Vijesti o događajima u Lurdu (1858) sigurno su se širile i Hrvatskom, ali o tome zadugo nema u tisku posebnih osvrta. Tek g. 1873. opisana su lurdska ukazanja. Od tada počinje i širenje štovanja Majke Božje Lurdske kod nas. Deset godina kasnije preveo je župnik Krsto Milas knjigu Hinka Lassera o čudesnim lurdskim ukazanjima a i sam ih je opisao.

Prvi oltar – što znači prva pojava  javnog štovanja Lurdske Djevice -podignut je g. 1884. u Nedelišću (Međimurje). Godinu kasnije ( 1885) nabavljen je u Voćinu kod Virovitice kip Gospe Lurdske i postavljen na glavni oltar .Ubrzo je voćinska crkva postala hodočasnička. Kip je g. 1887 .okrunjen lijepom krunom. Zalaganjem Joze Kovačevića, franjevca iz Požege, počela su iz godine u godinu stizati sve veća hodočašća u to ubavo selo na sjeverozapadnim obroncima Papuka.

Naglo širenje štovanja potaknulo je svećenika Ignacija Horata da jednostavnim riječima opiše lurdska ukazanja. Knjižica je izišla u četiri izdanja i bila je vrlo dobro primljena. Sam Horat tvrdi u trećem izdanju svoje knjižice kako je u sva izdanja prodao 33.000 primjeraka, te dodaje, “Mnoge duhovno mrtve duše oživješe opet na život u milosti Božjoj i usplamtješe djetinjom pobožnošću spram Djevice bez grijeha začete…"

Istodobno su isusovci u Dubrovniku u svojoj crkvi izložili štovanju kip Gospe Lurdske. Vjernici su ga rado prihvatili, i on je g. 1904. okrunjen skupocjenom krunom koju je blagoslovio sam papa Pio X. U Slavoniji, u Feričancima postavljen je g. 1892.". na pobočnom oltaru kip Gospe Lurdske. Kad su isusovci g. 1895. u svojoj kući u Spli- tu uredili kapelu, u njoj je bio oltar Lurdske Gospe. On je g. 1905. zamijenjen lijepim i oltarom od mramora. Godinu prije (1904) podignut je oltar Gospe Lurdske u franjevačkoj crkvi u Stonu.

Uza sve to počelo se graditi umjetne spilje ili u prirodnim pećinama postavljati Gospine kipove. Time se željelo dočarati ugođaj Masabjelske hridi i Marijinih ukazanja. Među prve takve pećine u nas pripadaju Lurdska spilja na jednom brežuljku u Kaštel Lukšiću (1905), u Novigradu na križopuću (1905), na otoku Cresu, u orfanotrofiju i Betanija u Sarajevu ali i drugdje je bilo sličnih. Godine 1901. biskup Ivan Ev. Sarić darovao je č.s. milosrdnicama Marijin kip, i one su ga postavile u Sarajevu na Koševu (1907),  i  gdje su s društvom “Napredak" utemeljile “Konvikt – Lurd" za 20-tak đaka.

Time je do g. 1905. štovanje Majke Božje obuhvatilo vjernike u svim našim krajevima.

Proslava pedesetgodišnjice Lurdskih ukazanja (1908) nije bila samo podsjećanje na čudesne događaje u Lurdu, nego i poticaj za još veće širenje pobožnosti, za obnovu vjernika u duhu Lurda, kako je naglasio pisac " Vrhbosne", a to su jednako naglašavali i pisci drugih katoličkih novina i glasnika. U mnogim crkvama propovijedalo se tim povodom o lurdskim ukazanjima, a tiskale su se i svete sličice.

Središte širenja štovanja Majke Božje Lurdske postao je samostan franjevaca-kapucina na Rijeci. Pod vodstvom neumornoga a i svetog redovnika Bernardina Škrivanića, tadašnjega provincijala, sav rad kapucina bio je usmjeren širenju pobožnosti prema Mariji – Djevici iz Lurda. Fra Bernardin je bio sav prožet Ljubavlju prema Majci Božjoj, pun energije za sve što je Božje, neumoran u radu i molitvi. Svoj i inače jaki duh osnažio je g. 1902. kad je hodočastio u Lurd. Tu se uvjerio kako bi Lurdska Gospa i u Hrvatskoj mogla još jače pokrenuti vjernike u nastojanju oko l’ što uspješnijeg učvršćivanja Kristova kraljevstva na zemlji. Želio je staviti pod zaštitu Djevice iz Lurda cijel i tzv. katolički pokret a to su prihvaćali i drugi katolički javni radnici.

Kapucini su na Rijeci počeli izdavati glasnik “Naša Gospa Lurdska". U njemu su ! izišli brojni članci o Lurdu, pozivi na štovanje, objave milosti i čudesa Marijinih u Lurdu ali i kod nas. Preko glasnika oni su promicali gradnju velebnog svetišta na obali našega najvećeg lučkog grada.

Naime, g. 1904. požrtvovni su redovnici počeli iskapanjima temelja budućeg Svetiš- ta. Sam je Škrivanić kao provincijal , vlastitim rukama kopao temelje. Iste godine, 14. veljače, senjski biskup Antun Maurović blagoslovio je temeljni kamen. Donja crkva, kripta posvećena Dušama od čistilišta, bila je gotova g. 1908. i na dan Lurdskih ukazanja ( 11. 11.) posvetio ju je krčki biskup Antun Mahnič.

Uz taj rad, koji će ih zaokupljati vrlo dugo, kapucini su izdali jedno od najvrednijih djela o Lurdu iz pera francuskoga sveučilišnog profesora Georgesa Betrina. Ta je knjiga, jedno od osnovnih djela o Lurdu, naišla na znatno zanimanje katolika, te je tijekom tri i godine prodano oko 9.000 primjeraka. Ona je, donekle, tiskana i kao odgovor na napadaje naših liberala na Lurd i čudesa što su se u njemu događala. Na njihovo pisanje javio se časopis “Hrvatska straža" s nekoliko članaka. Pozivaju6i se na svjedočanstva ponajboljih liječnika o Lurdskim ozdravljenjima, pisci “Hrvatske straže" dokazivali su kako nije riječ o halucinacijama, autosugestiji ili spiritualističkim pojavama, a još manje o unutarnjim duhovnim snagama koje su prisutne kod bolesnika zbog njihove izvanredne vjere u Marijinu čudotvornu moć, jer u Lurdu ozdravljaju neizlječivi bolesnici od fizioloških neizlječivih bolesti, i to trenutačno. Knjiga uglednog Betrina dobro je došla vjernicima da im još više učvrsti vjeru u istinitost čudesnih pojava u Lurdu.

Riječki kapucini počeli su organizirati i prva hodočašća. Time su se pridružili Marijinoj želji, na koju su mnogi narodi odgovorili prije našega, da joj vjernici hodočaste u znak pokore i vjere. Prvo nacionalno hrvatsko hodočašće bilo je g. 1908. U njemu je sudjelovalo 400 vjernika na čelu s biskupom A. Mahničem i pomoćnim biskupom Jurjem Carićem. Hodočasnici su Mariji darovali zlatno srce, na kojem je bilo urezano četiri tisuće imena Njezinih štovatelja, i natpis:

XV. AUGUSTI

1858. “ANTEMURALE CHRISTIANITATIS" 1908

VIRGINI

FILIAE PRIMOGENITAE ECCLESIAE

CERTAE SPEI ET SALUTI

COR AD COR

Taj prvi pohod Hrvata Masabjelskoj hridini opisao je vlč. Ivan Nepomuk Jemeršić.

U hodočašću je sudjelovao i hrvatski pjesnik Marin Sabić (+ 1923). On je u Lurdu doživio obraćenje. Svoj doživljaj Lurda opisao je nizom članaka u “Narodnom listu" koje je skupio u knjigu. Za njega “Lourdes je veličajno pozorište ljudske boli, Ljudske samilosti, ljudske bogoljubnosti i čudesne Božje milosti…" U tim riječima Sabić je sažeo svoj doživljaj Lurda -grada u kojem se osjeća dubina “bolnog poklika, kojim svaki patnik svakome sretniku progovara: “Proximus tuus". Na njega je potresno djelovalo Lurdsko, ozračje prezasićeno molitvom koja je tu “neizharani krik, koji se glasi iz bezdanih dubina : ljudske duše!" Na tu molitvu spušta se neizmjerna ljubav sa čudotvornom rukom nad !..I ljudskim bolima. Sabić u svom duboko potresenom duhu niže više primjera čudesno izliječenih bolesnika, i oni su mu znaci prisutnosti Neizmjernoga u kojega prije svog odlaska u Lurd nije toliko vjerovao…

I drugo hodočašće, g. 1909, opisano je jednostavnim perom Jakova Tomasovića. Tada su hodočasnici ostavili Svetištu ukusno izvezenu hrvatsku trobojnicu. Hodočašća su se nastavila sve do danas. Nakon posljednjeg rata takva hodočašća organizira i Sve- tište Gospe Lurdske u Zagrebu (fra Roko Tomić) kao i Svetište Vepric (don Srećko Bezić) ali i drugi.

U prvom i drugom hodočašću sudjelovao je sposobni i pobožni biskup Juraj Carić, predstojnik sustolnog kaptola u Makarskoj. Potaknut lurdskim zanosom, Carić je u Vepricu, blizu Makarske, utemeljio Svetište Gospe Lurdske. U prirodnu spilju vrlo sličnu Masabjelskoj, postavio je kipove Lurdske Djevice i sv. Bernardice. Spilju je zatvorio željeznom ogradom, a do nje je podignuo propovjedaonicu, istovjetnu onoj u Lurdu. Okoliš je očišćen, a kako je bio krševit, zasađeno je do 100 tisuća stabalaca od kojih se razvila prekrasna borova šuma. Taj je prostor 15. listopada 1908. blagoslovljen i predan javnom štovanju. pobožni vjernici iz Primorja i obližnjih krajina ubrzo su počeli hrpimice pohađati Vepric. Tako g. 1914. don Petar Kaer piše da je pećina pocrnjela od dima voštanica. Carić je namjeravao podignuti iznad spilje velebnu crkvu prema nacrtu arh. Ćire Ivekovića. Iako se počelo poravnanjem zemljišta (1913), rat je spriječio radove a kasnije se na to nije ni mislilo. Nakon svršetka prvoga svjetskog rata Carić je počeo u šumici postavljati kapelice Puta križa s kipom Krista u Maslinovu vrtu. To je dovršeno nakon njegove smrti ( 1921 ) .U tom je Svetištu Carić pokopan, ispod kipa One kojoj je pripadalo njegovo dobro srce. Pod utjecajem sve većeg širenja pobožnosti sagrađena je g. 191 0. prva crkva na čast Lurdske Gospe u Dalmaciji, u Dubočaju, selu župe Rogoznica. Jednako je u Otoku, na antepediju mramornog Gospina oltara isklesano Marijino ukazanje Bernardici (1913).

Nakon prvoga svjetskog rata Talijani su okupirali Rijeku. Time je prestalo razgranato djelovanje riječkih kapucina. Škrivanić je morao otići iz Rijeke a rad se ograničio na gradske vjernike.

Usprkos tom teškom udarcu, širenje se pobožnosti nastavilo. Razni glasnici donosili su članke o Lurdu, vijesti o ozdravljenjima i milostima. Tako je u trećem godištu glasnika  “Gospa Sinjska" počeo izlaziti niz članaka o Bernardici i lurdskim ukazanjima.

Godine 1922. seljaci Lumbarde na otoku Korčuli uredili su prostor pokraj ceste, na mjestu Koludrt i na njemu su podigli malu spilju u koju su 30. rujna prenijeli iz župne crkve kip Marije i sv. Bernardice što su ih nabavili još g. 1918.

Još veći zamah pobožnosti prema Lurdskoj Djevici osjetio se g. 1928, kad je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu počeo izdavati obiteljski mjesečnik “Naša Gospa Lurdska". Cilj Lista bio je da “povede naše obitelji, naše selo i grad, sav hrvatski narod k svjetlu, koje je zasjalo iz Lurda". Već u prvom godištu počeo je izlaziti u nastavcima prijevod knjige “Lurdsko čudo" francuskoga pisca Jean-Charles Reynauda, koje je tiskano i kao posebna knjiga. Godinu prije dugogodišnji vođa lurdskih hodočašća vlč. Pavao Lončar izdao je opis lurdskih ukazanja. Inače, u tom se listu pisalo i o ostalim našim Marijinim svetištima, o katoličkom pokretu koji se povezuje sve više s Marijom, te o raznim pitanjima kršćanskog života. U njemu su pisali gotovo svi katolički javni radnici jer se nastojalo odgajati katolike muževe i žene u ozračju Lurda.

Jedan od znatnijih uspjeha kruga oko “Naše Gospe Lurdske" bilo je otvorenje “Doma Gospe Lurdske" na čemu je osobito radio spomenuti vlč. Lončar .U njemu su stanovale katoličke sveučilištarke.

Od hodočašća u Lurd, koja se redaju iz godine u godinu i o kojima izvješćuje List, najvažnije je bilo g. 1933. Tada se slavila 75. obljetnica lurdskih ukazanja. Te godine, dne 8. prosinca, na blagdan Bezgrešne, blažena je Bernardica proglašena u Rimu svetom.

Još prije, g. 1929. javlja se u “Novoj reviji" fra Karlo Balić, tada mladi mariolog. On je naglasio kako je proglašenje dogme Bezgrešnog Začeća BI. Dj. Marije (1854) poče- tak katoličke obnove. Potvrda toga je Lurdska pećina jer je “izvor čudesa, milosti i blagostanja". Balić je u istoj smotri nastavio pisati o lurdskim čudesima, kao o sigurnim svjedočanstvima vjere u Krista i Mariju a koja potvrđuju stručnjaci-liječnici. U svom daljnjem mariološkom radu, kao i na organiziranju svjetskih mariološko-marijanskih kongresa, Balić je g. 1958. predvodio kongres u prigodi 100. obljetnice ukazanja. U njegovu radu sudjelovala je i hrvatska sekcija u kojoj je više predavača govorilo o ulozi Marije u životu hrvatskoga naroda.

Moguće da je i pod Balićevim utjecajem uprava Provincije Presvetog Otkupitelja odlučila staviti novi samostan u Zagrebu pod zaštitu Gospe Lurdske. Nastojanje franjevaca tog samostana oko širenja slave Marijine -Majke Božje Lurdske našlo je plodno tlo u dušama i srcima vjernika. Plod toga bio je i novo Svetište. U samostanu su djelovali mnogi franjevci, štovatelji Marijini. Među njima bismo spomenuli fra Božu Vucu, apologetu koji je o Lurdu izdao dvije knjige i fra Gašpara Bujasa koji je opisao svoj duboko religiozni doživljaj Lurda.

I inače su franjevci te Provincije bili uvijek pobožni prema Majci Božjoj, pa tako i pod imenom Gospe Lurdske. U Šibeniku je, primjerice, kraj crkve Sv. Lovre postojala prirodna spilja sv. Franje. Više pobožnih žena počelo je g. 1923. skupljati novac za uređenje spilje i nabavku kipova Marije i Bernardice. U tome se posebno istakla gospođa Ana Šare. Uređenje je vodio profesor Bolić. Blagoslov je obavio 8. prosinca 1926. šibenski biskup Jeronim Mileta. Isto tako istaknuli bismo fra Franju Rakića, koji je u više crkava podigao Lurdske spilje s Marijinim likom. Od njih se osobito isticala u Golubiću kod Knina (1931 ) koja je u posljednjem ratu uništena. Slične spilje dizale su se i na drugim mjestima, a jednako se podižu sve do danas…

Ovo je tek mali i prigodni prikaz širenja štovanja Majke Božje Lurdske u hrvatskom narodu. Ta je pobožnost dio ljubavi prema Majci Božjoj koju naš narod nosi u srcu. Ona ga je pratila kroz klance jadikovce u prošlosti, a daje mu snage i danas.