Srijeda, 1. 4. 2020.

31 ožujka, 2020

Post By : MBL

V. korizmeni tjedan (A)
Srijeda, 1. 4. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dn 3, 14-20.24-25.28;
Otpj. pj.: Dn 3, 52-56;
Iv 8, 31-42

Evanđelje: Iv 8 , 31-42

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Progovori Isus Židovima koji mu povjerovaše: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.«
     Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to govoriš: ‘Postat ćete slobodni?’« Odgovori im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. Znam: potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite da me ubijete jer moja riječ nema mjesta u vama. Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svoga oca.«
    
Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus: »Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije učinio! Vi činite djela oca svojega.«
    
Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac — Bog.« Reče im Isus: »Kad bi Bog bio vaš Otac, ljubili biste mene jer sam ja od Boga izišao i došao; nisam sam od sebe došao, nego on me posla.«

     Današnji evanđeoski odlomak donosi nam dio jedne veće cjeline u kojoj pratimo Isusa kako naučava u Hramu, gdje je nerijetko ulazio i u raspravu sa Židovima. Zastanimo malo i promotrimo našeg Spasitelja te se sa unutarnjom pažnjom zadržimo nad njegovim, za nas jako spasonosnim riječima. Tako je teško i tako mučno gledati one koji tobože povjerovaše, a ostadoše slijepi i gluhi na tako jasno i blago dozivanje ljubavi Božje. Pred Židovima stoji Čovjek kroz kojeg sja lice Boga – Boga kojeg u svojoj umišljenoj pravednosti nisu mogli prepoznati, koji se sakrio njihovoj oholosti. Jedini i pravi Ljubitelj čovjeka, kojemu je više stalo do njih nego njima samima, toliko željan njihove slobode, željan da progledaju, da postanu sinovi. Željan njih. A oni zatvoreni. I kad pomislimo da je Kristova goruća ljubav pronašla put do njihovog ranjenog srca, oni iznenada pokazuju svu skučenost svoga pogleda i ratoborno srce koje ne prepoznaje milosni trenutak svoga izbavljenja.
     Kako je bolno i kako tužno i u našem vremenu vidjeti, kako u vlastitom tako i u životu drugih ljudi, tu istu neosjetljivost, možda i još goru ravnodušnost prema Onome koji je baš radi nas i došao. Srce Mu tako gorljivo, duša puna čežnje, a mi često hladni i nezainteresirani. Kameni. A On nepromijenjenom, uvijek živom ljubavlju, stoji na vratima našega srca i želi ući, želi boraviti s nama. Čeka nas kao izgubljene sinove da se povratimo iz tuđine, da nas sabere pod svoja krila kao što kvočka skuplja piliće, da nas poput najnježnije majke primi u dom svoje ljubavi, da nas odmori i rastereti kako bi bili njegova predraga svojina. Tom istom gorljivošću za duše – jer je Njegova – sveta majka Crkva ne prestaje poticati, tješiti, pozivati i opominjati svoju djecu da ostanu u Kristovoj riječi.
     „I što sad treba? Zar je još nešto potrebno?“ – netko će se od nas možda u čudu pitati čemu to uporno ponavljanje već toliko puta upućenih poziva na obraćenje, molitvu, na promjenu života. Na poziv da se obratimo, mnogi su, slični židovima iz današnjeg evanđelja, slijepi pred svojom nutrinom, uvjereni kako njima ne treba obraćenje – „Mi smo slobodni“.
     Reći da smo katolici, hrvati, vjernici, svećenici…, a katkad živjeti u potpunoj suprotnosti, kao da nam to ne predstavlja problem. „Mi molimo!“ – reći će mnogi, a psuju tog istog Boga; „Postimo!“ – a proždiru brata pokraj sebe; „Meni je Bog na prvom mjestu“ – a prepuni grijeha i svakog poroka, i ne sjete se Gospodina. Još ne uočavamo problem u svom životu i mislimo kako je sve dobro, upravo onako kako treba biti – a robovi.
     Duša kad progleda, prvo što vidi – vidi svoj grijeh, vidi da je povrijeđena, vidi da je bolesna i da joj treba Liječnik, da joj treba sloboda. Međutim, sve dok ne progledamo milošću Božjom, mi mislimo da je s nama sve u redu. Ako pak ne znamo za grijeh i za svoj pad i ako nam je ta istina skrivena, skriven nam je i Onaj od koga smo otpali. No, nije nam se On sakrio. Ta On se nikada ne skriva od onih koje je došao potražiti – tebe i mene. Ako ostanemo u njegovoj riječi, uistinu, njegovi smo učenici; upoznat ćemo istinu i istina će nas osloboditi! Ako nas dakle Sin oslobodi, zbilja ćemo biti slobodni. Ne u svojoj istini, ne u svojim slobodama – jer ni istine ni slobode nema izvan Isusa Krista.
     Ako smo njegovi, čujemo njegov glas. Ako smo njegovi, osjećamo njegovu blizinu u svom životu. Tu nema opravdanja da kažemo: „Dobro je sve rečeno, ali jednostavno ga ne osjećamo“, ili da se pitamo: „Gdje je? Zašto ga nema? Zašto ne daje? Zašto ne pomaže?“ To su sve lukava djela duha laži, duha obmane, kojim se često, čak i nesvjesno, branimo i štitimo pod izgovorom da ne znamo, da ne vidimo, da nemamo. Sve su to laži koje Istina ne može prihvatiti kao opravdanje. Svi koji takvo što čine nisu ni svjesni da, Onoga koji je sama Istina, nazivaju lašcem i koji ga ne osjećaju jer ga ne žele. Istina, mnogi ga ne žele primiti, poslušati, ne žele ga takvog kakav je; i nije daleko naš Gospodin, već je blizu svima koji ga prizivlju, svima koji ga iskreno zazivaju (usp. Ps 145, 18).
     Dragi brate i sestro! Učimo od ovih Kristovih sugovornika. Okoristimo se njihovim neslavnim primjerom te ponizno, poslušno i otvoreno pristupimo Spasitelju koji je nama prvi pristupio i ostanimo u njegovoj riječi; pa da osjetimo kako On nije iz bilo kojeg razloga među nama, da nije samo usputno i privremeno, već svjesno, ciljano i vječno – radi nas i našega spasenja!