja označenog liturgijski i i usredotočena u trajnom slavljenju Boga. Zavjetovanje uistinu nije trenutačni čin, nije djelo odijeljeno od života, nego je životna obaveza za život. Čin Zavjetovanja, po sebi omeđen vremenom, određuje novu egzistencijalnu situaciju, smješta u «status« zavjetovanih, a to označava trajno stanje, koje treba živjeti u svjetlu osnivačkog djelovanja kroz slavlje, neodvojivo povezano sa Euharistijom. Proizlazi dakle da odnos Zavjetovanje-Euharistija treba živjeti kroz cijeli život, koji poprima potpunu vjerodostojnost ako je i kada je usklađen sa Euharistijom (ab Eucharistia ad Eucharistiam). Iz tog razloga, u uvodu slavlja obećanja evanđeoskog života ili Zavjetovanja, jedan svjetovni subrat ili sam slavitelj upozorava prisutne ovim ili sličnim riječima:

«U zahvaljivanju (euharistija) Ocu po Kristu imamo novi razlog zahvalnosti…Pozvani da nasljedujemo Krista, koji je samoga sebe prinio Ocu kao živu žrtvu za život svijeta, neprestano smo pozivani, a danas još na poseban način, da svoju žrtvu sjedinjujemo s Kristovom žrtvom» (Obrednik II,24).

U Euharistiji se mora očitovati trajno i sakramentalno darivanje, već izrečeno u trenutku Zavjetovanja; i iz Euharistije mora prodrijeti u život zavjetovanih snaga Kristove žrtve, koja učvršćuje i potvrđuje obećanje evanđeoskog života, trajno ponovno obećano da bi život svjetovnog franjevca zadobio sve veći ritam razvoja u svjetlu istog početnog događaja Zavjetovanja.

7. Krštenje i zavjetovanje

Budući je djelo Crkve, Zavjetovanje evanđeoskog života u Svjetovnom Franjevačkom redu proizvodi crkvene utjecaje. To jasno potvrđuje Pravilo u jednom od svojih članova koji je pun teološkog sadržaja:

«Ukopani i uskrsnuli s Kristom u Krštenju po kojem postaju živi članovi Crkve i s njom još čvršće povezani po Zavjetovanju, neka budu svjedoci i oruđe njezinog poslanja među ljudima, navješćujući Krista životom i riječju» (Pravilo 6).

Primarni element koji proizlazi iz ovo osnovnog citata Pravila jest odnos Krštenje-Zavjetovanje, iz kojega proistječu odnosi Franjevačkog svjetovnjaka sa Crkvom. Na odnos Krštenje-Zavjetovanje inzistiraju i Konstitucije i Pravilo.

Konstitucije, u broju 42,1 utvrđuju:

«Zavjetovanje je svečani čin kojim kandidat, sjećajući se poziva koji je dobio od Krista, obnavlja krsna obećanja i javno potvrđuje svoje obećanje da će živjeti Evanđelje na način i po primjeru Sv. Franje i slijedeći Pravilo FSR-a».

U Obredniku koji se u više navrata vraća na odnos Krštenje-Zavjetovanje, čitamo:

– «Mnogi muškarci i žene.., i mnogi dijecezanski svećenici, koje je Bog pozvao… obećavaju da će slijediti Isusa Krista i živjeti Evanđelje u Bratstvu, prihvaćaju Franjevački Svjetovni red. Na taj se način u njima očituje neprocjenjivi dar Krštenja i ostvaruje na uvijek plodniji i puniji način» (Prethodne napomene 1);

– «Priroda obećanja evanđeoskog života je slijedeća: «obnova posvećenja i obećanja zadanih prigodom krštenja i potvrde» (Prethodne napomene 14 a);

– «Braćo, mi ovdje nazočni, molimo da budemo primljeni u ovo Bratstvo Franjevačkog svjetovnog reda, da bismo s većim marom i zauzetošću proživljavali i spoznali krsnu milost i posvećenje te da bismo nasljedovali Isusa Krista prema nauci i primjeru Svetog Franje Asiškog» (Obrednik I,12);

«Po krštenju ste postali članovi Božjeg naroda, u potvrdi ste ojačani novim darom Duha da riječima i životom budete Kristovi svjedoci, hoćete li se čvršće povezati s Crkvom i surađivati u njezinoj trajnoj izgradnji i njezinom poslanju među ljudima?» (Obrednik II,29 c);

– «Ja, N.N., jer mi je Gospodin udijelio ovu milost, obnavljam svoja krsna obećanja i posvećujem se službi njegova Kraljevstva» (Obrednik II,31).

Kao što se može dobro vidjeti, pravni i liturgijski tekstovi Franjevačkog Svjetovnog reda opetovano stavljaju na um i na srce svjetovnim franjevcima stvarnost Krštenja. Ono je neprocjenjiva milost i dar, koji:

– daje posvećenje;

– prispodobljuje sakramentalno uskrsnom misteriju umrlog Krista, pokopanog i uskrsnulog;

– čini živim članovima Crkve-Božjeg naroda.

Pripadanje Franjevačkom Svjetovnom redu i Zavjetovanje u njemu, imaju za cilj «proživljavati sa većim marom i zauzetošću milost krsnog posvećenja» (Obrednik I,12). Stavljajući ovu postavku, Obrednik ističe moralnu dimenziju, koja dok podržava svoju važnost, nije najkvalificiranija da izrazi pravu vrijednost koja postoji između Krštenja i Zavjetovanja u Franjevački svjetovni red. Zauzetost i mar u življenju Krštenja, koje se traži od svih kršćana, za svjetovne franjevce, nakon Zavjetovanja, postavlja se kao posljedica liturgijskog djelovanja i spasenjskog događaja koje se odnosi na Krštenje.

Čini nam se stoga da možemo ustvrditi da ako je istina da je Krštenje «jedno» i Zavjetovanje se ne stavlja kao «novo» Krštenje, također je istina da Zavjetovanje proizvodi posebno djelovanje u natprirodnom organizmu kršćanina, koji se rađa iz Krštenja. Obrednik stavlja na svijetlo posebno djelovanje Zavjetovanja na Krštenje, upotrebljavajući riječi obnoviti, pokazati, ostvariti.

7.1. Sjećanje na krštenje

Potvrđuje se, ustvari, da je Zavjetovanje, po svojoj prirodi, «Obnova i posvećenje krsnih obećanja» i, u trenutku polaganja, kandidat izjavljuje da želi obnoviti svoja krsna obećanja. To je kao da se želi potvrditi da se putem Zavjetovanja hoće podsjetiti na posvećenje i obećanja Krštenja. Stoga je, apsolutnom točnošću, Zavjetovanje u Franjevačkom svjetovnom redu, definirano kao «sjećanje na krštenje».

Ali riječ «sjećanje» ne može biti tumačena u općenitom smislu, prema kojem se mi «sjećamo», tj. vraćamo se u svoju prošlost, nego jednim pokretom koji iz prošlosti stiže u sadašnjost, te ono što se je desilo u prošlosti, snagom Duha Svetoga, postalo je sada prisutno i djelotvorno. Nalazimo ovdje biblijski smisao «sjećanja» i u tom svjetlu moramo shvatiti Zavjetovanje kao živo sjećanje na Krštenje. U tom smislu «podsjećati se» znači vratiti se Krštenju, ali i dozvoliti da Sakrament po kojem smo zadobili novi život obnovi naš sadašnji život. «Podsjećati se» obuhvaća ponovno otkriće smisla Krštenja, ponovno ga prihvatiti, prepoznati srcem» (po sjećanju) i staviti u sredinu svojih vitalnih pregnuća stvarnost i značenje Krštenja.

7.2. Ostvarenje Krštenja

Zavjetovanje stoga predstavlja jedan poseban način oživljavanja sakramenta Krštenja i osnaženje istoga. U stvari, Obrednik (Prethodne napomene br.1) govori o neprocjenjivom daru Krštenja, koji se u njima očituje i ostvaruje na sve puniji i plodniji način». Način izražavanja je vrlo sličan onome u dokumentima II. Vatikanskog koncila kao i onima Postkoncilskim kada se govori o Zavjetovanju redovnika: «označuje posebno posvećenje koje ima svoje duboko korijenje u krsnom posvećenju koje je još naglašenije» (PC 5 a).

Izražavanje Krštenja i označavanje Krštenja to su tvrdnje međusobno slične, s kojima se sjedinjuje ideja objave. Slijedi da se Zavjetovanje redovnika kao i ono franjevačkih svjetovnjaka treba smatrati ne samo objavom Krštenja, nego i njegovo potpuno i plodonosno ostvarenje ili savršeno očitovanje. Uistinu Koncil kada govori o redovnicima u konstituciji Lumen gentium, tvrdi da je vjernik «već Krštenjem umro grijehu i posvećen Bogu, da bi mogao prihvatiti obilnije plodove krsne milosti, Zavjetovanjem evanđeoskim savjetima Crkve namjerava se osloboditi zapreka koje bi ga mogle udaljiti od zauzete ljubavi i savršenog njegovanja božanskog štovanja, te se posvećuje još zauzetije u služenju Bogu» (44 a).

Tako se otkriva kako Zavjetovanje potiče donošenje plodova, osnaženje i obogaćenje Krštenja. U slavljenju Zavjetovanja posebni poziv franjevačkih svjetovnjaka, potvrđen djelovanjem Duha, obogaćuje krsno djelovanje i daje mu puninu svjedočenja za Krista te obogaćuje Tijelo Crkve. Dakle putem Zavjetovanja snaga koja proističe iz Krštenja biva izražena i ostvarena, jer Zavjetovanje djeluje na Krštenje, potvrđuje ga, označava i ojačava, zasniva i proizvodi novo izlijevanje Duha.

8. Odnos sa Crkvom

Osnovni odnos kršćanina sa Crkvom počinje Krštenjem, jer ono uvodi u pripadnost Božanskom Tijelu Kristovom djecu rođenu iz vode i Duha. Zavjetovanjem se rađa jedan novi odnos sa Crkvom, ili bolje, osnovni krsni odnos, već obnovljen i usavršen u Potvrdi, postaje još «jači» i još «prisniji». Pravilo Franjevačkog Svjetovnog reda, doista kaže:

«Ukopani i uskrsnuli s Kristom u Krštenju koje ih čini živim članovima Crkve, i s njom još jače povezani Zavjetovanjem …» (Pravilo 6).

Na to se poziva i Obrednik kada pita zavjetovanike:

«Po krštenju ste postali članovi Božjeg naroda, u Potvrdi ste ojačani novim darom Duha … hoćete li se s Crkvom čvršće povezati…?» (II, 29).

Iz navedenih citata ne proizlazi da Zavjetovanje zasniva jedan novi odnos sa Crkvom, jednostavno se želi potvrditi da je Zavjetovanje u Franjevački svjetovni red razvija i ojačava odnos kršteno-potvrđenog sa Crkvom. Ali iz naglašenosti izričaja teksta zaključuje se također dubina odnosa franjevačkog svjetovnjaka sa Crkvom. Iako nije različit od onoga obično kršteno-potvrđenog, on je jači i djelotvorniji (fortius et actius). Doista Zavjetovanje ne ostaje inertno u odnosu na Krštenje; kao što je već rečeno, djeluje na njega i proizvodi crkveno djelovanje o čijoj naravi Pravilo, Konstitucije i Obrednik Franjevačkog svjetovnog reda ne donose nikakve upute.

9. Svjedoci i sredstva Crkvenog poslanja

Međutim dokumenti se brinu da naglase najjaču vezu sa Crkvom koja proizlazi iz Zavjetovanja, sa crkvenom misijom franjevačkih svjetovnjaka.

Dakle:

– «Ukopani i uskrsnuli s Kristom u Krštenju koje ih čini živim članovima Crkve, i s njom još jače povezani Zavjetovanjem, da postanu svjedoci i sredstvo njezinog poslanja među ljudima, navješćujući Krista životom i riječima».

– «Nadahnuti Sv. Franjom i s njim pozvani da obnove Crkvu, obvezuju se živjeti u potpunom zajedništvu sa papom, biskupima i svećenicima u povjerljivom i otvorenom dijalogu apostolskog djelovanja» (Pravilo 6).

Ono što je navedeno u Pravilu, prošireno je u Konstitucijama i Obredniku, kao i u svim dokumentima iz kojih proizlaze bitne naznake poslanja franjevačkih svjetovnjaka, isključivo usmjerenog na obnovu Crkve. Često spominjanje u dokumentima izraza graditi-građenje osobito je značajno jer odmah podsjeća na poslanje povjereno Franji sa Raspela u Sv. Damjanu i tipično je za franjevaštvo i za njegovo posebno crkveno nagnuće. Franjo i njegovi sinovi dobili su od Gospodina dar poniranja u živo tkivo Božjeg naroda, kako bi se on mogao uzdići i živjeti u svijetu kao «univerzalni sakrament spasenja».

Ipak poslanje franjevačkih svjetovnjaka nije definirano u službi posebnih djela koje trebaju izvršiti, nego zbog njihovog postojanja. «Vjernost vlastitoj karizmi franjevačko svjetovnoj, i svjedočenje otvorenog i iskrenog bratstva predstavlja njihovo osnovno služenje Crkvi. Neka u njoj budu prepoznati radi njihovog «postojanja» iz kojega proizlazi njihovo poslanje» (Konst 100,3).

Prema tome interes Pravila, Konstitucija i Obrednika jest da istaknu autentični crkveni život, u skladu sa najjačom i najužom obvezom prema Crkvi koju su franjevački svjetovnjaci preuzeli putem Zavjetovanja. Ta je obaveza prije svega veza zajedništva; a to je osnovni element Crkve koji se potvrđuje na konkretnom i egzistencijalnom nivou, u svakodnevnom životu. Obaveza svjedočenja, na koju najprije Krštenje, a zatim Zavjetovanje franjevačkih svjetovnjaka, koja proizlazi upravo iz unutarnje biti Crkve koja je zajednica vjere i ljubavi.

Inzistiranje Pravila i Konstitucija na svjedočenju mora učiniti Braću i Sestre Franjevačkog svjetovnog reda sve više svjesnijima da je njihovo postojanje u Crkvi opravdano samo istinitim životom. Pokorničkoj Braći i Sestrama trajno je upućen poziv da u svim uvjetima života pokazuju svoju vjernost Bogu, da svijetu ukažu na razlog svoje nade, da na nediskutabilni način potvrđuju svoju vjernost savezu koji je Crkva s njima sklopila u času njihovog Zavjetovanja.

Stoga, sve naznake o obavezi da budu svjedoci poslanja Crkve i da navješćuju Krista životom i riječima, da pokazuju «kao prvenstveni čin svog apostolata» sa «osobnim svjedočenjem u ambijentu u kojemu žive» i da služe u izgrađivanju kraljevstva Božjeg u zemaljskoj stvarnosti», koje su sadržane u Pravilu, Konstitucijama i Obredniku, trebaju biti prihvaćene i ostvarene sa potpunom spoznajom bogatstva koje sadrži poziv kršćanskog svjedočenja, koji je osnovna dužnost Gospodinovih učenika.

II. OBAVEZA ZAVJETOVANJA

10. Posvećenje

Formula Zavjetovanja u Franjevačkom Svjetovnom redu kaže:

NN..jer mi je Gospodin udijelio ovu milost, obnavljam svoja krsna obećanja i posvećujem se službi njegova Kraljevstva» (Obrednik II,31).

Ranije «Prethodne napomene» Obrednika utvrđuju:

«Značajka obećanja evanđeoskog života je slijedeća: obnavljanje posvećenja po krsnom obećanju i po Potvrdi. To znači: posvećenje Bogu, u njegovom narodu, sa svim posljedicama koje iz toga mogu proizaći obzirom na život u zajedništvu s Bogom i obzirom na prihvaćanje njegovog spasiteljskog plana, putem posvećenja, koje se živi u svijetu» (14a).

U svezi upravo citiranih tekstova, treba prije svega svrnuti pažnju na pojam posvećenja da bismo utvrdili kako između mogućih značenja tog izraza Obrednik Franjevačkog Svjetovnog reda izabire jedno, tako da posebno istakne ljudsko nastojanje da se samoga sebe posveti Bogu. Obrednik upotrebljava glagol posvetiti, dajući mu značenje kao prenijeti, tj. posvetiti, rezervirati, odrediti Bogu i službi samo njemu jednu stvar ili jednu osobu. Podrazumijeva se da se u specifičnom kontekstu Obrednika Franjevačkog Svjetovnog reda radi o osobama, i stoga se upravo one moraju, u potpunoj slobodi, i sa istinskom spoznajom, prikazati i darovati Gospodinu.

Pod tim vidom Zavjetovanje je čin kojim se jedna osoba stavlja u ruke (mancipare=manus capere) Bogu i dopušta da je on uzme, s tim da upravo od trenutka Zavjetovanja ta osoba ne pripada više sebi, već se smatra potpuno zahvaćenom, kao lišena sebe, u punom i potpunom, bezuvjetnom raspolaganju Bogu. Po snazi Zavjetovanja osoba je Božje vlasništvo i stoga je «sveta».

Međutim, u stvari, glagol posvetiti i njegova imenica, posvećenje, označuju uistinu čin kojim Bog preuzima vlasništvo nad osobom (koja se, po daru njegove milosti kojom je On privlači, potpuno daruje), stavlja joj svoj pečat i stvara od nje, svoje ekskluzivno vlasništvo.

Sama se po sebi vrijednost posvećenja nalazi u njegovoj silaznoj dimenziji: čovjek biva posvećen, prima posvećenje od Boga, koji ga privlači sebi i preobražava ga iznutra kako bi mogao živjeti potrebe jednog višeg svijeta.

U Obredniku Franjevačkog Svjetovnog reda ovaj vid nije izostavljen (vidjeli smo to u prvom dijelu, kada smo govorili o Zavjetovanju kao daru Duha), ali upotrijebivši glagol posvetiti i imenicu posvećenje u značenju prenošenja, isti Obrednik želi istaći da Zavjetovanje u Franjevački Svjetovni red uključuje izraz posvećuje se (povratni oblik) za jednu određenu zadaću ili namjenu kojoj se u potpunosti prepušta.

Očito je da se plan kojemu se potpuno predaje Zavjetovanjem u Franjevački Svjetovni red, jest Božji, a da se posljedice koje proizlaze iz posvećenja odnose upravo na zajedništvo s Bogom, na prihvaćanje Njegovog spasenjskog plana, u službi Kraljevstva provodeći život u svijetu i za svijet.

Ove se nakane Obrednika po naravi uključuju unutar načina života koji je propisan u Pravilu i u Konstitucijama, koje ih uvode u obavezni način življenja Evanđelja, kroz čitavi život, po Sv, Franji, ostajući u svjetovnom pozivu.

11. Zavjetovanje, Nakana, Obećanje

Ovdje se uključuju i vrijednosti izraza Zavjetovanje i Nakana kao i izraz Obećanje evanđeoskog života, koji se nalaze u Pravilu, u Konstitucijama i u Obredniku Franjevačkog Svjetovnog reda kako bi označili obavezu koju Franjevački svjetovnjaci preuzimaju u proslavi Zavjetovanja.

11.1. Zavjetovanje

U talijanskom jeziku izraz Zavjetovanje, jest imenica koja odgovara latinskom izrazu professio, koji pak proizlazi iz glagola profiteor, sastavljenog od pro i fateor.

Doslovno značenje riječi profiteor jest reći na glas, javno, proglasiti, dati izjavu, ali i obećati, obvezati se i preuzeti obavezu prema nekome.

Bitno značenje službeno i javno pripada također ovoj imenici, stoga sa Zavjetovanjem se prije svega misli na javnu izjavu o nečemu, posebno o jednoj ideji, jednom mišljenju ili osjećaju, ili na vlastito pripadanje jednoj religiji, jednoj ideološkoj struji i slično.

Osobito je Zavjetovanje vjere izjava, manje-više po obaveznoj formuli (u katoličkoj religiji, Vjerovanje ili Značenje Apostola ili Značenje nicejsko-carigradsko) pripadanja osobi ili zajednici jedne određene religije, ili u proširenom značenju, potvrda vlastitih političkih, moralnih, umjetničkih i sličnih pripadnosti.

Drugo značenje Zavjetovanja odnosi se na neku intelektualnu ili manualnu djelatnost koja se vrši na trajan način i svrhu zarade. U širem smislu, Zavjetovanje označava bilo koju uobičajenu radnu aktivnost, uključujući različite službe i zanimanja, dok u užem smislu označava intelektualnu aktivnost za koju je potrebna diploma ili posebna specijalizacija.

U posebnom značenju Zavjetovanje, koje nas iz bližega zanima, nalazimo u rječniku religioznog života. Na ovoj razini riječ Zavjetovanje normalno označava čin kojim jedan krštenik javno i trajno prihvaća status usavršavanja u skladu sa evanđeoskim uputama koje se obvezuje nasljedovati izgovarajući tri zavjeta, čistoće, siromaštva i poslušnosti (izricanje zavjeta) i postaje stvarni član jednog Reda ili jedne religiozne Kongregacije. U monaškoj antiknoj literaturi riječ professio bila je primjenjivana i za različite «načine života» i za različite kategorije kršćana, bez obzira da li su bili ili nisu bili posvećeni na poseban način. Riječ professio bila je dakle primjenjivana i na «status javnih pokornika»; što nije bez značenja o odnosu na Red Pokornika.

11.2. Nakana

Doslovno znači «ono što se stavlja ispred». U stvari, latinski glagol pro-ponere, iz kojega dolazi nakana, ima isto značenje kao staviti ispred, pretpostaviti.

Općenito riječ nakana označava slobodnu volju da se nešto učini, da se ponaša na određeni način. U širem smislu nakana ima istovjetno značenje kao namjera, nacrt, projekt. To se događa i u latinskim izdanjima Biblije gdje se riječju propositum označava plan (nacrt, projekt) spasenja.

U vrijeme primitivnog monaštva, značenje riječi propositum bilo je čvrsta odluka o prihvaćanju određenog načina života i u tome ustrajati. U Srednjem vijeku upotrebljavaju se također izrazi kao regulare propositum, propositum sacrae religionis, propositum monachorum, itd. Kao sama ta riječ kao i popraćena objašnjenima, propositum u Srednjem vijeku označava želju da se posveti jednom načinu religioznog života, i nalazimo je u mnogim dokumentima koji se odnose na Red Pokornika.

Imenica propositum daje prostor u kojem se nazire aspekt koji je naglašen, odnosno ljudska sloboda, bez eliminiranja aspekta besplatnog poziva od strane Boga.

11.3. Obećanje

Latinski glagol promittere sam po sebi znači poslati naprijed, van. Dakle zadobiva značenje nekamo poslati, poslati van, prosipati, izručiti, pustiti da raste. U prenesenom smislu može imati značenje učiniti da se nada; i odatle proizlazi izuzetno značenje kao obećati, obvezati se, umiriti, garantirati, obećati kao zavjet, zavjetovati itd. Danas obećanje normalno znači slobodno preuzetu obavezu riječju, ili na zakonski način, prema drugim osobama, da će se nešto učiniti ili dati.

Sveto pismo govori često o obećanjima: ali više od onih ljudskih biblijsko se Otkrivenje odnosi osobito na božanska obećanja koja su svoje ispunjenje našla u Isusu Kristu. Po biblijskom značenju riječ obećanje ističe potpuni suverenitet kojim je Bog odlučio izabrati svoj narod, darovati mu Duh, itd. u suprotnosti sa svima onima koji vjeruju da to mogu postići putem djela zakona; Isusovo služenje je upravo ispunjenje Božjih obećanja.

U povijesti religioznog života riječ obećanje više je puta upotrijebljena da označi obvezu onoga koji ima namjeru preuzeti monaške i religiozne obaveze. Tako npr. U Benediktinskom Pravilu, imenica promissio i glagol promittere određuju definitivnu obavezu monaha, koju danas zovemo «Zavjetovanje» i «vječni zavjeti».

I Sveti Franjo i Sveta Klara pridaju takovo značenje i vrijednost glagolu promittere. U Franjinim pismima ne nalazimo nigdje izraz Zavjetovanje kao ni imenicu promissio; on međutim povezuje glagol obećati sa poslušnošću, sa Evanđeljem, sa Pravilom, sa siromaštvom, u smislu da su predmeti obećanja poslušnost, siromaštvo, Evanđelje i Pravilo. To se isto događa kod Svete Klare, ali za razliku od Franje, ona u svojim spisima govori i o Zavjetovanju.

Današnje je tumačenje, prema smislu i vrijednostima koje se pridaju obećanju, različito od onoga upravo opisanog. Danas postoji razlika između zavjeta i obećanja, pa i onda kada se ovo posljednje, kao zavjet, odnosi na obavezu nasljeđivanja evanđeoskih savjeta. Obećanje je manje značajno od zavjetovanja; smatra se kao da je dano više Ustanovi nego Bogu, i kao takovo ne bi značilo posvećenje; obavezivalo bi po snazi kreposti vjernosti ali ne po snazi kreposti vjere.

Očito je da se svi ne slažu u takovom načinu tumačenja, iako je općenito, što se tiče pravne valjanosti, prihvaćena različitost između obećanja i zavjetovanja. Ustvari, kakovo značenje mogu imati obećanja koja nisu učinjena Bogu, nego ljudima, osobito kada se ta ista obećanja odnose na evanđeoske savjete? Čistoća, siromaštvo i poslušnost nisu obećanja koja zanimaju ljude, uvijek su naređene od Boga, učinjena su za Boga i stoga su uvijek «religiozna»; njihovo obdržavanje uvijek zahtijeva obavezu vjernosti ne samo prema ljudima, nego i prema Bogu; stoga se uvijek radi o religioznoj vjernosti.

Radi toga je II. Vatikanski Koncil izmijenio terminologiju. Lumen Gentium, dakle, govori o «zavjetima i drugim posvećenim obavezama, koje su po svojim karakteristikama slične zavjetima» (LG 44), obuhvaćajući pod jedinstvenim nazivom «posvećene obaveze» i zavjetovanja u Svjetovnim institucijama.

12. Vrijednost Zavjetovanja Franjevačkoga svjetovnog reda

Ponovimo još jednom da obećanje, namjera i posebno, Zavjetovanje, obično bivaju upotrijebljeni da označe obavezu onih christifideles, koji se obvezuju pred Bogom i pred Crkvom zavjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće, koji se normalno polažu u jednoj Instituciji Posvećenog Života, koja je kanonski osnovana od strane kompetentne crkvene vlasti (CIC, kan. 573, 1-2) te je prema tome značenje koje imaju u kontekstu redovničkog života najbliže povezano onome koje istovjetna terminologija nalazi u aktualnim pravnim i liturgijskim izvorima Franjevačkog Svjetovnog reda.

U Pravilu, u Konstitucijama i u Obredniku Franjevačkog Svjetovnog reda isti izrazi označuju obavezu, preuzetu pred Bogom i pred Crkvom, da će opsluživati Evanđelje po uzoru na Sv. Franju, koju izriču laici (oženjeni i slobodni), kao i svjetovni članovi klera, koji, jedni kao i drugi, nisu redovito vezani zavjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće, niti se obvezuju istima, ali namjeravaju živjeti u običnim svjetovnim uvjetima.

Jezik koji se upotrebljava u Pravilu, Konstitucijama i u Obredniku, i stvarnost koju izražavaju ne znače novost, jer su oduvijek u zakonodavstvu Franjevačkog Svjetovnog reda i svi izvori koje se na njega odnose, upotrebljavali izraze obećanje, namjera i Zavjetovanje. Memoriale Propositi opetovano govori o promissio, promittere. U naslovu drugog poglavlja u Supra Montem nalazi se izraz Zavjetovanje, ali se tekst istog poglavlja vraća terminologiji iz Memoriale Propositi. Međutim, i u ovom kao i u onom Supra Montem, riječ promissio – obećanje, smatra se pravo istinito Zavjetovanje, kojim, nakon ispitivanja, oblačenja i godine probe, završava inicijacija za Red. Ova četiri elementa u inicijalnom periodu, koji su sada navedeni, naznačeni su u Memoriale-u, barem sa početkom od 1228., i nalazimo ih u svim Pravilima franjevačkih Pokornika iz XIII. stoljeća, sa varijacijama koje su uvjetovane različitim okolnostima. Ovaj način postupanja sa kandidatima za život u bratstvu nije bio ekskluzivan za franjevačke Pokornike; dapače, isti vjerno odražava mentalitet onog vremena kao i eklezijalno zakonodavstvo koje je tada vrijedilo za sve «redovnike».

Nakon godine kušnje, obećanje se je sastojalo u definitivnom kanonskom ulazu u Bratstvo iz kojega se više nije moglo izaći osim da bi se ušlo u jedan odobreni «religiozni» Red. Ovaj propis se nalazi u zakonodavstvu svih redovnika onog vremena, te označava valjanost ne samo Pravila određenog Instituta, nego i za sam život koji se u njemu odvijao uz pomoć Pravila. Obaveze obećanja-Zavjetovanja uistinu su za cijeli život i mogu se mijenjati samo u povećanju intenziteta.

Ovo što je do sada istaknuto, na margini primitivnog zakonodavstva Franjevačkog Trećeg reda, vodi nas navođenju konstitutivnih elemenata Zavjetovanja Pokorničke braće i sestara. Ono obuhvaća: a) obavezu danu pred Bogom; b) obavezu nasljedovanja načina života ili Pravila; c) definitivno pripadanje Redu.

Isti se elementi nalaze također u Zavjetovanju redovnika te nas to navodi da smatramo da je propositum vitae ili promissio Franjevačkih Svjetovnih Pokornika istovjetno redovničkom Zavjetovanju. Iz toga se može zaključiti, da iako se ne radi o religioznom Redu u užem smislu, naziv «Red» potpuno odgovara Franjevačkom Svjetovnom Redu. Ako se s jedne strane ne traži ni zajednički život niti zavjeti, s druge isti «Red Pokornika» ima Pravilo odobreno od Apostolske Stolice, novicijat i nepovratni Zavjeti: to je dakle, jedan religiozni Red u užem smislu ili jedan Svjetovni Red. Prema tome Franjevački Pokornici po porijeklu nisu «laici» ili obični vjernici; oni su dakle «svjetovni redovnici», i radi toga pripadaju eklezijalnom statusu. Ustvari «laik» je u suprotnosti sa «klerikom», dok je «svjetovni» u suprotnosti sa «redovnim». «Svjetovni» je onaj koji živi u saeculum (svijetu), bilo da je laik, klerik ili redovnik. Međutim je «redovan» onaj koji živi u jednom samostanu ili manastiru ili u jednoj zajednici povezanoj sa jednom crkvom; «redovan» može biti samo redovnik ili klerik.

Tijekom stoljeća, Franjevački Svjetovni red nije samo zadržao terminologiju (promissio, promittere) prvotnog zakonodavstva, nego je progresivno sve više preferirao upotrebu riječi Zavjetovanje za označiti obavezu evanđeoskog života prema odobrenom Pravilu.

Iz toga se može zaključiti da je snažni utjecaj porijekla, prema kojemu je obećanje Pokorničke Braće i Sestara predstavljalo jedno pravo i vlastito Zavjetovanje, trajno pratilo savjest Franjevačkog Svjetovnog reda. Ista svjesna spoznaja ne samo da je ostala nepromijenjena, nego postaje još više naglašena u Pravilu Pavla VI. i slijedećih Konstitucija koje je potvrdila Kongregacija za Institute Posvećenog Života i Udruženje Apostolskog Života, kao i u Obredniku, koji je također bio odobren od Kongregacije za Sakramente i Bogoštovlje.

Prema tome čini nam se da možemo zaključiti da značenje riječi Zavjetovanje ne može biti interpretirana jednoznačno, to jest da se odnosi samo ili najviše na Zavjetovanje Redovnika. Još manje značenje Zavjetovanja može biti interpretirano na analogni način, smatrajući, ako se želi, Zavjetovanje redovnika kao analogatum princeps, a druga zavjetovanja, koja obuhvaćaju i ona franjevačkih svjetovnjaka, kao analogata secunda. Jedna je stvar sigurna bilo da se odnosi na povijest značenja riječi Zavjetovanje, obećanje i namjera, ili na povijest laičkih pokreta, kao što je onaj Franjevačkih Svjetovnjaka, tj. da se posebnost (specificum) Zavjetovanja ne sastoji sic et sempliciter od zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće. Riječ Zavjetovanje znači jednu širu kategoriju, koja se objašnjava od jedne prilike do druge. Ne postoji Zavjetovanje tout court, nego Zavjetovanje za jednu posebnu religioznu instituciju, koje može biti usko «religiozno» (Institut Posvećenog Života) ili svjetovno i/ili laičko. Dakle Zavjetovanje u Franjevačkom Svjetovnom redu ima vlastiti dignitet svečane i religiozne obaveze sklopljene s Bogom i sa Crkvom, i ne može se smatrani nižega ranga u odnosu na ono «redovničko», izuzev činjenice da ta dva zavjetovanja nisu istovjetna prema sadržaju. To međutim nalazi svoju izvornost i motiviranost samo u mnogostrukom djelovanju Božjeg milosrđa i u različitosti karizmi.

S druge strane Crkva je, odobravajući svojim apostolskim autoritetom osnovno zakonodavstvo Trećeg Franjevačkog reda tijekom stoljeća, uvijek prepoznavala i odobravala osjećaje istog Reda u vezi valjanosti Zavjetovanja u Franjevački Svjetovni red. Franjevački Svjetovni red jest «Laički Red, jedan stvarni Red, Ordo veri nominis» koji označava «školu integralnog kršćanskog savršenstva», upravo isto kao i svaki Religiozni institut. U ovom «Pravom Redu» polaže se «pravo Zavjetovanje», koje iako različito u sadržaju (zavjeti) od onih za tako zvane Religiozne institute, ima istu valjanost.

13. Obećanje evanđeoskog života

Značenje riječi koje smo do sada analizirali stavlja na uvid osobni aspekt: Zavjetovanje je djelo koje obuhvaća osobu u njezinoj sveukupnosti i u potpunosti njezinih mogućnosti. Neposredno se odnosi na neophodnost ljudske volje, jer Zavjetovanje ili obećanje ili namjera zahtjeva odlučnost, čvrstu volju i obavezu. Dakle prva definicija Zavjetovanja, mogla bi biti ova: to je osobna obaveza. Na tu obavezu neprestano podsjećaju navodi Pravila, Konstitucija i Obrednika Franjevačkog Svjetovnog reda.

Već od početka Pravilo utvrđuje da je Franjevački Svjetovni red «organska zajednica svih katoličkih bratstava raspršenih po svijetu i otvorenih svim klasama vjernika, u kojima braća i sestre, ponukani od Duha Svetoga da traže savršenstvo u ljubavi u svojem svjetovnom staležu, Zavjetovanjem se obavezuju da će živjeti Evanđelje po uzoru na Sv. Franju na temelju Pravila koje je Crkva potvrdila». Nakon toga Pravilo, a zatim Konstitucije opetovano ističu isti koncept naučavajući da je obaveza potvrđena i preuzeta u činu Zavjetovanja životna obaveza, egzistencijalna, konkretna; obuhvaća čitavo biće i ljudsko djelovanje; nije ograničena na jedan poseban trenutak, jer se radi o životu-posvećenom-u-potpunosti-Evanđelju. Dakle od Zavjetovanja pa na dalje bitno obilježava život Franjevačkog svjetovnjaka i obavezuje ga da opslužuje Evanđelje: Zavjetovanje pridonosi «volju da se živi Evanđelje» (Obrednik 14b).

14. Na način Svetog Franje

Druga postavka koja označava Zavjetovanje u Franjevačkom Svjetovnom redu proizlazi iz neizostavnog nasljedovanja Svetog Franje. Obećava se, ustvari, živjeti Evanđelje na način Svetog Franje, slijedeći njegove tragove, po njegovom primjeru i uputama koje je on dao, a koji su danas sabrani u Pravilu Franjevačkog Svjetovnog reda. Ne brine se slučajno oko isticanja kako Franjevački svjetovnjaci namjeravaju živjeti Evanđelje na način Svetoga Franje i putem ovoga Pravila koje je Crkva potvrdila (Pravilo 2; Konst 1,3; 8,1).

Zavjetovanje u Franjevačkom Svjetovnom redu ima dakle ovu bitnu konfiguraciju. Nalazimo se ispred jednog okvira ili jednog posebnog aspekta, iz kojih proizlazi da život Franjevačkih svjetovnjaka ovisi o Evanđelju koje je predano po nadahnuću i iskustvu Franje Asiškoga koji ga je od početka svoga obraćenja preuzeo kao načelo svoga života i svoga djelovanja.

Potrebno je međutim precizirati da je namjera Svetog Franje bila jednostavno ona da se vrati Isusovom Evanđelju. Dakle svaki franjevački poziv jest poziv evanđeosko-franjevački, ne zato što bi Franjino iskustvo nastojalo zamijeniti Evanđelje, nego stoga što ga njegovo posredovanje nastoji učiniti transparentnim. Za Franjevce se dakle radi o tome da kopiraju Franju, i da ne priznaju, kao on, drugo Pravilo niti drugi život osim onoga po Isusovom Evanđelju, jer je na izvoru našega poziva Franjino posredovanje.

Franjevačko posredovanje Evanđelja proširilo se na Pravilo Franjevačkog Svjetovnog reda, na «ovo Pravilo» (a ne na neko drugo), budući je «potvrđeno od Crkve». Svojim vrhovnim odobrenjem, Crkva je usvojila Pravilo Franjevačkog Svjetovnog reda (Pravilo pripada Crkvi; ono je res Ecclesiae) i svojim autoritetom ona ga predaje svjetovnim franjevcima. Na taj način Crkva ne čini drugo nego prenosi istim svjetovnim franjevcima navještaj evanđeoskog spasenja i predlaže one (evanđeoske) riječi koje su za vjernike duh života.

Stoga za one koji polažu Zavjetovanje u Franjevačkom Svjetovnom redu da bi «postigli savršenstvo ljubavi u svom svjetovnom staležu» (Pravilo 2), pozivanjem na Franju, na Pravilo i na Konstitucije, nije fakultativno, nego paradigmatsko i propisano. Očito sve ovisi o načinu na koji se shvaća i živi franjevački poziv. Istiniti poziv jest onaj koji prožima u potpunosti čitavo biće i postaje bit osobnog postojanog ja, sve do toga da osoba ne može o sebi razmišljati ili sebe odrediti ako ne u svjetlu poziva, odnosno u ovom posebnom slučaju, u pozivu na evanđeosko-franjevački život. Pravilo i Konstitucije, nisu dakle izvanredne okolnosti života svjetovnog franjevca, nego, u ovisnosti o Evanđelju, oni upravo predstavljaju život svjetovnog franjevca. Dapače, više nego o Pravilu treba govoriti o «životu», prihvaćajući u potpunosti koncepciju Svetog Franje, za kojega je život bio opsluživati Evanđelje našega Gospodina Isusa Krista. Svojim drugovima i sljedbenicima, bilo religioznim bilo svjetovnim, on nije namjeravao davati propise koje trebaju slijediti, nego je jednostavno predložio način života, onaj koji proizlazi iz Evanđelja. Stoga u njegovim Spisima, Franjo više nego od Pravila, govori o «životu» («Ovo je život Evanđelja Isusa Krista, koji je fratar Franjo zatražio od Pape Inocenta da mu bude dozvoljen i potvrđen»: Rnb; FF 2) i kada govori o Pravilu, ponekad spaja Pravilo i Život (v. Rb; FF75). Za Franju Pravilo je samo Evanđelje koje treba živjeti i doslovno i potpuno opsluživati. Odatle proizlazi citat iz Pravila FSR: «Pravilo i život franjevačkih svjetovnjaka je: opsluživati Evanđelje našega Gospodina Isusa Krista, slijedeći primjer Franje iz Asiza» (Pravilo 4). I zaključujući, Zavjetovanje u Franjevačkom Svjetovnom redu kao obećanje evanđeoskog života na način Svetog Franje, ima za cilj istaknuti radikalni, obasjani i radosni način, kojim Franjo sluša Evanđelje i obavezuje se živjeti ga.

15. Evanđeoski život po nasljedovanju Krista

Prethodne Napomene Obrednika Franjevačkog Svjetovnog reda započinju ovom tvrdnjom:

«Mnogi muškarci i žene, koji žive u braku kao i oni koji nisu vezani ženidbom, te mnogi biskupijski svećenici, od Boga pozvani …, slijedeći primjer i način života Franje Asiškog…, odlučuju slijediti Isusa Krista i u Bratstvu živjeti Evanđelje te zato ulaze u Franjevački Svjetovni red» (Prethodne napomene, br. 1).

Obrednik sjedinjuje nasljedovanje Krista i evanđeoski život jer opsluživanje Evanđelja upravo znači nasljedovanje. To je ustvari karizmatična intuicija Svetog Franje, radi koje nasljedovanje Krista ovisi o opsluživanju Evanđelja. Franjo poznaje Krista i iskustveno osobno doživljava Krista putem Evanđelja, kao što to čini Crkva, vođena Duhom Svetim, u Evanđelju prepoznaje Krista i vjerom prihvaća njegova djela i riječi.

I Evanđelje je dakle posredovanje, odnosno sakramentalno posredovanje, jer nam daruje Kristovu prisutnost. Prenoseći unatrag mnogih stoljeća naučavanje II. Vatikanskog Koncila, Franjo nalazi u Evanđelju prisutnost Isusa Krista. On najistinitije spoznaje da mu Gospodin direktno govori, bez ograničenja prostora i vremena, preko biblijske riječi. U njoj vidi kao u produženju Utjelovljenje Riječi koja otkriva Božansku volju i istinu. Stoga za Franju istina Evanđelja nije nešto što treba znati, nego živa osoba koju treba slijediti, život koji treba živjeti sa tom osobom, sa Kristom. Upravo iz tog razloga Franjo, osnivajući svoje bratstvo, on se ni u kojem slučaju nije želio pozivati na druga prethodna Pravila. Prihvaćajući Evanđelje, Franjo prihvaća upravo osobu Krista, koji mu govori i poziva ga da ga u svemu slijedi. Smisao nasljedovanja zadobiva dakle maksimalnu konkretnost za Franju; za njega se radi o: nasljedovanju Kristovog siromaštva, Kristove poniznosti, slijediti Kristov život; nasljedovati Kristova pravila; slijediti Kristovu doktrinu; slijediti Kristovu volju, slijediti Kristovu dobrotu; slijediti duh Svetog Pisma; slijediti Dobrog Pastira; slijediti Kristov put. Ovaj posljednji izričaj ima posebno značenje za Franju. On ga je pronašao u prvoj Poslanici Sv. Petra, ali je od Apostola Franjo preuzeo na poseban način hitnost u slijeđenju Kristovog puta, jer je «Krist za vas trpio i ostavio vam primjer, da biste i vi slijedili njegov put». Značenje nasljedovanja fokusirano je dakle na najuzvišeniji događaj Isusovog života: trpljenje i smrt Sluge Gospodnjega, koje je nepravedno podnio za spasenje svijeta. Kao za Petra, tako isto i za Franjo, slijediti Krista ne znači ponoviti činjenice i geste Gospodinovog zemaljskog života, nego prihvatiti čitavim životom evanđeoske potrebe, sudjelujući i oponašajući Božje djelovanje koji se je ponizio do smrti na Križu za spas svijeta.

16. Nasljedovanje radi suobličenja

Uzevši kao jedinstveni model svog života Gospodina Isusa, ogledati se uvijek u Kristovom liku, Franjo je otišao toliko daleko da izgleda pred očima sviju kao jedan «novi Adam»; ljudi su mu klicali kao «jednom novom čovjeku koji došao s drugog svijeta» (Čel 36; FF 383).

Prvi životopisci Svetog Franje često upotrebljavaju neke riječi koje podsjećaju na oblik koji se postiže oponašajući Krista, onaj oblik koji je Franjo želio utisnuti u sebe i želi ga vidjeti utisnutog u svojim fratrima. Tako se ponavljaju riječi promijeniti se, suobličiti se, ponovno se oblikovati, oblikovati, u smislu uobličavati /se, oblikovati/se. Ali najviše upotrebljavana riječ biti će suobličenje s Kristom «u svim stvarima» (Cvjetići XIII; FF 184), osobito u Gospodinovoj muci.

Franjo je imao dominirajuću misao, neuništivu želju, konstantnu namjeru, to jest vlastito oblikovanje usmjereno suobličenju. Dugo nastojanje u ljubavi, uistinu, nema drugog cilja nego onog da se «kristjanizira», sve je usmjereno transformaciji onoga koji ljubi u sliku ljubljenoga (LM XIII, 2; FF 1224). Franjo je dakle bio uistinu jako zaokupljen Isusom. Isusa je uvijek nosio u srcu, Isusa na usnama, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa u svim svojim udovima. Koliko je puta dok je sjedio za stolom, dok je čuo ili sam izustio ime Isus, zaboravljao na vremenitu hranu …(I Čel 115; FF 522).

Na taj način Franjo postiže potpuno suobličenje s Kristom. I on sam postaje toga potpuno svjestan, tako da je mogao jednoga dana izjaviti jednom od svoje braće koji ga je nukao da čitao Pismo: «Što se mene tiče, već sam toliko toga preuzeo iz Pisma da je to više nego dovoljno za moje meditacije i promišljanja. Ne treba mi više, sine: poznajem Krista siromašnog i Raspetog» (2 Čel 105; FF 692). To je iskustvena spoznaja Kristovog misterija, intimno prodiranje koje proizlazi iz ljubavi koja će dostići svoj vrhunac u iskustvu La Verne nakon kojega se je «Franjo uistinu očitovao kao slika Križa i Muke žrtvovanog Jaganjca koji je oprao grijehe svijeta: činilo se da je upravo skinut sa stratišta, sa rukama i nogama probodenim čavlima i sa desne strane ranjen kopljem (1 Čel 112; FF 516).

17. Krist, Knjiga života

U svjetlu gore navedenih razmišljanja možemo shvatiti citat Pravila Franjevačkog Svjetovnog reda, kada tvrdi da je Franjo iz Asiza «učinio od Krista nadahnuće i centar svojega života s Bogom i sa ljudima». Time se podrazumijeva poticaj onima koji polažu Zavjete u Franjevačkom Svjetovnom redu, da čine isto.

Ali Pravilo nudi i jednu ciljanu kristološku proklamaciju, koja obasjava život onih koji se Zavjetovanjem obavezuju slijediti Evanđelje da bi išli za Kristom i da bi ostali u trajnom životnom sjedinjenju sa Kristom, koji se je bez protivljenja predao dobrovoljno u smrt i, nakon trpljenja, ušao u slavu Očevu. Uistinu, «Krist, dar Očeve ljubavi, je put prema Njemu, istina u koju nas uvodi Duh Sveti, život koji je on došao dati u izobilju» (73).

Ova čudesna tvrdnja koja se nalazi na početku Pravila mora potaknuti u Braći i Sestrama svjetovnjacima kontemplaciju punu ljubavi prema «daru Očeve ljubavi», mora trajno usmjeriti pogled prema Isusu, mora odrediti konstantnu provjeru vlastite egzistencije preko usporedbe sa Onim koji je život, istina i put.

Kao za Franju, tako i za svjetovne franjevce put za Kristom rađa se iz ljubavi prema Njemu, iz ljubavi koja je potpuna i radikalna i vodi prema oponašanju ljubljene osobe i prema sjedinjenju koje suobličuje sa ljubljenom osobom. Pravilo predlaže upravo ovaj program kada u br. 10 utvrđuje:

«Sjedinjeni s otkupiteljskom poslušnosti Isusa, koji je svoju volju položio u ruke Očeve, neka vjerno ispunjavaju dužnosti svoga vlastitog staleža u raznolikim životnim okolnostima i neka slijede siromašnog i raspetog Krista, i neka mu budu svjedoci također i u poteškoćama i u progonstvima».Odjek Pravila nalazimo i u Konstitucijama, koje, prihvaćajući kristološku i uskrsnu proklamaciju, spominju i Bonaventurinu temu o Kristu koji je «Knjiga» života. Zavjetovanje u Franjevačkom Svjetovnom redu obvezuje slijediti Kristovu školu, koja je «knjiga Mudrosti, iznutra ispisana kod Oca, budući je on djelo svemoćnog Boga; i ispisana izvana kada se je utjelovio» (sv. Bonaventura). Dakle:

«Krist siromašan i raspet», pobjednik nad smrću i uskrsnuli, najveće očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku, jest «knjiga» u kojoj braća, nasljedujući Franju, uče zašto i kako živjeti, ljubiti i trpjeti. U Njemu otkrivaju vrijednost protivština zbog pravednosti i smisao poteškoća i križeva svakidašnjeg života. S njime mogu prihvatiti volju Očevu i u najtežim okolnostima te živjeti franjevački duh mira u odbacivanju svakog nauka protivna čovjekovu dostojanstvu.» (Konst 10).

Zaključujući, za Franjevačke svjetovnjake slijediti Krista i suobličavati se s Njim znači ostvariti obavezu zavjetovanja u opsluživanju Evanđelja na način Svetoga Franje živeći sve potrebe Evanđelja sve do kraja, usqe in finem, sve do smrti, i otvoriti se na taj način, obećanjima koje isto Evanđelje naviješta.

18. Zavjetovanje u FSR i evanđeoski savjeti

Već smo razmišljali o tome kako se riječi Zavjetovanje, Namjera i Obećanje normalno odnose na redovnike, koji upravo Zavjetovanjem prihvaćaju javno i trajno status onih koji slijede evanđeoske savjete i obavezuju se obdržavati tri zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti. Franjevački svjetovnjaci ne daju zavjete, nego slijedeći program života franjevačkih svjetovnjaka, Pravilo i Konstitucije određuju im kao asketski put da bi živjeli prema obliku Svetog Evanđelja onaj «evanđeoskih savjeta» da bi bili poslušni, siromašni i spremni na ljubav.

Osnovno se zakonodavstvo Franjevačkog Svjetovnog reda poziva na učenje II. Vatikanskog koncila o putovima i sredstvima da bi se postigla svetost koja se odnose na sve vjernike:

«Svetost Crkve se na poseban način promiče mnogobrojnim savjetima, koje Gospodin u Evanđelju daje na opsluživanje svojim učenicima» (LG 42c).

Koncil govori o mnogobrojnim savjetima, koji se ne mogu identificirati suženo na tri savjeta, koje redovnici polažu kao zavjete. Svi Gospodinovi učenici su, u stvarnosti, pozvani na savršenu ljubav; svi moraju prihvatiti zapovijed ljubavi. Evanđeoski savjeti nalaze svoj prirodni kontekst unutar «zapovijedi», unutar neograničenih prostora ljubavi, iz kojih proizlaze sa esencijalnom dosljednošću da bi zadobili oblik neophodnosti i potrebitosti. Evanđeoski savjeti služe za intenzivnije izražavanje ljubavi, koja se manifestira u konkretnom i egzistencijalnom izboru koji nadmašuje granice propisa: «ne bi poštivao zapovijed ljubavi onaj koji ne bi htio ljubiti Boga više nego ga ljubi» (Sv. Toma).

Ipak, ovdje se ne može ne istaći da riječi Pravila i Konstitucija Franjevačkog Svjetovnog reda, kada govore o evanđeoskim savjetima, slijede klasični oblik triju zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće srca ( v. Pravilo 10-12; Konst 10; 12,2; 15), jer u logici univerzalnog poziva na svetost, ova tri savjeta dostižna su svim Gospodinovim učenicima: svi su doista u svojim posebnim uvjetima, pozvani slijediti Krista, imati njegove osjećaje, slijediti stvarno njegove stope.

Prema tome Pravilo i Konstitucije ne polaze od apstraktnih pojmova poslušnosti, siromaštva i čistoće srca, već od pažljivog i punog ljubavi pogleda okrenutog prema Kristu.

Stoga, kao što je njihov Otac i Utemeljitelj, i franjevački su svjetovnjaci pozvani da si utisnu u srce Krista i intimno se suobliče Njemu.

Propisi Franjevačkog Svjetovnog reda su duboko usklađeni sa Franjinim iskustvom i o njemu ovise, budući da poziv franjevačkih svjetovnjaka ovisi o Franjinom pozivu.

Odatle dolazi zasnivanje triju savjeta o evanđeoskom blaženstvu siromaštva, te pribjegavanje karakterističnoj terminologiji Siromaška, jer je sve izvlaštenje, sve je u tome da se živi kao siromašni. Siromaštvo nas vodi slobodi, a ona nas čini spremnima za jednu ljubav uvijek širu i dublju. Upravo na osnovu jedne potpune raspoloživosti rađa se potreba za življenjem evanđeoskih savjeta i u svjetovnom životu kršćana. Raspoloživost, koju gledamo kao unutarnji osjećaj, obuhvaća i na duhovni način duboki osjećaj nevinosti, siromaštva i poslušnosti. Pretpostavlja i znači ljubiti Krista više od samoga sebe i iznad svih drugih dobara i osoba, uvijek i u svakom trenutku, bez mogućih ograda: nema mjesta poštedama ni popustima. U toj potpunoj raspoloživosti nema stupnjevanja, jer vjerovati u Krista, tj. biti spremni na sve, to je nešto apsolutno ozbiljno.

19. Iskonski pokornički identitet

Evanđeoski navještaj otvara se pozivom na obraćenje: «Vrijeme se ispunilo i kraljevstvo Božje je blizu; obratite se i vjerujte Evanđelju» (Mk 1,15). Pokornička dimenzija nalazi se u srcu Evanđelja i bitna je u evanđeoskom životu. Radi toga Franjevački svjetovnjaci, obećavši da će živjeti Evanđelje, slijedeći svoju iskonsku karizmu obvezuju se živjeti pokornički život. Kao što je već bilo naglašeno, oni obećavaju da će živjeti Evanđelje na način Svetog Franje i po ovom Pravilu koje je Crkva odobrila (Pravilo 2; Konst 1,3; 8,1).

Ali sadašnje Pravilo, nakon Memoriale propositi (1221), i nakon Pravila koje su odobrili Pape Nikola IV. te Leon XIII., prilagođavaju Franjevački svjetovni red zahtjevima i očekivanjima svete Crkve u izmijenjenim vremenitim okolnostima» (Pravilo 3). Ovaj tekst izražava povezanost sadašnjeg Pravila sa prethodnim propisima FSR-a: Pravilo se postavlja u plodno središte višestoljetne povijesti Franjevačkog Svjetovnog Pokreta, i, osobito, se povezuje sa iskonskim nadahnućem tog istog Pokreta, kojega nalazimo u «novim pokorničkim propisima» (LM 6; FF 1073) koje je dao Franjo. Vrlo se vjerojatno ovi «novi propisi» dotiču u potpunosti ili djelomično sa Pismom vjernicima. Upravo zahvaljujući tim «novim propisima» i Pokornici su postigli status «ne osrednje savršenosti» (Giuliano da Spira, Život Svetog Franje). Iz tog razloga kao Uvodnik novog Pravila, pod naslovom «Pobuda Svetog Franje Braći i Sestrama pokornicima, uvrštena je recensio prior istog Pisma Vjernicima, koje se s pravom mora smatrati nadahniteljskim izvorom i temeljem cjelokupne tradicije i duhovnosti FSR-a. O obje recenzije (prior i posterior) istoga Pisma, Franjo traži od laika koji žele slijediti, sa postojanošću i kao normalnu stvar, radikalni oblik kršćanskog života, i trudi se da kod ovih kršćana postigne obnovu života po uzoru na sveto Evanđelje. Rijetko je oblik franjevačkog života, koji mora ujediniti manju braću, «siromašne gospođe» i «Braću i Sestre Pokornike», bio prikazan na tako jasan, obilan i duboki način kao što je to u ovom Pismu. Djelovanjem Duha Gospodnjega, ovdje su radikalno izmijenjene vrijednosti prirodnog ljudskog života, koji je zemaljski život i kojim žive gotovo svi kršćani, usprkos govoru na gori, usprkos Evanđelju. Od onih koji ga slijede, Franjo traži bez kompromisa ono što kršćanstvo radikalno posjeduje pa čak i ako je protivno prirodi. Iznenađujućom jasnoćom, on stavlja umjesto «duha mesa», tj. ljudskoga ja – samoživog, autoritarnog, koji se hoće istaći -, «Duh Gospodnji», odnosno misliti, željeti, živjeti i djelovati prema istinskom Evanđelju. Ovaj način življenja znači «Metanoju», «agere poenitentiam» svetog Franje! Ovo znači iskonski postanak pokore na franjevački način. Prema tome Franjevački svjetovnjaci:

«Kao «pokornička braća i sestre» zbog svoga poziva, a pokretani snažnom silom Evanđelja, neka svoj način mišljenja i djelovanja usklađuju s Kristom po potpunoj i savršenoj unutrašnjoj promjeni koju samo Evanđelje naziva imenom «obraćenje», a koje se – radi ljudske slabosti – danomice mora ostvarivati» (Pravilo 7).

20. Svjetovnost

Perspektiva evanđeoskih savjeta, koje ističe Pravilo i Konstitucije, i ona o posvećenju koju ističe Obrednik, ne mogu dati povoda zaključku da su trećoreci redovnici u svijetu. Franjevački svjetovnjaci, nisu u stvari, obavezni prakticirati zavjete evanđeoskih savjeta.

Potrebno je, međutim naglasiti da se program radikalnog Evanđeoskog života odnosi na sve kršćane, dok su redovnici pozvani da ga žive na trajni i vidljivi način, preko egzistencijalne razlike i odricanja od nekih ljudskih vrednota, da bi se usredotočili na vrijednosti koje su izvor istog kršćanskog života. Ove izvorne vrijednosti su zapravo one na kojima se Crkva trajno izgrađuje kako bi ostala vjerna sebi i svojem misteriju.

Nezamjenjiva uloga redovnika u Crkvi stavlja se na nivo njihove egzistencijalne dimenzije kao «znak», dok su redovnički zavjeti iznutra označeni jednom bitnom funkcijom u službi cjelokupnom kršćanskom životu, te ih treba stoga smatrati u «statusu evanđeoskih savjeta».

U svakom slučaju, da bi se izbjeglo nesporazume, Obrednik Franjevačkog Svjetovnog reda govori isključivo o «posvećenju koje se živi u svijetu» i o «želji da se živi u svijetu i za svijet» (Prethodne napomene 14 a,d). S druge strane Pravilo se od samog početka brine da precizira u kojem ambijentu Braća i Sestre Franjevačkog Svjetovnog reda, potaknuti Duhom, nastoje postići savršenstvo ljubavi: u svojem svjetovnom staležu (Pravilo 2).

Status svjetovnosti ili Svjetovnost i svijet su, stoga dvije osnovne koordinate da bi se shvatio posebni identitet članova Franjevačkog Svjetovnog reda i njihova posebna zadaća koja proizlazi iz Zavjetovanja. Svjetovnost, prije svega, označava egzistencijalnu i socijalnu uvjetovanost; biti u svijetu kao ljudska bića i u zajednici muškaraca i žena. Prema ovom aspektu, svjetovnost je dimenzija koja pripada ljudskoj egzistenciji i biti u odnosu sa drugima; znači također biti u svim geografskim, povijesnim, kulturnim i socijalnim sredinama u kojima se rodi i živi.

Svjetovnost je datost rođenja, neovisna od slobodnog izbora pojedinca: svjetovnjak se rađa, ne postaje.

Postoji međutim i teološka dimenzija svjetovnosti. U tom smislu ona znači svjesno prihvaćanje vlastite prirođene okolnosti života da bi se je učinilo posebnim «znakom» i «mjestom», dimenzijom koja će dati kvalifikaciju vlastitom pozivu, u prihvaćanju onoga što «je bilo» i onoga što «još nije» Kristovog i Crkvenog eshatona. Sa tog gledišta svjetovnost proizlazi iz prihvaćanja Božjeg zahvata u ljudsku povijest i njegovog «činiti» i izražava prepoznavanje svijeta (saeculum) u kojem djeluje Duh da bi učinio «rekapitulaciju» svih stvari u Kristu. Na ovom nivou svjetovnost nije više samo jedna urođena situacija, nego označava slobodni izbor onih, koji u vjeri, žele staviti svoju egzistenciju u službu Kraljevstva Božjega. Tako vlastita egzistencijalna i društvena situacija zadobiva teološku dimenziju, postaje posebni put u ostvarivanju i svjedočenju spasenja. U tom se smislu može zakonski govoriti i o «svjetovnom statusu koji biva posvećen Bogu», jer upravo taj status biva Njemu posvećen, stavljen u njegove ruke kao instrument kojim se služi da bi se postiglo spasenje u svijetu.

Na taj način i svijet zadobiva teološku vrijednost. U svjetlu enciklike Gaudium et Spes, svijet je «cjelokupna ljudska obitelj u kontekstu svih onih stvarnosti u kojima ona živi; svijet koji je pozornica povijesti ljudske vrste, označen je njegovim nastojanjima, njegovim pobjedama i porazima, svijet za kojega kršćani vjeruju da je stvoren i očuvan u postojanosti po Stvoriteljevoj ljubavi, svijet koji se sigurno nalazi u ropstvu grijeha, ali je po Raspetom i Uskrslom Kristu, pobjedom nad nečastivim, oslobođen i određen, prema božanskoj namisli, da se preobrazi i stigne do svojeg ispunjenja» (GS 2).

Postojanje i djelovanje laika i franjevačkih svjetovnjaka nalazi se unutar ovog konteksta «svijeta». Živeći u svijetu, oni teže savršenstvu ljubavi i zauzimaju se za posvećenje svijeta, djeluju unutar svijeta.

Franjevački su svjetovnjaci, zajedno sa svim vjernim laicima, pozvani provoditi vlastiti život u redovnim svjetovnim situacijama, i unutar posebnog «svjetovnog» ambijenta sudjeluju u Crkvenoj zadaći evangelizacije.

Počevši od ovih pretpostavki, koje nalaze svoju osnovanost u tajni Utjelovljenja i u unutarnjem svjetovnom karakteru svega Božjeg naroda, postaje shvatljiva posebna zadaća laika i franjevačkih svjetovnjaka. «Svjetovna narav je vlastita i svojstvena za laike… Po njima je upravo poziv laika da traže kraljevstvo Božje živeći vremenite okolnosti i uređujući ih prema Bogu. Žive u svijetu, tj. zahvaćeni u svim i pojedinim dužnostima i radnjama svijeta i u normalnim uvjetima obiteljskog i društvenog života, kojima je njihova egzistencija prožeta. Tamo su i pozvani od Boga da doprinesu, gotovo kao kvasac iznutra, posvećenju svijeta putem vršenja svoje službe vođeni evanđeoskim duhom, i na taj način, pokazuju drugima Krista, najprije svjedočenjem vlastitim životom i karizmom svoje vjere, svoje nade i ljubavi. Njima dakle na osobit način pripada dužnost da osvijetle i urede vremenite stvari, uz koje su usko povezani, na način da uvijek budu učinjene po Kristu, te traže i daju slavu Stvoritelju i Otkupitelju» (LG 31).

«Tražiti Kraljevstvo Božje čineći vremenite stvari i vršeći ih prema Božjim zapovijedima» : to je posebna zadaća laika. Posvećeni u svijetu i za svijet, vjernici franjevački laici imaju zadatak posvetiti svijet živeći potpuno u njemu.

«Pripadati Kristu ne znači odbaciti svijet. Cijena koju kršćanin plaća zato što slijedi Krista nije negacija ili podcjenjivanje svijeta, nego posebna odgovornost za svijet, spremnost da se daruje svijetu» (J. B. Metz). Sve to pretpostavlja raspoloženje radosnog optimizma i iskrenog uvažavanja svjetske stvarnosti, koji proizlaze iz Utjelovljenja Riječi. Utjelovljenje je «da» Boga svijetu: jedno neopozivo, neuništivo «da», koje ne dozvoljava nikakav povratak.

Kršćaninova ljubav prema svijetu izvire, stoga, iz želje da se dublje uđe u Božju ljubav prema svijetu i on sudjeluje na taj način u prvom licu u ostvarenju one ljubavi koju je Otac pokazao kada je poslao svoga Sina jedinorođenoga u svijet. Stoga svijet postaje «mjesto» gdje se živi nasljedujući Krista i u kojem se treba posvetiti: ne usprkos života u svijetu, nego upravo u njemu i preko njega (in saeculo et ex saeculo).

Ipak, Utjelovljenje koje svjedoči Božju ljubav prema svijetu, jest tajna koja omogućava shvaćanje svijeta i po kojoj isti taj svijet mora biti uređen po Bogu i izmijenjen iznutra.

Utjelovljenje se je dogodio po jednoj skrivenoj «kenosis», poniženjem Sina Božjega koji se je oplijenio sve do smrti na Križu.

Tko želi biti Kristov učenik, mora se odreći sebe, uzeti svaki dan svoj križ i slijediti Ga, da bi na kraju bio raspet svijetu. Svijet, ustvari, može biti promijenjen samo askezom nasljedovanja, jer je to novi čovjek, otkupljen po Kristu i očišćen trajnom pokorom, koji izgrađuje novo društvo; to je novi čovjek koji oživljava razvoj u službi čovjeka a ne protiv čovjeka.

Zavjetovanjem evanđeoskog života, živeći svoje posvećenje Bogu u svijetu i za svijet, i «prenoseći vjerodostojni duh Evanđelja u zemaljske stvari» (Obrednik, III 46), Franjevački svjetovnjaci svjedoče da posvećenje svijeta neizostavno prolazi putem posvećenja čovjeka, jer ovaj svijet može biti promijenjen sam duhom blaženstava (v. LG 31).