VI. Vazmeni tjedan
Utorak, 19. 5. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 16, 22-34;
Ps 138, 1-3.7c-8;
Iv 16, 5-11

Evanđelje: Iv 16, 5-11

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’ Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost — što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda — što je knez ovoga svijeta osuđen.«

     Prvo čitanje iz Djela apostolskih svjedoči nam jednoj od mnogih patnji koje je podnio sveti Pavao za ime Isusovo i za evanđelje. Budući je bio ispunjen Duhom Svetim na djelu je pokazao ono na što je pozivao braću kršćane – na radost! Taj divni plod Duha Svetog. Radost kao plod Duha Svetoga u mnogočemu je drugačija od veselja i osmijeha svjetskih radosti. Prva razlika je u trajnosti. Radost Duha Svetoga ne prestaje nikada, to je trajno stanje ili raspoloženje nutarnjeg čovjeka u nama, dok svjetsko veselje je prolazno kao i svijet. Čim nestaje uzroka nema ni ploda. Duh Sveti je Bog – samim time vječan, kad je On prisutan u nama radost je trajna i samo Ga jedna stvar može „izbaciti” iz duše, a to je teški grijeh.
     Druga razlika između duhovne radosti i svjetskih radosti je ta da radost koja dolazi kao plod Duha Svetog ne prestaje u trenucima bolesti, teškoće, smrti u obitelji, gubitka posla, zatvora i ostalih zala koji čovjeka znaju opteretiti. Krivo je povezati da je plod radosti Duha Svetoga na način da se smijem u trenucima kad se plače, primjerice smrt bližnje osobe. Radost duha Svetoga nije tek površan osjećaj već nešto mnogo dublje i zrelije. Sve nam je pokazano u ovom Pavlovom svjedočanstvu kad je završio u zatvoru. On slavi i pjeva Gospodinu! Jedan od razloga zašto nismo svjedoci radosne vijesti – evanđelja je to što nam nedostaje Duh Sveti i Njegova radost.
     Tužan kršćanin, obješena lica, koji je gotovo trajno ispunjen gorčinom, ljutnjom, pesimizmom – nikakav je kršćanin. Tko će pogledati u lice takvog čovjeka i reći, i ja želim biti tako „radostan”?! Stječe se dojam kao da su se kršćani pomirili s tim unutarnjim „mamurlukom”, čak smatraju da je normalno da budemo očajni jer takva mi je situacija u kući, na poslu, u braku, društvu i tako dalje. Što je onda sa svecima, konkretno Pavlom?! Netko će reći ili pomisliti da, oni su sveci. A što si ti, ja? Zar mi nemamo istu zapovijed – biti svet?! Zar Pavao nije čovjek kao i mi?! Što prije shvatimo i prihvatimo da nije važno tko si ti, ja, Pavao nego tko je Bog i što On može u nama prije će Njegova radost sići na nas, jer ćemo povjerovati da je ona „rezervirana” za sve, ne za izabrane. Ne dopustimo da popustimo lažima zloga, koji bi nas htio uvjeriti da čak i nemamo „pravo” na sreću, nego na život bez tog Božjeg dara. Ovo Pavlovo svjedočanstvo, te Isusove riječi u evanđelju očit su nam dokaz da je Bog dovoljan! Isusu i Njegov Sveti Duh su dovoljni da bi čovjek bio radostan u potpunosti, do kraja, bez mjere, zauvijek! Kako kaže sveta Terezija Avilska da sve prolazi, sve se mijenja samo Bog dostaje!