III. Vazmeni tjedan
Utorak, 28. 4. 2020.
ili: Sv. Petar Chanel; ili: Sv. Ljudevit M. Grignion de Montfort
Svagdan

ČITANJA:
Dj 7, 51 – 8, 1a;
Ps 31, 3cd-4.6ab.7b.8a.17.21ab;
Iv 6, 30-35

Evanđelje: Iv 6, 30-35

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.
     Reče im Isus:
     »Zaista, zaista, kažem vam:
     nije vam Mojsije dao kruh s neba,
     nego Otac moj daje vam kruh s neba,
     kruh istinski;
     jer kruh je Božji
     Onaj koji silazi s neba
     i daje život svijetu.«
     Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus:
     »Ja sam kruh života.
     Tko dolazi k meni,
     neće ogladnjeti;
     tko vjeruje u mene,
     neće ožednjeti nikada.«

     Temeljna razlika između čovjeka i svega stvorenog – materijalnog – razumska je duša, životvorni duh koji je u nama po dahu Oca Nebeskog, čime čovjek postade/je živa duša. Zahvaljujući toj samosvjesnoj komponenti našeg bića spoznajemo da živimo, da jesmo. Nerijetko, zbog tehnologije i znanstvenih, „dogmi”, ostajemo u neznanju misleći da sposobnost samosvijesti – kojom spoznajem da sam živ, da sam svjestan sebe – je plod mozga, moždanih funkcija, ili onoga što poznajemo pod pojmom inteligencija. No ako smo barem malo otvoreni na toj duhovnoj razini, lako uviđamo manjkavost te „dogme”. Jer mnoga bića posjeduju mozak, i veći i manji od ljudskog, ali ipak čovjek ostaje jedino biće koje je samosvjesno i jedino je religiozno biće – doslovce ima potrebu za vjerovanjem u nešto – nekoga.
     Otkud to u nama? Zašto bi mozak stvarao, poticao sam sebe da promišlja o nečem većem, odnosno nekom većem od sebe; otkud ideja o besmrtnosti, otkud vječnost u onome koji je prolazan, otkud razmišljanje o apsolutnom u nekom koji je relativan? I zašto? Zašto to sve u čovjeku? Čovjek je sposoban promatrati sebe u sebi, u odnosu prema drugima, prema svijetu, te isto tako promatrati svijet, stvorenja u odnosu prema sebi. Koristeći tu sposobnost u ovo proljetno vrijeme, lako je uočiti kako sve što je živo, sve što u sebi posjeduje život, posebno na vegetativnoj razini postojanja (biljke) sazrijeva, raste, mijenja oblik iako ostaje ono što jest.
     Na određen način sazrijeva vjera kod kršćana. Koliko puta – kad bismo nad tim bdjeli – bismo se uhvatili u uvjerenju da dobro koje me „pogađa” u životu je plod moje dobrote, moje ispravne religioznosti, pobožnosti, nasljeđa ili pripadnosti, bilo kao Hrvat – katolik, ili kao pripadnik zbora, molitvene zajednice, duhovnog pokreta i tako dalje?! To je znak da još nismo zreli, da trebamo još jako dugo rasti i moliti za promjenu tog stava, te želja za Duhom Istine. Pogledajmo svoju stariju braću po vjeri – Izraelce i njihovu vjeru, religiozna uvjerenja koja se jasno zrcale u današnjem evanđelju. Oni prigovaraju Isusu, koji znak im može dati kojim bi potvrdio svoje božanstvo koje im naviješta riječima. Iako im je već dao znak o kojem smo čitali i razmatrali jučer, te ih čudesno nahranio oni odmah nakon toga traže još znakova. Navode kako su njihovi oci jeli manu u pustinji, na neki način ukazujući da im je to dano zbog pripadnosti Mojsiju, i da svi koji su „Mojsijevci”, samim time „zaslužuju” uslišanje, milosrđe, blagonaklonost od Boga. Uzdali su se u ljepotu hrama, u zidine Jeruzalema, u obećanje Abrahama, u savez Davida i time stavljali naglasak samo na jednu stranu tj. „potpisnika” ugovora. Kao da im je to tako zbog nekog od časnih predaka, a ne zbog milosrđa Oca Nebeskog i tako je Bog na određeni način u drugom planu, kao ona strana u ugovoru koja „mora” nešto nama dati i učiniti. Tim činom Boga činimo sebi podložnim bićem, osobom koja služi meni, a ne stavljamo sebe u podložnost Njemu.
     Sveti Jakov u svojoj poslanici jasno kaže podložite se Bogu. To postaje korijen našeg duhovnog napretka i „uspjeha”. Zar sami nekad ne postupamo kao Izraelci? Zar mi ne budemo uvjereni kao da Bog mora dati, čak si damo za pravo da se ljutimo na Njega jer nam nije dao nešto što ja hoću, kako hoću i kad hoću? To je oholost, ne ponizna podložnost. Bog ne mora ništa! Bog nama ne mora ništa učiniti, baš ništa! I u tom se otkriva još više Njegova ljubav i milosrđe – ne mora, a ipak hoće, ipak čini, ipak dariva! Zašto? Jer hoće! Zašto hoće? Jer te ljubi! Koje jednostavno, savršeno i duboko, neshvatljivo/nadspoznatljivo otajstvo ljubavi Božje prema čovjeku! Narod uvidjevši što im Isus poručuje čeznu da im Bog uvijek da toga Kruha – Isusa! Učimo od svoje braće koja prepoznaše priliku za svoj rast i sazrijevanje, da sami u sebi prepoznajemo po Duhu Svetom krive stavove prema Bogu, molimo ga da nam uvijek daruje Kruh Svagdašnji za kojim u ovo vrijeme posebno gladujemo i vjerujmo ako „imamo” Isusa da nećemo gladovati nikada.