IV. tjedan došašća
Utorak, 22. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
1Sam 1, 24-28;
Otp. pj.: 1Sam 2, 1.4-8;
Lk 1, 46-56

Evanđelje: Lk 1, 46-56

Iz Evanđelja po Luki

      U ono vrijeme: Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
      Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

      Budući da je vrijeme svetkovine Božjeg rođenja, Božjeg očovječenja, odnosno Božića sve bliže, evanđeoski tekstovi koji se navještaju pod misnim slavljem sve izričitije najavljuju taj tajanstveni i neponovljivi događaj ljudske povijesti. Tako se u današnjem evanđeoskom odlomku iz Lukinog evanđelja govori o Marijinoj zahvalnoj pjesmi koju je izrekla pri susretu s rođakinjom Elizabetom. Radi se o veoma poznatom tekstu koji se tradicionalno naziva Veliča (Magnificat) i koji pisac evanđelja po Luki stavlja u usta trudnoj Mariji, ugledajući se pri tome na sličan događaj iz Staroga zavjeta, odnosno na zahvalnu pjesmu jedne druge trudnice, također na čudesan način trudne Ane, Samuelove majke.
      Sam tekst Marijne zahvalne pjesme je, kako rekosmo, poznat te ćemo stoga obratiti pozornost na nekoliko njegovih dijelova koje smatramo danas osobito važnima.
      Marija veliča, odnosno zahvaljuje Bogu: njezina duša klikće Bogu u zahvalnoj pjesmi. Važna je već i ova činjenica: činjenica Marijine zahvale Bogu. Premda nije imala nimalo lagodan i lak život, premda je živjela po svemu sudeći prosječno ako ne i siromašno, premda se našla u velikim problemima prije nego što je „čestito i ušla“ u brak s Josipom, Marija Bogu ne kuka nego mu zahvaljuje. Marija se ne sažalijeva nad sobom, ne iznosi pred Boga svoje nedaće i probleme, ne prigovara mu što joj nije olakšao životni put niti od njega traži da učini čudo, nego ga veliča, zahvaljuje mu. Nekome možda ova Marijina gesta može izgledati posve normalnom, odnosno ni po čemu posebnom, no ona je zapravo velika i danas nasušno potrebna. Naime, nije nimalo lako Bogu zahvaljivati. Nimalo.
      Čini nam se, naime, kako uvijek imamo više problema, više potreba i zahtjeva koje trebamo Bogu uputiti, nego razloga ili povoda da mu zahvalimo. Kada se nađemo u nekom veoma velikom problemu, tada obećamo sebi i Bogu da ćemo mu na poseban način zahvaljivati, ako nam pomogne, no to se u pravilu ne dogodi: na to najčešće zaboravimo. Valja nam, stoga, od Marije učiti kako biti Bogu zahvalan, kako znati zahvaljivati za primljena dobročinstva. Ukoliko samo malo ozbiljnije promislimo o svome životnom putu i o trenutnom stanu, uvidjet ćemo – ne niječući sve probleme i teškoće koje smo imali ili imamo – kako imamo toliko toga na čemu bismo morali biti zahvalni Bogu. Uvidjet ćemo da nam je život protkan Božjim dobročinstvima i da je uistinu nezahvalno ako ih ni ne primjećujemo. Pri tome bi trebalo također imati u vidu kako nam većinu dobrih djela Bog čini preko drugih ljudi, što znači da bismo i njima morali biti zahvalni.
      Na čemu to, nadalje, Marija tako radosno zahvaljuje Bogu, odnosno što je povod njezine zahvalne molitve? Čitav himan Veliča, čitava Marijina zahvalna pjesma jest zapravo nabrajanje razloga njezine radosti: Marija nabraja Božja dobročinstva koja je učinio njoj ili njezinom narodu. Popis dobročinstava je uistinu dug, no mi ćemo se zadržati samo na prvom povodu/razlogu Marijine zahvalnosti.

Marija zahvaljuje Bogu što je pogledao na njezinu neznatnost, odnosno malenost. Doista, Marijin Bog, odnosno kršćanski Bog je uvijek prikazivan kao onaj koji je na strani neznatnih, malenih: osobito ako su ti maleni u problemima, a oni to u pravilu jesu. Bog vidi bijedu i nevolju onih najmanjih, onih od kojih su drugi odavno okrenuli glavu, osobito onih malenih kojima drugi čine nepravdu i progone ih. Takva neznatnost može, i to najčešće i jest, ostati ljudima svjesno ili namjerno neprimijećena, no ne i Bogu. Bog vidi malene. Može se s pravom reći kako vidi osobito malene. Vidi i pomaže im. Upravo kao u Marijinom slučaju.
      Činjenica da je kršćanski Bog na strani malenih i da im, koliko god se to činilo nemogućim ili nerealnim, uvijek na koncu pomaže ima u sebi utješno i upozoravajuće značenje. Utješno jer se na takvog Boga mogu pouzdano osloniti svi oni koji su neznatni, osobito oni koje su drugi takvima učinili. Oni, ponovit ćemo, od ljudi vjerojatno neće doživjeti priznanje pa ni pomoć, ali hoće od Boga. Isus je stalno ljudima naviještao upravo takvoga Boga: onoga koji ne ostavlja ni jednog malenog. Dakle, utješno je da mi u svojoj vlastitoj malenosti, osobito ako nas drugi doživljavaju neznatnima, možemo tražiti i nalaziti utjehu kod Boga, uvjereni da nas on neće nikada ostaviti. Tražiti utjehu, nalaziti je i zahvaljivati Bogu zbog toga.
      S druge strane, činjenica da je Bog uvijek na strani malenih jest i upozoravajuća. To je ozbiljno upozorenje svima koji druge ljude čine malenima i neznatnima, svima koje druge ljude osiromašuju na materijalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Svima – a svi bismo se u tome trebali barem malo prepoznati – koji druge ljude smatraju manjim od sebe, čak i neznatnim, odnosno nevrijednim njihove pažnje, vremena i uopće truda. Amen.