IV. tjedan došašća
Četvrtak, 24. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
2Sam 7, 1-5.8b-12.14a.16;
Ps 89, 2-5.27.29;
Lk 1, 67-79

Evanđelje: Lk 1, 67-79

Iz Evanđelja po Luki

      U ono vrijeme: Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati: »Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«

      Nakon rođenja Ivana Krstitelja njegov otac, nijemi Zaharija, je progovorio – kako mu je bilo i najavljeno. Poput Marije i Zaharija zahvaljuje Bogu za njegov pohod, odnosno dolazak na zemlju i otkupljenje svoga naroda: Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Evanđelist Luka u Zaharijina usta stavlja – kako se kaže u današnjem evanđeoskom odlomku – hvalospjev, zahvalnu pjesmu zbog Božjeg dolaska, zbog budućeg rođenja Isusa Krista i njegovog otkupiteljskog djela. Budući da se nalazimo na samom pragu svetkovine Božjeg rođenja na zemlji, ne bi bilo loše da si još jedanput posvijestimo što se to zapravo dogodilo i što znači Božji pohod ljudima, svakom čovjeku.
      Navikli smo na činjenicu da se Bog rodio kao dijete, no kako bismo mi zamislili Božji dolazak na zemlju? Boga si gotovo uvijek i oduvijek predstavljamo kao najveću silu i moć. Očekivali bismo da se na nama sasvim vidljiv način otvore nebesa i da silni Bog siđe na zemlju. Poneki bi se ponadali da se trese zemlja i utjera strah svima koji nisu vjerovali u našeg Boga, da se konačno potvrdi da smo mi imali pravo. Zamišljamo sebi mnoštvo anđela, serafa, kerubina i drugih nebeskih korova koji stupaju u nadnaravno lijepim povorkama. Sve je ispunjeno pjesmom, veseljem i svjetlom. Naš Bog je, naravno, odrastao Bog, u punoj snazi.
      No, dogodilo se upravo suprotno: u tišini jedne noći, u zabačenom kraju, pod jedva pokrivenim nebom, rodio se Bog. Došao je tiho, neprimjetno, u ljudskoj bijedi i siromaštvu: došao je kao dijete. Ne postoji niti jedno živo stvorenje koje je po rođenju tako slabo i ovisno o drugima kao dijete: potrebne su mu godine i godine dok prestane ovisiti isključivo o brizi drugih. Rodivši se kao dijete Bog postaje posve čovjekom. Prihvaća čovjeka u svim njegovim etapama razvoja i zrenja: opredjeljuje se potpuno za čovjeka. Zar Bog nije mogao sići s neba kao odrastao čovjek, zašto je morao biti dijete? Zar mu je to bilo potrebno? Ne znamo je li to Bogu bilo potrebno, ali nama je veoma vrijedna činjenica da se Bog rodio kao svaki čovjek, da je proživio djetinjstvo kao svi mi. Nema te teškoće, nema tih problema (odraslih ili djece) koje on ne bi mogao shvatiti, jer ih je proživio. U djetetu Isusu sabrane su muke svih za koje se nije našlo mjesta, svih nad čijim su se rođenjem drugi zgražali, svih koji su prepušteni nemilosti moćnih, svih koji su nepravedno progonjeni. Isusovo rođenje poručuje da nema od Boga napuštenih i da Bog čovjeka shvaća ozbiljno, toliko ozbiljno da sam postaje čovjekom. Postaje čovjekom ne da bi čovjek postao Bogom, nego da bi čovjek postao čovjekom, da živi kao ljudsko stvorenje Božje. Utjelovljenje i smrt na križu jesu konačne potvrde da Bog ne mrzi, nego voli čovjeka, da ga ljubi ljubavlju koja zaboravlja sebe. Cjelokupni Isusov život jest neponovljivi primjer kako se postaje čovjekom, kako se živi i umire za druge u slobodnom opredjeljenju za dobro, za Boga, za čovjeka, osobito za odstranjenog čovjeka.
      Tajna Božjeg pohoda, Božjeg ulaska u ljudsku povijest tj. rođenje Isusa Krista, nakon gotovo dvije tisuće godina, i dalje ostaje tajnom. Teško je shvatiti da se Bog objavljuje kao konkretni povijesni čovjek. Takvo je poimanje bilo potpuno strano helenističkoj misli Isusovog vremena koju je filozof Filon sažeo u izričaj da će prije čovjek postati Bogom, nego Bog čovjekom. Božje obećanje Izraelskom narodu da će razapeti svoj šator među njima, da će biti s njima Bog doživljava kudikamo radikalniji oblik od samog razapinjanja šatora u kome prebiva Bog, opisanog u knjizi Izlaska. Rođenje Isusa Krista, Boga i čovjeka, puno je više od Božje prisutnosti u objavama Abrahamu, Mojsiju, prorocima i drugim starozavjetnim velikanima. Iskustvo Božje blizine poprima do tada nepojmljivi oblik: Bog u konkretnom povijesnom čovjeku, čovjeku s imenom i licem, srcem i identitetom. Bog više nije onaj koji prebiva negdje gore, visoko nada oblacima, nego tu, blizak svakom od nas.
      Prioritet susreta s objavljenim Bogom nemaju više ni sveta mjesta, ni događaji, ni priroda, ni kozmos, ni ljudska duša, nego osoba Isusa Krista, i sukladno tomu svaki čovjek. Dakle, između svetih mjesta i čovjeka prioritet ima čovjek! Božje rođenje na zemlji stavlja čovjeka na prvo mjesto, u njemu čovjek susreće čovjeka i Boga. Svetkovina Božića kojoj idemo ususret jest lijepa prilika da u ljudima susretnemo Boga, a to ćemo moći učiniti samo ako u ljudima susretnemo ljude.