VI. Vazmeni tjedan
Ponedjeljak, 18. 5. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 16, 11-15;
Ps 149, 1-6a.9b;
Iv 15, 26 – 16, 4a

Evanđelje: Iv 15, 26 – 16, 4a

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca — Duh Istine koji od Oca izlazi — on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom. To sam vam govorio da se ne sablaznite. Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu. A to će činiti jer ne upoznaše ni Oca ni mene. Govorio sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao.«

     Poruka Isusovih riječi koje je izgovorio na zemlji, i koje je On pretakao u djela jedan su novi misaoni svijet koji se javlja Njegovim dolaskom na zemlju. Za razliku od svih dotadašnjih propovjednika i govornika kad je Isus govorio: svi su visili o njegovoj riječi. On je bio i ostao protu-svijet postojećem svijetu, onom što mi nazivamo „normalnim“. Istina, mnogi će reći da su Isusove riječi lijepe, ali da se ne daju ostvariti. Ali ako malo bolje pogledamo u evanđelja i živote svetaca, vidjet ćemo da su Isusove riječi itekako ostvarive i da nisu nikakva utopija. Isusov svijet nije svijet utopije, nego zbiljnosti. Od prvih susreta s učenicima, preko Kane Galilejske sve do mnogih ozdravljenja koja je učinio to bijahu njegova djela, to bijaše njegova zbiljnost. Ali, ljudi radije biraju mrak nego svjetlost jer se boje ljepote i divote svjetla i dana. Isus nas uči kako postati djeca svjetla i neba. A to pak nije moguće bez povezanosti s Njim i bez intimnoga prijateljevanja s njime.
     Današnje riječi izgovorene u evanđelju jesu dio njegovog govora na posljednjoj večeri. Isus se od svojih oprašta, ali to nije kraj njihova međusobna zajedništva. I nadalje je On sa svojim učenicima i svima nama. Oni se nemaju čega bojati jer je s njima Duh – Branitelj, Tješitelj. On je Duh istine koji uvodi u svu istinu. On će im davati mudrost da svjedoče za Isusa i o Isusu. Svjedočanstvo o Isusu nikada nije puko ponavljanje nečega prošloga, nego trajno uprisutnjavanje onoga što se zbilo jednoć u povijesti. Tako je i euharistija – spomenčin na Isusa, posadašnjivanje spasenjske zbilje Velikoga četvrtka, Velikoga petka i uskrsne proslave.
     Duh uvodi u istinu, i sve što on čini jest da učenici budu ustrajni, da se ne pokolebaju, da se ne prestraše svijeta koji će na njihovu riječ odgovoriti nasiljem, mržnjom, ubijanjem, progonom. Isus im jasno pretkazuje što ih čeka. Nikakva dobrodošlica ovoga svijeta, nego upravo suprotno. I k tome još uvjerenje kako će ti koji ih ubijaju misliti da Bogu služe. I ne samo to. Ubijajući učenike oni će biti uvjereni kako iskazuju Bogu posebno štovanje. Upravo kao i teroristi u naše vrijeme koji u ime Boga danomice šalju stotine ljudi u stravičnu i okrutnu smrt, a misle da služe Bogu. Da, samo kojem?
     Sve im je to Isus govorio da to pohrane u svoja srca, da to prebiru, kako bi, poput Marije, u trenutcima boli i patnje, koju će im svijet dati, mogli od toga živjeti. Isusova logika nikako nije logika ovoga svijeta. Većina svijeta se vrti oko moći, novca, požuda, muči se prizemnim stvarima i njima se klanja. Isusova pak poruka je tiha, neupadna. Da je propovijedao pobunu siromaha protiv bogatih, bio bi shvaćen i prihvaćen. Ljudi bi ga razumjeli. Da je propovijedao protiv gomilanja bogatstva i kapitala, pljeskali bi mu. Da se stavio na stranu izrabljivanih protiv izrabljivača, svi bi grnuli k njemu. Ali od svega toga ništa. Isus ne naviješta ništa drugo nego ljubav. Ništa osim ljubavi. Ljubavi koja je ranjena i ranjiva. I koja jedina ostaje na svijetu kao vrijednost. Kratko i jasno: sve prolazi i sve je propadljivo, jedino ljubav ostaje…