I. tjedan došašća
Petak, 4. 12. 2020.
ili: Sv. Ivan Damaščanski, prezb. i crkveni naučitelj
Svagdan

ČITANJA:
Iz 29, 17-24;
Ps 27, 1.4.13-14;
Mt 9, 27-31

Evanđelje: Mt 9, 27-31

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.

      Jedna od osnovnih, iako ne presudno važnih, Isusovih djelatnosti jest ona iscjeliteljska. Na čudesan je način pomagao bolesnima, odnosno ozdravljao ih, liječeći njihove fizičke i duhovne bolesti. Današnje evanđelje govori da je Isus učinio čudo i izliječio dvojicu slijepaca. Radi se o predzadnjem Isusovom čudu u Evanđelju po Mateju: zadnje je ono o ozdravljenju opsjednutog njemaka – naravno, ukoliko se ne računa najveće i najvažnije Isusovo čudo, njegovo uskrsnuće od mrtvih.
      Po čemu je posebno i znakovito Isusovo čudo ozdravljenja dvojice slijepaca? Ono je, s jedne strane, na tragu drugih Isusovih ozdraviteljskih čuda: bolesni traže pomoć od Isusa i on im pomaže tako da čini čudo koje ih oslobađa od njihovog robovanja bolesti. S druge strane, ovo je čudo, ipak, po mnogočemu posebno i bogato po(r)ukama. Krenimo redom.
      Isusu na putu pristupaju dva slijepca i viču za njim: „Smiluj nam se, Sine Davidov!“ Isus uopće ne reagira na njihovo traženje. Kao da ništa nije čuo, što je nemoguće jer oni nisu govorili, nego su vikali i to vikali prema njemu jer se samo na njega može odnositi naziv Sin Davidov. Isus ulazi u kuću, što znači u privatni, zaštićeni prostor. No, ta činjenica ne priječi slijepce da i dalje idu za njim, oni ga slijede i tamo gdje ne bi smjeli, vjerojatno uz pomoć drugih: i to nakon što ih je svojom šutnjom odbio, nakon što nije pokazao nikakav interes za njihovu molbu. Isus im se konačno obraća i postavlja im naoko čudno pitanje: vjeruju li oni da on to može učiniti? Pitanje je čudno jer da ne vjeruju, ne bi ga to pitali, no ono očito ima svoju dodatnu težinu: nakon što kažu da vjeruju Isus im dotiče oči i kaže neka im bude po njihovoj vjeri. Slijepci potom ozdravljaju, otvaraju im se oči i više nisu slijepci. Njihovo ozdravljenje jest dokaz Isusove božanske moći ozdravljenja, ali i njihove stvarne vjere u njega: vjerovali su da on to može učiniti i bilo im je po njihovoj vjeri.
      Zanimljiv je način na koji slijepci oslovljavaju Isusa: Sine Davidov. Naziv Sin Davidov povezuje Isusovo podrijetlo s najvećim židovskim kraljem Davidom s kojim je Isus posvojenjem preko Josipa bio pravno povezan i odražava uvjerenje da je on očekivani Mesija, onaj koji ima doći i spasiti Izrael, odnosno osloboditi židovski narod od svake vrste robovanja. Ovim su nazivom samo rijetki oslovljavali Isusa jer su doista samo rijetki u njemu prepoznali istinskog Mesiju. Nije zanemariva činjenica da Isusa kao Sina Davidovog u Evanđelju po Mateju oslovljavaju samo djeca, hromi i slijepi: ljudi koji u tadašnjem društvu ne vrijede gotovo ništa. To nisu za čitavog Isusovog javnog djelovanja, odnosno zemaljskog života – treba to otvoreno reći – uspjeli prepoznati ni vjerske ni narodne vođe, ni pobožni vjernici ni glavari, čak ni Isusovi najbliži, odnosno njegovi učenici. Naprotiv, upravo će ta činjenica, činjenica da se Isus predstavlja kao onaj koji ima doći, kao davno obećani Mesija, mnogima, a osobito vjerskim vođama, toliko smetati da će ga zbog toga dati ubiti.
      Svi oni, i mnogi drugi, u Isusu nisu vidjeli Sina Davidova, odnosno Mesiju, a to uspijevaju dvojica slijepaca. Slijepci su, doista, bili fizički slijepi, no nisu bili duhovno slijepi: gledali su očima srca, očima duše – čistog srca i čiste duše. Upravo zbog toga što su vjerovali u ono što vide nutarnjim očima, slijepci toliko ustrajavaju u molbi da im Isus pomogne: oni „vide“ da je on Mesija i u to doista vjeruju. Njima je, uvjetno govoreći, za potpunu spoznaju trebalo još „samo“ da ga vide i fizičkim očima i to im Isus čudom i daruje.
      Slijepci su, dakle, primjer istinskih vjernika, onih koji gledaju očima srca i koji su u vjeri ustrajni, toliko ustrajni da ne odustaju ni onda kada se čini da ih Isus ne čuje, da ih Bog odbija. Oni nisu slijepi u vjeri, za razliku od tolikog broja njihovih suvjernika, sunarodnjaka, sugrađana. Njihovih, ali i današnjih. Nije li i danas mnogo, ako ne i u većini, vjernika koji istina fizički vide, ali su duhovno slijepi? Sljepoća u vjeri, kako reče Pino Caruso, „sa sobom nosi rizik da se vjeruje u Boga koji ne postoji“.
      Nije toliko teško prepoznati duhovnu sljepoću kod drugih, no jest kod sebe i svojih. Olako ćemo pomisliti ili reći kako su drugi „zatucani vjernici“, kako ne vide pored zdravih očiju, ali ćemo puno teže to isto primijeniti na sebe. Doista, smijemo li se samo i upitati: da i mi nismo duhovno slijepi? Drugim riječima, vidimo li doista u Isusu Mesiju, Sina Davidova, onoga koji nas je spasio i otkupio? Ako prebrzo dogovorimo da vidimo, onda bismo se morali pitati: zašto onda tako i ne živimo? Doista, što će biti, dragi vjernici, ako nam bude po našoj vjeri?
      Otvori nam, Isuse Sine Davidov, oči da te uistinu vidimo, da te prepoznamo ne samo u lomljenju kruha, ne samo u hostiji, nego još više u ljudima: u ljudima pokraj nas, i u onima za koje mislimo da su daleko od tebe, i u svojim neprijateljima.