II. tjedan došašća
Nedjelja, 6. 12. 2020.
DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

ČITANJA:
Iz 40, 1-5.9-11;
Ps 85, 9ab-14;
2Pt 3, 8-14;
Mk 1, 1-8

Evanđelje: Mk 1, 1-8

Iz Evanđelja po Marku

      Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim
da ti pripravi put.
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
      Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
      Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
      I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

      Nalazimo se u drugoj nedjelji Adventa ili Došašća, drugoj nedjelji priprave za Božić. Iza nas je, dakle, jedna četvrtina priprave, no jesmo li mi uopće krenuli s pripravom ili još uvijek nešto čekamo misleći kako imamo vremena, kako je Božić još daleko? Ukoliko smo uistinu krenuli s pripravom, u čemu se ona sastoji: u vanjskim ili nutarnjim promjenama; u postu od hrane ili od, na primjer, vlastite umišljenosti i oholosti; u odricanju od cigareta i alkohola ili u odricanju od ogovaranja i laži; borbi protiv drugih ili u borbi sa samim sobom; u popravljanju linije ili u popravljanju srca? Odgovore na ova i slična pitanja ostavljamo svakom ponaosob.
      Budući da je obraćenje sastavni i najvažniji dio svake priprave za Božji dolazak, današnji evanđeoski odlomak iz evanđelja po Marku govori o propovijedanju Ivana Krstitelja koje se sastoji prvenstveno u pozivu na obraćenje. Naime, Ivan Krstitelj je bio Isusov preteča, prorok na razmeđu između Starog i Novog zavjeta, čija je zadaća bila pripraviti put Isusovom dolasku propovijedajući obraćenje i krštenje koje slijedi nakon ispovijedanja grijeha. Ivan je bio po mnogočemu poseban i neobičan. Propovijedao je u judejskoj pustinji vrlo oštrim i radikalnim riječima, odijevao se posve neobično noseći na sebi odijelo od devine dlake i pojas od kože, hraneći se skakavcima i divljim medom. Odijelo od devine dlake bilo je tipično odijelo starozavjetnih proroka, dok je pojas od kože nosio, na primjer, i prorok Ilija. Hrana kojom se Ivan hranio, skakavci i divlji med, odražava duhovnu strogoću i siromaštvo: hranio se samo onime što je u pustinji mogao pronaći. Dakle, vrlo skromno i siromašno. No, više od njegovog odijela i hrane Ivan je bio neobičan po svome govoru zbog kojeg će na koncu platiti glavom. On je neumorno i neustrašivo pozivao na obraćenje, govoreći istinu svakomu u lice i bez lažnih obzira prema ikomu.
      Premda je bio neobičan i izrazito strog k njemu je dolazilo, hrlilo mnoštvo – možda upravo i zbog njegove neuobičajenosti jer ljudi inače vole neuobičajeno i senzacionalno. Ivan postaje popularan, budući da mu mnogi, upravo mnogi dolaze, slušaju ga, ispovijedaju svoje grijehe i on ih krsti u rijeci Jordanu. No, Ivanu popularnost ne udara u glavu, on se ne da zavesti time što se čini da ga ljudi vole, nego ostaje vjeran svome pozivu i poslanju i nastavlja upozoravati na laži i licemjerja, na bezakonje i bezboštvo koje se čini u ime Boga, na stvarne grijehe kojima najviše obiluju oni koji sebe smatraju najsvetijima: vjerski prvaci i poglavari.
      Upravo prema njima, prema farizejima i saducejima, Ivan će biti najoštriji, najoštriji zato što su oni najodgovorniji, zato što su oni sami sebe postavili za čuvare vjere, a zapravo žive u nevjeri, zato što su oni zasjeli na Mojsijevu stolicu, stali na vrata raja i priječe drugima ulazak, a ni sami ne ulaze. I farizeji i saduceji su došli na Ivanovo krštenje i oni su se, dakle, na izvanjski način, obratili. No, Ivan ih naziva „zmijskim porodom“ – vrlo teškim izrazom kojim se u Starom zavjetu opisuje ekstremna pokvarenost i zloća. Dakle, činjenica da su se krstili sama po sebi ne garantira ni spasenje ni ispravnost. Lažna je sigurnost ona koja se zasniva samo na sterilnom ritualizmu, ona koja misli da je dovoljno krstiti se da bi se postalo kršćaninom. Kršćaninom se ne rađa nego postaje, i to ne toliko samim činom krštenja, koliko svakodnevnim odlučivanjem za kršćanstvo. Govoreći rječnikom Ivana Krstitelja obred krštenja nije garancija da će kršteni izbjeći Božji sud.
      Na isti se način Krstitelj obrušava na lažnu sigurnost utemeljenu na pripadnosti izabranom Božjem narodu. Naime, jedan od glavnih problema farizeja i saduceja je bio umišljenost u vjeri, odnosno mišljenje da su oni unaprijed spašeni i Bogu posebno dragi zbog toga što su djeca Abrahamova. Stoga im Ivan izričito kaže da se time ne diče, jer Bog od kamenja može podići djecu Abrahamovu. Ni pozivanje na Abrahamovo potomstvo nije garancija, kako to Ivan kaže, izbjegavanja Božje srdžbe. Jedina moguća i zapravo prava garancija jest obraćenje, i to radikalna promjena životnih stavova. Obraćenje koje se odnosi na nutrinu, a ne na vanjštinu, obraćenje koje nužno mora uroditi dobrim plodovima. I to hitno, što je moguće prije, budući da je „sjekira već položena na korijen stablima“ – jasan je Krstitelj. Dakle, bez obzira na podrijetlo, bez obzira na vanjsko krštenje, Božjoj srdžbi mogu umaći samo oni koji se doista obrate i čije se obraćenje mora vidjeti u njihovim plodovima, što znači u djelima.
      Bez ikakvih prijetećih i zastrašujućih primisli, ne bi bilo loše upitati se u što polažemo svoju nadu da ćemo umaći Božjoj srdžbi: u vanjsko, odnosno formalno krštenje; u pripadnost katoličkoj vjeri; možda u pripadnost hrvatskom narodu koji je kao Bogu posebno drag, ili u vlastito obraćenje i Božje milosrđe? Ukoliko se radi o ovom posljednjem onda je doista vrijeme da se počinju vidjeti plodovi našeg obraćenja i to prvenstveno u djelima, a ne u riječima.