
26 travnja, 2020
Post By : MBL
III. Vazmeni tjedan
Ponedjeljak, 27. 4. 2020.
ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica
Svagdan
ČITANJA:
Dj 6, 8-15;
Ps 119, 23-24.26-27.29-30;
Iv 6, 22-29
Evanđelje: Iv 6, 22-29
Iz Evanđelja po Ivanu
Pošto je Isus nahranio pet tisuća ljudi, vidjeli su ga učenici kako ide po moru.
Sutradan mnoštvo naroda, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu. Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja,
nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.
Radite, ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac — Bog — opečati.«
Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus:
»Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«
Tko god malo dublje uroni u otajstvo vjere prvo što mu se događa jest da sebi i ljudima oko sebe postavlja mnogobrojna pitanja jer mu puno toga nije jasno. Tek kad se u potpunosti predamo Gospodinu onda nam sve stvari postaju jasne i ona pitanja s početka našega duhovnog života postaju nam smiješna. Razlog toga je taj što se takva pitanja postavljaju u onoj fazi vjerskog života kad je još razum dominantan u vjeri. Kad mi našim ograničenim razumom želimo ili pokušavamo shvatiti duhovne vrijednosti koje nadilaze nas same.
Tako i Isusovi suvremenici iz današnjeg evanđelja, nakon što ih je Isus nahranio u pustom kraju, njih oko pet tisuća, postavljaju pitanje kako je to mogao učiniti? Kako je došao na drugu stranu jezera, a nije došao lađom? Oni ostaju na razini razuma i razumom pokušavaju shvatiti Božja djela.
Isusova nakana u svemu tome jest da shvate „znamenje“ kruha. Ali ne samo za kruh nego i za sva djela koja je Isus činio. Svako Isusovo djelo, svaki čin sadrži poruku koja je u sebi puno dublja od onoga što se vidi otprva. To je Isusov poziv da moraju dublje zaroniti u otajstvo vjere kako bi shvatili poruku i život po evanđelju.
To Isusovi slušatelji nisu shvatili. Oni su u Kristu gledali novoga Mojsija, preporođenog kralja Davida. Oni žele zemaljskog kralja koji će im dati slobodu i materijalnu sigurnost, a Isus im donosi nebeskog Osloboditelja koji ih vraća na početak onoga zbog čega su i zašto stvoreni. Isus im želi reći da je čovjek stvoren iz ljubavi Božje i da mu je Bog otac namijenio ono najbolje za njega, a to je život u Kraljevstvu nebeskom. Jedino što je potrebo je živjeti tu stvarnost ovdje na zemlji u ljubavi i bez grijeha. To je poziv i nama? To je pitanje i za nas: kako mi živimo na ovoj zemlji i kako gledamo Božja djela u svom životu?
To pitanje moramo postavljati sebi jer se i nama zna dogoditi da Boga želimo iskoristiti za svoje ciljeve, svesti ga u svoje okvire. Ponekad, na žalost, mnogi od nas žive kao da su sami sebi dovoljni, kao da smo gospodari svoga života i svega onoga što posjedujemo i čime upravljamo. Sjetimo se mi i Boga, sjetimo ga se kad nam nešto treba i kad smo nemoćni u ostvarenju svojih ciljeva ili kad treba kritizirati ovu ili onu situaciju kao što je i ova u kojoj smo se naši kad nema svetih misa. Upravo se sada javljaju „dušobrižnici“ koji predlažu, ili bolje rečeno „mudruju“, što i kako bi trebalo. Oni točno znaju kako je Crkva trebala postupiti i što napraviti, a pritom zaboravljaju osnovni postulat Crkve: dobro čovjeka. Crkva se od samog svoga osnutka do danas uvijek vodila istim ciljem, a to je da sve radi za duhovno dobro čovjeka, pritom ne zaboravljajući i materijalno dobro svakog pojedinca. U ovom trenutku dobro čovjeka jest spasiti život i zato je Crkva pristala na zabranu slavljenja svetih misa s narodom.
„Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati“ – veli nam Isus u današnjem evanđeoskom odlomku. To je poruka i za sve nas. Sve u životu što radimo treba raditi za hranu nepropadljivu. Drugim riječima, sve što radimo treba raditi da se Bog proslavi, da bude njegova, a ne naša volja. To je poniranje u dublju stvarnost Božjeg otajstva. To je onda onaj put kojim nam je ići. Jer onaj tko ostaje na površini, taj postavlja stotinu pitanja na koje nikad neće dobiti zadovoljavajući odgovori i on će uvijek na svaki pokret Crkve, imati svoje mišljenje jer želi tajnu Božje ljubavi shvatiti ograničenim svojim umom. Blagovati tu hranu nebesku – Isusa Krista s naših oltara, i piti sa Izvora žive vode koja struji u život vječni (Iv 4,14) jest spasonosna kombinacija za život vječni.
Ako želimo vjerovati u onoga koga je Bog Otac poslao i ako hoćemo i želimo vršiti djelo Božje, onda mu trebamo dopustiti da On zauzme prvo mjesto u našim životima. Ne zaboravimo: tamo gdje sam više ja u sredini svih događanja i zbivanja tamo je manje Boga, a tamo gdje je više Bog u središtu tamo je više vjere i predanja, ljubavi i jasnoće življenja. Na nama je što da učinimo i koga da više stavljamo u središte!