IV. tjedan došašća
Srijeda, 23. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Mal 3, 1-4.23-24;
Ps 25, 4-5ab.8-10.14;
Lk 1, 57-66

Evanđelje: Lk 1, 57-66

Iz Evanđelja po Luki

      Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
      Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
      Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.

      Prošlo je devet mjeseci od čudesnog Božjeg zahvata u Elizabetinu staračku neplodnost i ona se, jer joj se „navršilo vrijeme da rodi“, kako se kaže u današnjem evanđeoskom odlomku, porađa. Rađa sina. Kada su za tu izvanrednu i nadasve neobičnu vijest – da se porodila starica koja je, zajedno sa svojim pravednim i čestitim mužem Zaharijom, čitavog života bezuspješno čeznula za potomstvom – čuli njezini susjedi i rođaci, dakle njoj bliske osobe, raduju se s njom. S njom je tijekom tri zadnja mjeseca trudnoće i njezina rođakinja Marija, Isusova majka, no nju pisac Evanđelja po Luki sada uopće ne spominje jer je u središtu ovog njegovog odlomka nešto drugo: rođeno dijete i Božji plan s njim.
      Kao uzorni vjernici Elizabeta i Zaharija, koji je još k tomu i svećenik, osmoga dana obrezuju dječaka. Tom se prigodom okupljaju već spomenuti susjedi i rođaci i ponovno dijele radost roditeljâ i slave Boga u obredu obrezanja. Naime, obrezanjem, koje je znak saveza između Boga i Abrahama (Post 17,12; Lev 12,3), svako muško dijete postaje član Izabranog naroda i baštinik Božjih obećanja. Uz obred obrezanja veže se i imenovanje djeteta: u židovskoj starini se ime nadijevalo odmah nakon rođenja da bi se potom ta praksa vezala uz svečani i slavljenički čin obrezanja djeteta. Ime je, prema tradicionalnom običaju, nadijevao otac djeteta, no budući da je Zaharija gluh i nijem – kao posljedica nevjere u obećanja Božjeg anđela da će postati otac čudesnog djeteta – susjedi i rođaci predlažu da se dijete zove kao njegov otac, dakle Zaharija. Takva praksa nije bila neobična: obično se djetetu nadijevalo ime njegovog djeda, pradjeda ili eventualno oca.
      No, djetetova majka izričito odbacuje takav prijedlog i kaže da će se dijete zvati Ivan – očito upoznata s Božjim planom izrečenim preko usta anđela koji se ukazao Zahariji. Budući da je takav stav za njezine susjede i rođake neprihvatljiv, jer, kažu oni, nema nikoga „od rodbine koji bi se tako zvao“, ova pat pozicija rješava se tako da pravorijek treba donijeti otac, Zaharija. Nakon što je znakovima upitan kako će nazvati sina, Zaharija na pločici piše da mu je Ivan ime. Time Zaharija do kraja ispunja svoju kaznu za nevjeru i na njemu se ponovno očituje značenje imena koje je, prema anđelovom nalogu, trebao dati svome sinu (Ivan znači Bog je milostiv, odnosno milosrdan) te mu se „umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga“. Božji plan se ostvario tek kada su svi sudionici, i Bog, i Elizabeta, i Zaharija, izvršili svoje zadaće: Krstitelj je rođen zahvaljujući i Bogu i ljudima.
      Ovim sretnim događajem mogla bi završiti Lukina pripovijest o rođenju Ivana Krstitelja, no ona tu ne završava, nego se kaže da je sve susjede obuzeo strah i da su se ti čudnovati događaji razglašavali po svem Judejskom gorju. Božja ruka je, očito, bila s djetetom (Ivanom), no mnogi se pitaju što li će od njega biti, drugim riječima mnogi se pitaju hoće li Ivan i na koji način prihvatiti Božju ruku, suradnju s Bogom. I na taj način pisac Evanđelja po Luki naglašava da je za ostvarenje Božjih planova na zemlji Bogu potreban čovjek i da je, s druge strane, hod s Bogom uvijek nesigurni hod, pri čemu je nesigurnost s Bogom ipak sigurnija od svake ljudske sigurnosti.
      Nimalo sporednu i neznačajnu ulogu u Božjem planu s Ivanom Krstiteljem igraju Elizabetini i Zaharijini susjedi i rođaci. Oni slave Boga zbog dara djeteta u poodmakloj dobi; raduju se s roditeljima; sudjeluju u obredu obrezanja; aktivno se angažiraju u odabiru imena i na koncu, vjerojatno s njegovim roditeljima, strepe nad Ivanovom budućnošću. Oni su primjer i uzor ne samo rodbinskih nego i susjedskih odnosa. Oni sudjeluju u radosti svojih susjeda, odnosno rođaka, a to nije malo. Nikako. Naime, nerijetko je lakše sudjelovati u žalosti, nego u radosti drugih: lakše je s drugima plakati, nego se veseliti, s njima dijeliti tugu, nego radost. Koliko god se to činilo čudnim, veliko je – i ljudski i kršćanski – biti radostan s radosti drugoga, kako reče jedan pjesnik. Nama je poznata, ali rijetko življena poslovična mudrost da je podijeljena bol, pola boli, a podijeljena radost dvostruka radost. Ne radi se, razumljivo, o površnom, odnosno formalnom sudjelovanju u radosti drugoga, o svim onim radosnim slavljima na koje se odazivamo jer moramo (jer je takav red, običaj, jer su nam rodbina, susjedi, jer su i oni nama došli itd.), nego o istinskom i nehinjenom radovanju zbog dobra i sreće drugoga. Biti radostan zbog radosti drugoga, biti sretan što je Bog nekomu učinio dobro, što ga je nečim blagoslovio, što se Bog u njemu proslavlja – to je odlika samo velikih, ljudi i vjernika.
      Budući da se približavamo najradosnijoj svetkovini kršćanstva, budući da smo gotovo pred vratima radosnog Božića, ne bi bilo loše malo ozbiljnije promisliti kako ćemo i s kim dijeliti radost Božjeg utjelovljenja, radost da je zbog nas, tebe i mene, Bog postao čovjekom. Možemo li barem nekomu donijeti radost Božića i barem s nekim podijeliti Bogom darovanu radost? Može li taj netko biti netko od onih koji su „skrajnuti“ iz života drugih (možda i iz moga) ili s kojima mi nije lagano dijeliti radost? Mogu li, na koncu, biti radostan s radosti drugih?