
04 prosinca, 2020
Post By : MBL
I. tjedan došašća
Subota, 5. 12. 2020.
Svagdan
ČITANJA:
Iz 30, 19-21.23-26;
Ps 147, 1-6;
Mt 9, 35-38; 10, 1.6-8
Evanđelje: Mt 9, 35-38; 10, 1.6-8
Iz Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus je obilazio sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.
Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima; »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Posla ih i uputi:
Pođite k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«
Današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Mateju govori o poslanju Dvanaestorice Isusovih učenika. On ih šalje u izraelski narod da čine upravo ono što on čini; da navještaju Božje kraljevstvo, odnosno da liječe bolesne, čiste gubave, iscjeljuju opsjednute, uskrišavaju mrtve…
Zašto Isus šalje svojih dvanaest učenika, dakle svoje najbliže učenike i suradnike, da idu u izraelski narod? Zbog sažaljenja. Naime, prije samog slanja Dvanaestorice, evanđelje govori kako se Isus sažalio nad mnoštvom, nad vjernicima jer su bili izmučeni i shrvani, odnosno napušteni kao ovce bez pastira. Još prije kaže se kako je Isus obilazio mnoge gradove i sela te propovijedao evanđelje po njihovim sinagogama i liječio svaku bolest i nemoć u narodu.
Na svom propovjedničkom putu Isusu je gotovo stalno dolazilo mnoštvo vjernika, njegovih sunarodnjaka koji su bili upravo izmučeni i shrvani odnosno napušteni. Čime? Bili su izmučeni raznim teretima: materijalnim i duhovnim. Svaki je Židov Isusovog vremena morao plaćati brojne novčane namete: porez po osobi (glavarina), porez na zemlju (zemljarina), hramski porez koji je godišnje iznosio jedan šekel, što je bila prilično velika suma, desetina – deset posto od plodova i zarede za uzdržavanje Hrama, odnosno hramskih svećenika. Dakle, mnogo materijalnih nameta, no još više duhovnih.
Budući da je velika većina vjernika Isusovog vremena bila nepismena, farizeji i pismoznanci su im određivali sve stvarnosti vezane za vjeru. Oni su tumačili Božje zapovijedi, vjerske propise i oni su određivali što i kako vjernici trebaju činiti. U tome su, Isus će to više puta izričito osuditi, bili više nego nepravedni. Naime, govoreći Isusovim riječima oni su stalno drugima na leđa tovarili teška i nesnosna bremena, a sami ni da bi prstom makli. Stalno su gomilali propis na propis, zapovijed na zapovijed i vjernici su jednostavno izdisali pod ogromnim brojem vjerskih obveza i propisa: osobito onih koji se odnosne na vanjsku čistoću, na vanjštinu. Umjesto da ih vjerski propisi oslobađaju i da im pomažu, oni su im postajali sve teži teret koji ih sputava i čini robovima. Umjesto da ih ispunjavanje Božjih zapovijedi približava Bogu, ono je postajalo sve nesnosnije i sve ih je više udaljavalo od Boga. Jednostavno, farizeji i pismoznanci su Božji Zakon pretvorili u bič, a Božje milosrđe u Božju osudu i kaznu. Stalno su izluđivali vjernike strahom od Boga i oduzimali mu nadu u Božju ljubav.
Upravo zbog toga su vjernici bili shrvani odnosno napušteni. Izgubili su svaku nadu da se nešto može promijeniti i lutali su kao ovce bez pastira. Ne da nisu imali pastira, imali su oni spomenute farizeje i pismoznance, imali su i saduceje odnosno svećenike, no ovi im nisu bili istinski pastiri, nisu se zauzeto i odgovorno brinuli za njih nego su ih u pravilu samo iskorištavali za vlastite sebične interese. Nije židovski narod bio bez vjerskih vođa, no oni su bili „gulikože“ i licemjerni zavodnici.
U takvom stanju vjernici su bili lak plijen raznih novih vođa koji su ih obmanjivali i u pravilu vodili u još veću propast: sve pod krinkom vraćanja pravoj vjeri i u ime samog Boga.
Nad takvim se lošim stanjem vjernika Isus sažalijeva i obraća svojim učenicima poznatom i često ponavljanom rečenicom da je žetve mnogo a radnika malo. Isus jasno kaže da žetve ima, da posla ima, da je toliko potrebnih, da su toliki vjerski izgubljeni, poput ovaca bez pastira. No nema radnika. Ne kaže da nema vođa, da ne postoje vjerski poglavari i vjerske vođe. Ne. Njih ima, no oni nisu radnici. Oni ne rade s vjernicima i za vjernike. Oni rade za sebe! Oni nisu pastiri nego vukovi: oni ovce ne štite nego ih deru, njima se goste.
Zato Isus zapovijeda svojim učenicima da mole gospodara žetve, odnosno Boga, da pošalje radnike u žetvu svoju. Radi se o žetvi vjere, o duhovnim radnicima. O onim radnicima koji će uistinu raditi na Božjoj njivi, u Božjem kraljevstvu. Takve radnike može poslati samo Bog, jer nitko samog sebe ne poziva. I u Isusovo vrijeme je bilo mnogo samopozvanih, mnogo onih koji su se sami nametnuli kao vođe i koji nisu bili radnici nego gospodari, koji su zauzeli mjesto Boga i krojili živote drugih. Isus između svojih učenika bira dvanestoricu koja predstavljaju dvanaest plemena izraelskog naroda. Isus, Bog, ih bira: ne izabiru oni sami sebe. Navode se poimenično jer Bog uvijek zove osobno, imenom. Bog ih ne zove zbog njih samih, da njima bude dobro, da budu sretni i uspješni, nego zbog drugih, zbog žetve. Oni su izabrani i poslani zbog naroda: oni trebaju ići raditi u narod, trebaju biti s narodom no ne biti poput njega, trebaju, govoreći riječima svetoga Franje, biti u svijetu, ali ne od svijeta.
Isus i danas od nas traži da molimo za radnike, ne za bilo kakve duhovnike i „duhovnjake“, nego za istinske radnike na Božjoj njivi. Istinski radnici trebaju, poput Isusa biti bliski i sućutni svima koji su u nevolji. Osobito onima koji su obespravljeni, ugroženi, ostavljeni i od svih zaboravljeni. Trebaju povezivati ljude s Bogom, a ne sa samima sobom, kako su radili i rade mnogi lažni pastiri. Dakle, nikakvo jeftino prilagođavanje i podilaženje vjernicima, nikakvo estradno poslanje koje vjeru pretvara u lijep osjećaj, a crkvu i oltar u pozornicu vjerskih mađioničara. Istinski radnici naporno rade, oni znaju da su vjera i obraćenje mukotrpni procesi koji pomažu čovjeku da postepeno raste s Bogom.
Isus, na koncu, završava svoje poslanje riječima: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ Dakle, prvi i posljednji razlog rada na njivi Božjoj nije i ne smije biti plaća: novčana ili plaća u obliku samopromidžbe! Darovano blago, darovani poziv mora se dijeliti dalje. Dijeliti, a ne prodavati.