XIII. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 28. 6. 2020.
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
2Kr 4, 8-11.14-16a;
Ps 89, 2-3.16-19;
Rim 6, 3-4.8-11;
Mt 10, 37-42

Evanđelje: Mt 10, 37-42

Iz Evanđelja po Mateju

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
     Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

     O ljubavi tvojoj Gospodine, pjevat ću dovijeka,
     od koljena do koljena
     usta će moja obznanjivati tvoju vjernost.

     U te riječi Otpjevnoga psalma liturgija želi sažeti poruku što se skriva u riječima današnjega evanđelja. Ta psalamska strofa zapravo je himan vjernosti Gospodinu. Psalmist u divljenju kliče pred otajstvom Gospodnje vjernosti i ujedno moli za dar vjernosti Gospodinu. A evanđelje što nam je naviješteno poziva na vjernost Gospodinu, i to radikalnu vjernost.
     Možda nas radikalnost Isusova današnjega govora i plaši. U tvrdnji da nije dostojan zvati se Isusovim učenikom tko više ljubi svoga oca ili majku, svoga sina ili kćer, nego njega samoga, otkriva nam se sva ozbiljnost Isusove poruke. Pristupajući tim riječima jednostrano neće nam biti teško zaključiti da bismo i mi mogli biti pribrojeni u red onih koji nisu Gospodina dostojni jer još uvijek ne ljubimo više njega od svega i svakoga drugoga. I sami su se učenici nakon takvih Isusovih tvrdih riječi znali pitati Pa tko se onda može spasiti, a odgovor je uvijek bio: Ljudima je to nemoguće ali Bogu je sve moguće.
     Isus svojim govorom danas ne želi osuditi niti umanjiti vrijednost naše ljubavi prema ljudima, nego želi pred nas staviti novu ljestvicu vrednota, ljestvicu u kojoj će on i uvijek on biti na prvom mjestu. To dakle ne znači zaborav drugih, ne znači nijekanje međuljudskim i obiteljskih odnosa, nego stavljanje Gospodina na početak naših međuljudskih odnosa, i obiteljskih i prijateljskih. Tko stavi Gospodina na prvo mjesto u redu ljubavi, zasigurno će na taj način više ljubiti i oca i majku i prijatelje i ljude oko sebe, pa i one kojima nas srce vuče. Isus dakle želi staviti ne samo novi poredak u našoj ljubavi nego želi dati i novi temelj našoj ljubavi. On je početak i temelj svake zdrave i potpune ljubavi. Tko ljubi Boga ne može ne ljubiti čovjeka. Ljubeći Boga čovjek se osposobljuje za novu i snažniju ljubav prema svakom čovjeku.
     Slušajući današnje evanđelje u kojem nas Isus poziva na ljubav prema njemu na prvom mjestu, u iskušenju smo pomisliti kako Isus pred nas stavlja monaški ili pustinjski život, život daleko od ljudi, kao jedini model evanđeoskoga života. Međutim, ako pokušamo tražiti ljude koji su radikalno živjeli ovu Isusovu zapovijed, ostat ćemo iznenađeni da su to i ljudi koji su cijeli svoj život skrbili za ljude. To nisu samo osobe koje su pobjegle od ljudi, osobe koje su se posvetile samotničkomu ili pustinjskomu životu, nego jednako često i osobe koje su potpuno izgarale u ljubavi za ljude. Kad se Boga stavi na prvo mjesto u redu ljubavi, ljubav nikomu ne biva uskraćena. Sv. Majka Terezija iz Kalkute govorila je: „Gospodin treba da bude uvijek prvi poslužen. Gospodin treba da bude uvijek prvi ljubljen.“ I upravo jer je Gospodin bio na prvom mjestu u redu njezine ljubavi, imala je toliko herojske ljubavi za svakog čovjeka. Danas se o toj velikoj ženi govori kao heroju ljubavi prema čovjeku, ali prije svega ona je heroj ljubavi prema Bogu. To je put i redoslijed kršćanske ljubavi. Ljubi Gospodina prije svega, i svaka će ljubav biti pročišćena i pronaći pravo mjesto u tvome životu.