V. korizmeni tjedan (A)
Četvrtak, 2. 4. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Post 17, 3-9;
Ps 105, 4-9;
Iv 8, 51-59

Evanđelje: Iv 8, 51-59

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijem: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«
     Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«
     Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus:»Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!« Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

     Abraham, otac Izraelaca, bio je doista divan čovjek. Imao je brojne odlike, poput odvažnosti, upornosti i jakosti, no u današnjem prvom čitanju otkrivamo njegovu najveću krepost, koja se posve tiho pokazuje, a to je njegova poučljiva vjera. Bog je ovom jednostavnom nomadu dao zapanjujuća obećanja, no Abraham nije Boga zapitao: »Kako ti možeš učiniti sve to« ili »Čime možeš dokazati svoje obećanje o svojoj istinitosti i jakosti.« On jednostavno sluša ponizno u tišini i prihvaća Božju riječ i njenu vrijednost, bez da od Boga znak potvrde traži čudo ili poseban znak.
     Nasuprot tome u današnjem Evanđelju, Židovski vjerski i narodni vođe ne rade ništa, osim protivljenja Isusovu učenju. Tek što je Isusu riječ iz usta izišla, oni odmah prosvjeduju ili protive se svemu što on kaže. Iako imaju mnoštvo razloga strpljivo slušati Isusa, zbog brojnih znakova i čudesa, koja je on učinio kako bi potvrdio ono što je naviještao. Zbog različitih razloga oni jednostavno nisu poučljivi u vjeri. Neki ljudi kažu da je vjera slijepa, no ona nije slijepa više nego što je slijepa ljubav. Ljubav se oslanja na vanjski izgled, na istinitost riječi i na fizičku ljepotu osobe koju voli, ali nažalost sa površnim sjajem, koji lako nestaje. Prava ljubav ima jasne vizije, a to isto čini i poučljiva vjera.
     Naša vjera treba nas učiniti sposobnima proći kroz mnoštvo pomutnji, nevolja i sukoba kroz koja naš život prolazi idući ka konačnom izvoru sreće, koju nam pruža ruka Božja. Naša vjera treba nas ovih dana strašne pandemije, kojoj ne vidimo kraj, učiniti sposobnima gledati kroz nevolje, strah i veliku nesigurnost u našem postojanju i životu, prema ispunjenju onoga što nam je Bog obećao.
     Bog je strpljiv. On je uzeo stoljeća i stoljeća, kako bi pripremio svijet za dolazak Mesije sukladno obećanju koje je dao poučljivom Abrahamu. Isusovo spasiteljsko djelo nastavlja se u našem svijetu i neće se dovršiti prije nego li Isus ponovno dođe, kako je obećao, na što mi moramo gledati poučljivo u vjeri.
     U tome nam je primjer časni sluga Božji o. fra Ante Antić koji u ratu, 12. listopada 1943., piše fra Petru Grabiću: »Bog nas neće zapustiti niti će nas ostaviti. On je bio uvijek dobri i milosrdni Otac pa će nam se i u ovoj strašnoj kušnji takav pokazati i pomilovati će nas« (AP I/47, 15).