Ponedjeljak, 4. 5. 2020.

03 svibnja, 2020

Post By : MBL

IV. Vazmeni tjedan
Ponedjeljak, 4. 5. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 11, 1-18;
Ps 42, 2-3; 43, 3.4
Iv 10, 11-18

Evanđelje: Iv 10, 11-18

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ja sam pastir dobri.
Pastir dobri život svoj polaže za ovce.
Najamnik — koji nije pastir
i nije vlasnik ovaca —
kad vidi vuka gdje dolazi,
ostavlja ovce i bježi,
a vuk ih grabi i razgoni:
najamnik je
i nije mu do ovaca.
Ja sam pastir dobri
i poznajem svoje
i mene poznaju moje,
kao što mene poznaje Otac
i ja poznajem Oca
i život svoj polažem za ovce.
Imam i drugih ovaca,
koje nisu iz ovog ovčinjaka.
I njih treba da dovedem
i glas će moj čuti
i bit će jedno stado,
jedan pastir.
Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

     Svaki Isusov govor je uvijek govor odnosa Neba i zemlje, Boga i čovjeka i kakav bi taj odnos trebao biti. Još u Starom zavjetu Bog je opisan kao dobri pastir koji se skrbi za svoje stado, dok zli pastiri samo gledaju kako da iz stada izvuku svoju osobnu korist. Kad govorimo o pastiru ne možemo, a da se ne osvrnemo na temu koja je uvijek aktualna i rekao bih svima zanimljiva. Riječ je o vlasti i onima koji tu vlast obnašaju u odnosu na narod. Redovito se drži da onaj tko je na vlasti da ne vrši volju Božju nego da izvršava svoju samovolju, bilo na vjerskoj bilo građanskoj razini.
     U današnjem evanđeoskom odlomku Isus najprije govori o bitnoj razlici između dobrog pastira i najamnika, koja se najbolje vidi u slučaju opasnosti. Kao tipična opasnost ovcama navodi se vuk, a najamnik, kojemu nije stalo do ovaca bježi i ostavlja ovce na milost i nemilost toj krvoločnoj životinji. U ovoj slici potrebno se prisjetiti jednoga detalja koji se u odlomku iz evanđelja izričito ne spominje, ali je redovit na likovnim prikazima pastira. To je pastirski štap. Naime, glavna svrha štapa nije u tome da se njime tjeraju ili tuku ovce, nego da se štapom ovce štite od vukova i drugih napadača. Zato se ovca koja vidi štap u ruci pastira osjeća sigurnom. To je značenje i pastirskog štapa koji nosi biskup kao pastir mjesne crkve, a mnogi će se sada sjetiti onoga retka iz Ps 23 gdje psalmist pjevajući Bogu kao svom pastiru kaže: „Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni!“.  Štap prema tome nije prijetnja nego sigurnost i utjeha, ne samo za pastira nego i za njegove ovce.
     No Isus u svom govoru o dobrom pastiru ide puno dalje.  Pastir ne štiti svoje stado samo štapom nego samim sobom. Dobri pastir za svoje ovce polaže život, a to znači da se radi o jednom nadnaravnom odnosu, jer prema ljudskoj logici ovce služe životu pastira, a ne obratno. Stoga se još jednom potvrđuje da Isusov govor o dobrom pastiru nije uputa za stočarsko gospodarstvo, nego praktična teološka interpretacija Božjeg odnosa prema čovjeku. Bog je u svojoj biti neusporedivo veći od čovjeka, kao što je i pastir od svoga stada. Ali princip Božje ljubavi izražava se upravo u tomu da se on koji je jači i veći brine za onoga koji je manji i slabiji, jer unatoč razlikama Bog i čovjek, ako se može tako reći, pripadaju jedan drugomu. Ta pripadnost izražena je glagolom „poznavati“. Isusova rečenica „poznajem svoje, i mene poznaju moje“ označuje najveću bliskost između pastira i ovaca, i to takvu koja se uspoređuje sa zajedništvom Oca i Sina, a očituje se u najvećem izrazu ljubavi, a to je umrijeti za druge.
     Uz ovce koje već slušaju njegov glas i idu za njim, Isus, dobri pastir, naziva svojima i ovce koje nisu iz toga ovčinjaka. Tako on svoja vrata otvara i drugima koji žele čuti njegov glas. Redovito se u Isusovim riječima „i njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir“, u povijesnom kontekstu nastanka Ivanova evanđelja vidi poslanje propovijedanja evanđelja poganima, a u kasnijim – našim – vremenima to se primjenjuje i na ekumenski poziv za ujedinjenje samih razjedinjenih kršćana. To stoji. Ali mogućnost različite primjene tih istih riječi u različitim okolnostima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crkve temelji se na tome što zajednica Isusovih učenika nije zajednica zatvorena u samu sebe nego je otvorena i drugim – svim – ljudima. Zajedništvo ljubavi dobrog pastira i njegovih ovaca nije isključivo, nego je već samo sebi poziv svima koji čujuglas Pastirov da se uključe u isto stado. 
     Slikovito rečeno, vrata crkve uvijek su i svim otvorena. Kako onima koji u nju ulaze svaki dan, tako i onima koji u nju ulaze samo u posebnim prigodama. I premda se među ovce mogu uvući i vuci, ako se ispravno shvate Isusove riječi, svaki je susret njegovih učenika čin uzajamne radosti. Koliko god to nama zvučalo čudno i koliko god nas demantirala ona narodna da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, sv. Franjo – Kristova vjerna kopija na zemlji – uspio je i vuka pripitomiti. Ta Bogu je sve moguće, zar ne?