VII. Vazmeni tjedan
Utorak, 26. 5. 2020.
Sv. Filip Neri
Spomendan

ČITANJA:
Dj 20, 17-27;
Ps 68, 10-11.20-21;
Iv 17, 1-11a

Evanđelje: Iv 17, 1-11a

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i reče: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

     U naravi našeg ljudskog bića je da izbjegava bol i patnju. To nam je važan znak, koji nam otkriva da ljudsko biće nije stvoreno za patnju nego za slavu i radost. Bog je stvorio čovjeka u savršenom stanju potpune radosti, bez bolesti, smrti, tuge i ostalih nevolja u kojima mi živimo danas. Važna istina naše vjere! Bog je sve stvorio dobro! Sve navedene zle stvari ušle su u svijet i život čovjeka po grijehu naših praroditelja. Koliko bi naš život bio lakši kad bismo barem ovo trajno imali pred očima duše. No nama se nerijetko događa, da mi prigovaramo Bogu za zlo koje me je snašlo u životu, čak nas neprijatelj duše uvjeri, da Bog želi da čovjek pati, da boluje i tako dalje. Naravno da nema smisla žaliti se ili prigovarati našim praroditeljima za njihov pad ili ih optuživati za to što je nama danas teško. To što su učinili oni učinio bi svatko od nas, jer taj grijeh je učinio čovjek i to dok je bio u savršenom stanju i bila bi ohola laž,  kad bismo sebe uvjeravali da bi mi postupili drugačije. Uostalom, ni dan danas nitko od nas ne mora griješiti, ali ipak griješimo svi.
     Dakle, patnja koju čovjek proživljava na zemlji je njegovo zasluženo stanje zbog grijeha, i Bog bi nas po pravdi  mogao ostaviti i prepustiti ne samo zemaljskoj patnji nego onoj vječnoj. No dolaskom Sina Božjeg, našega Spasitelja Isusa sve se mijenja. Isus svojim dolaskom na zemlju nije došao čovjeka na apsolutan način osloboditi svake patnje i boli, nego im dati smisao kao što je On dao patnji otkupiteljski i posvećujući karakter/smisao. Apsolutno oslobođenje nastupit će o Njegovom slavnom dolasku. Imamo prekrasan primjer svetog Pavla u današnjem prvom čitanju. Savršen primjer savršenog kršćanina! Mi okovani grijehom, Pavao okovan Duhom Svetim! Mi robovi grijeha, a Pavao u svetom ropstvu ljubavi! Mi robovi, a on slobodan. Koliki je žar u srcu za Isusa u tog donedavno progonitelja istoga Isusa. Isus je svog progonitelja i neprijatelja učinio svojim oruđem, svojim apostolom.
     Kolika je ljubav Božja prema čovjeku, koliko je veliko Njegovo milosrđe! O kad bi svaki čovjek spoznao da Bog od njega može i želi učiniti svoga sina/kćer, samo ako Mu se damo „okovati” u ljubavi. Teško je čovjeku koji nije sav ispunjen Duhom Svetim razumjeti kako netko može imati radost unatoč patnji. Žena u trudnoći se jako muči i trpi, ali kad dobije dijete u ruke ona se raduje i ne gleda na svoju patnju jer nova radost „prekriva” prošle muke. Osoba poput Pavla, i svaka druga u kojoj je Duh Sveti na djelu osjeća trajno tu radost, tako da patnja koliko god velika bila, neusporediva je sa slašću srcu zbog Božje blizine i prisutnosti. Možda će netko reći, „da, ali ja nisam Pavao”, no nije važno tko si ti nego tko je On. Nije važno koliko si ti slab, nego koliko je On jak. Ako nam je Bog na prvom mjestu u životu, neće nam u središtu pozornosti biti naša slabost nego Njegova snaga! Nije pitanje tko može, nego tko hoće?! Hoćeš li ti?! Želiš li ti?!