III. Vazmeni tjedan
Nedjelja, 26. 4. 2020.
TREĆA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA:
Dj 2, 14.22-23;
Ps 16, 1-2a.5-11;
1Pt 1, 17-21;
Lk 24, 13-35

Evanđelje: Lk 24, 13-35

Iz Evanđelja po Luki

     Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.
     On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?
     A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
     A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
     Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
     Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

     Proživljeni korizmeni hod vjere bio je oblikovan kao povratak na put spasenja. Obraćenje rado prikazujemo slikom povratka na put, na pravi put. Stoga smo duh korizmenog vremena sažimali u psalamsku pjesmu Pokaži nam Gospodine putove svoje. Korizma je vrijeme povratka na put Gospodnji, štoviše, suživljenje s Onim koji je Put, Istina i Život. Liturgija Crkve slikom puta oslikava i vazmeno vrijeme u kojem se nalazimo. U današnjem smo otpjevnom psalmu Gospodinu vapili istom molitvom: Pokaži nam Gospodine stazu života. Time priznajemo da je vjera uvijek put, hod; ona je traganje i nasljedovanje, hodočašćenje prema Obećanome. Gospodin Isus prošao je našim putem, putem čovještva – od rođenja u tijelu do smrti i položenosti u grob. Tu, u položenosti u grob staje ono što je u ljudskoj moći, zaustavlja se ljudski hod. Ali Bog i kroz smrt otvara put. Hodi dalje. Svojim uskrsnućem Krist je otvorio put koji ide onkraj smrti, put u vječnost. Zato je Onaj koji je prošao našim životnim putem, postao naš Put. Jedini put spasenja. Po djelu Duha Svetoga i po svojoj riječi, on nam želi i dalje biti suputnikom na našim životnim putovima, kako bismo s puteva dospjeli do Puta, do spasenja, do praga Vječnosti. Sveti Petar, kako nam svjedoči odlomak iz Djela apostolskih, vjeru u Gospodinovo uskrsnuće preriče istim psalmom i svjedoči da je Uskrsli onaj koji je istinski put života: „Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Pokazat ćeš mi stazu života, ispunit me radošću lica svoga.“
     Krist je uskrsnuo da bi zauvijek bio s nama na putu. On nam je zdesna da ne posrnemo, da ne zalutamo, da se ne izgubimo na putovima života… Isti apostol, u drugome čitanju, ljudski život naziva hodom, potičući nas da „vrijeme svoga proputovanja živimo u bogobojaznosti“ (1Pt1, 17). U riječi proputovanje lako razaznajemo život – nestalan i nesiguran, život koji je više nalik putu negoli domu, više putovanju nego stanovanju ili boravljenju na stalnu i sigurnu mjestu – jer naš dom i naša domovina nisu ovdje, nego na nebesima (Fil3, 20). No, iza riječi proputovanje u grčkome izvorniku Poslanice stoji riječ paroikia, koja je preko latinskoga jezika (parochia) dala značenju našoj župi. Riječ župa, naslijeđena iz praslavenskoga jezika (juppa), izvorno znači: predio, kraj, područje. I premda se odnosi na krajevni ustroj i područje uprave, važno je uočiti njezinu otvorenost hodu, putovanju. Župa (parochia) nije dom, nego zajedništvo hoda, suputništvo, hod prema zajedničkome cilju. Hodočašće je kršćanski dom, forma življenja, življenje usmjereno prema onomu što je onkraj obzora ovoga života.
     Evanđeoski odlomak na još snažniji način izriče istinu o životu kao suputništvu s Kristom, uskrslim pobjednikom smrti. Evanđeoski prizor zbiva se na putu: Gospodin se očituje kao onaj koji prati apostole na njihovu putovanju prema Emausu, ali „prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima“. Njega se više ne vidi tjelesnim očima. Nije više prisutan na način na koji su ga mogli gledati prije njegove smrti i uskrsnuća. On je u novosti života, u Očevoj slavi. Zato će ga prepoznati tek u lomljenju kruha, u onome za što je sâm rekao: „Ovo činite meni na spomen“. Tu im se, za stolom, „otvore oči“, ali on im umah „iščeznu s očiju“. Želi im reći da su potrebni svjetla koje će ih osposobiti za novost gledanja. On se više neda obuhvatiti pogledom. Preostaje tek vjera koja se ne oslanja na viđeno, nego na povjerenje u njega i u njegovu riječ… I upravo će to povjerenje zasjati u njihovim srcima i rasvijetliti njihovo razumijevanje.
     Odjedanput ga vide u novome svjetlu: on za njih više nije „stranac“ koji ih susreće na putu i kojemu oni pripovijedaju što se zbilo u Jeruzalemu; vide ga u svjetlu riječî koje im je zborio te s ushitom priznaju: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem pripovijedao, dok nam je otkrivao Pisma?“ Vrijeme koje živimo počinjemo doživljavati teškim i zbog nemogućnosti zajedništva s Uskrslim koji nam se daruje „u lomljenju kruha“, u sakramentu euharistije. No, ovo vrijeme „euharistijskoga posta“ otvara nam neiscrpno blago Božje riječi, u kojoj nas Gospodin hrani svjetlom vjere, istinom koja rasvjetljuje život i sve njegove tmine. Apostol Pavao stoga nam poručuje: „Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome“ (Rim10, 8). Blizu ti je Riječ. Dostatno je da Njemu, Riječi koja je Život, otvorimo srce i dopustimo da nas rasvijetli i pouči. Njegova riječ rasvjetljuje živote i postaje put. Možda nam više pristaje Isusova opomena da smo „srca spora“ pred njegovom riječju, nego priznanje apostola koji su se dali poučiti: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je otkrivao Pisma?„ Blizu nam je riječ. U njoj je Uskrsli trajno prisutan, kao svjetlo i istina života.
     Od one dvojice učenika samo je jednomu zapisano ime. Drugi je ostao bez imena. Hodi putem, sluša Učitelja, prepoznaje ga u lomljenju kruha i u srcu osjeća žar njegove riječi. Ime koje mu nedostaje ime je svakoga od nas – ime koje stoji iza nas na našim putovima i lutanjima, u našim nesigurnostima i sumnjama, kao i u našim htijenjima da ga zadržimo za stolom, za sebe, kako ne bismo trebali dalje hoditi i tražiti… A on „kao da htjede dalje“. Ne da se zadržati, pa ni onda kad ga prepoznamo i kada osjetimo njegovu blizinu. On hoće „dalje“, jer život je samo putovanje, hodočašće, hod prema novosti u kojoj ćemo Gospodina gledati licem u lice. Dvojica učenika nisu samo vidjela Gospodina u lomljenju kruha. Dogodilo se nešto više: „prepoznali su“ ga, spoznali su ga u njegovoj novosti. I nisu bili rastuženi što im „iščeznu“ s očiju, nego se, radosni, „u isti čas digoše i vratiše u Jeruzalem“. Razumješe da on ide dalje, da ga nije moguće zadržati u našim potrebama i u našim htijenjima. Tražili su Gospodina i našli su ga kad su dopustili njemu da ih pronađe u njihovoj sumnji i razočaranosti. Tada im se otvoriše oči… i vratiše se u Jeruzalem.
     Put obraćenja koji smo započeli u vremenu korizme ovdje, u prepoznavanju Uskrsloga na putu, doseže svoj vrhunac. U susretu s Uskrslim učenici se osvrću na svoja očekivanja, na svoja kriva nadanja, na površna razumijevanja Učiteljeve riječi… Taj osvrt, okretanje pogleda unazad, temelj je obraćenja. Potom u poniznosti priznaju svoju malovjernost, svoje pogrješke i lutanja, pa i svoj bijeg od Gospodina. Izručuju se Kristu – Suputniku života, povjeravaju mu svoje sumnje i nerazumijevanja, otvaraju mu vrata svoga doma i primaju ga k sebi, za stol, u središte svoga zajedništva. I na kraju, susret s Uskrslim rasvijetlit će ih novom spoznajom i obdariti ih hrabrošću da se vrate u Jeruzalem, zajednici učenika, koji će biti poslani naviještati njegovo ime svim ljudima. Vratit će se zajednici onih koji su na putu, zajednici poslanih, koji u ovome svijetu ne traže stalnoga doma, nego u vjeri i nadi hode prema Domu koji je na nebesima.
     Gospodin, Uskrsli, kao da htjede dalje… Tjedni koji su iza nas obilježeni su posluhom pozivu da „ostanemo doma“. I ovo ostajanje doma, kad smo zastali u svojim brigama i planovima, još nam je jednom otkrilo da naš pravi dom nije ovdje. Nakon tjedana ostajanja doma, gdje smo se trebali osjetiti sigurnima i zaštićenima, još snažnije osjećamo potrebu za hodom, za suputništvom, za župom koja je zajedništvo hoda s Gospodinom prema njegovoj vječnosti. Gospodin koji „htjede dalje“ neka nam rasvijetli pogled koji uviđa naša lutanja i stranputice, i ražèže nam srca prepoznavanjem njegove blizine te nas okrijepi snagom povratka Njemu, Njemu koji uvijek hoće dalje. I svaki put kad nam se čini da smo nešto postigli, Gospodin se objavljuje kao „Onaj koji hoće dalje“. To je otajstvo uskrsnuća: kročiti dalje, dalje od onoga što je ljudima moguće.
     Blizu nam je Riječ. U njoj nas krijepi i rasvjetljuje da spoznamo stranputice i prepoznamo Put. Ostanimo kratko u blizini Riječi da bismo mogli prepoznati Uskrsloga i u njegovu svjetlu spoznati svoj život i prepoznati put na koji nas zove.