VI. Vazmeni tjedan
Nedjelja, 17. 5. 2020.
ŠESTA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA:
Dj 8, 5-8.14-17;
Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20;
1Pt 3, 15-18;
Iv 14, 15-21

Evanđelje: Iv 14, 15-21

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«

     „Neću vas ostaviti siročad; doći ću k vama.“ Isusova riječ upućena apostolima za stolom posljednje večere obnavlja njihovo pouzdanje, zasjenjeno strahom pred onim što se s njime ima zbiti i o čemu im otvoreno govori. Ohrabruje ih i tješi, a ohrabrenje i utjeha doći će po daru Duha Svetoga. Duh će im dati razumjeti sve što se zbude – njegovu muku i smrt; on će im dati razumjeti njegove riječi i uvesti ih u svu istinu. To obećanje Duha Isus preriče u čudesnu rečenicu: Neću vas ostaviti siročad.
     U Isusovu obećanju znakovita je riječ siroče (u izvorniku orphanos). Siroče je dijete koje je ostalo bez jednoga ili obaju roditelja, nezaštićeno u svojoj nemoći, prepušteno oštrici života. No, Isus proširuje to značenje na sve ljude, na „odrasle“ koji se često osjećaju snažnima, sigurnima, samodostatnima, gospodarima svoga života. Apostolima obećava Duha Svetoga, Duha Istine, Branitelja koji će ih čuvati u darovanome zajedništvu s nebeskim Ocem, kako se nikada ne bi osjetili samima, napuštenima, nemoćnima. Isus je svojim učenicima otkrio da im je Bog Otac, uveo ih u zajedništvo s njim, ohrabrio ih da ga smiju nazivati baš tako – Ocem, a sada, kada odlazi, tješi ih da ne će ostati bez Očeve brige i zaštite, da neće ostati siročad. No, u trenutcima Isusove muke to ih iskustvo osamljenosti i bespomoćnosti nije mimoišlo. Nakon Isusove smrti osjećahu se poput siročadi. Onaj u kome su pronalazili sigurnost, nije više s njima. Potonule su sve nade, a ono čemu se nadahu rasplinulo se u susretu sa zbiljom Učiteljeve smrti. I baš tu, u napuštenosti i bespomoćnosti, čut će riječ: „Primite Duha Svetoga.“ To će biti temelj novoga pouzdanja, oslonac njihovoj sigurnosti, trenutak spoznaje da nisu napušteni, da nisu „siročad“.
     Iskustvo apostola objavljuje nam da smo bez Boga uistinu siročad. Samo on, Jedinorođeni Božji Sin, može nas uvesti u zajedništvo s Ocem, koji se istinski skrbi za sve kojima je dao život. On nas neće ostaviti siročad, ali možemo ostati siročad ako napustimo Oca, ako se pobunom ili neposluhom udaljimo od njega, željni slobode koju sami pokušavamo stvarati. Siročad smo kada želimo biti jaki bez Boga, bez Oca. Siročad smo kada pokušavamo planirati život bez Boga, koji se za nas skrbi očinskom ljubavlju. Svijet je katkada nalik sirotištu, orfanotrofiju, mjestu onih koji su u potrebi i koji su kušani do granica svojih moći – ne zato što bi bili od Boga napušteni, nego zato što se od Boga odmetnuše i zanemariše njegovu ljubav i utjehu. Misao nas vodi k jednoj drugoj Isusovoj rečenici: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5). Ne kaže da ćemo bez njega postići skromne ili polovične rezultate, nego kaže da bez njega ne ćemo postići ništa – unatoč trudu koji ulažemo i zadovoljstvu koje nas obuzima nakon naših malih postignuća i uspjeha. Doista, bez Boga je sve ništavno, polazno, vremenito. Duh kojega nam daje sve razotkriva i sve otkriva, sve rasvjetljuje smislom i pokazuje put kojim nam je ići. Tko je otvoren Duhu, Tješitelju i Branitelju, taj nije sam, nije napušten ni kada živi najdublju samoću jer baš tu – u osami i tišini – spoznaje se njegova blizina. Duh nas odvodi u osamu, u tišinu, daleko od buke svijeta i od briga koje nas zarobljavaju, da bismo se u slobodi i potpunome predanju izručili njegovu tihom djelovanju.
     Isus pred učenicima govori: „Molit ću Oca i on će vam dati drugoga Tješitelja – Branitelja.“ Kaže da će moliti. Ne kaže tek „dat ću vam ili poslat ću vam“ nego „molit ću Oca…“ Otkriva nam da je molitva jedini put do Božjega Duha, put do spoznaje da – unatoč nevoljama i vlastitim slabostima – nismo siročad. Molitva je prepuštanje djelu Duha Svetoga. Što više uranjamo u molitvu, naše riječi postaju jezgrovitije, tiše – sve dok posvema ne utihnu u osluškivanju onoga što Bog govori nama. Iskrena molitva raste sve do svoga utihnuća, do utihe u kojoj bivaju rasvijetljene i preobražene naše misli, naše riječi, želje, potrebe… Molitva je umijeće slušanja Duha koji moli u nama i za nas. Po molitvi se prepuštamo Duhu Svetomu koji se nastanjuje u nama, biva nam pratitelj, nadahnitelj, Branitelj – kako se ne bismo osjećali siročad. Isus nam pokazuje da je molitva milosni put utjehe, put u zajedništvo s Ocem. Po molitvi, izručeni Božjemu Duhu, uranjamo u njegovu istinu koja razotkriva sve lažno i prijevarno, sve što je grijeh pred Bogom i sve što nas udaljuje od njega. Moliti znači biti u Božjem očinskome zagrljaju. Nemar za odnos s Bogom rađa „tihim otpadom od vjere“, postupnim otvrdnućem srca koje više nije kadro prepoznati i prihvaćati Božju očinsku ljubav. Tko ne umije moliti, taj zapravo ne umije pred Bogom biti dijete, ne umije Boga zvati Ocem. Tako ostajemo siročad – ne zbog naše napuštenosti, nego zbog našega napuštanja Očeva doma. Molitva, kada je iskrena, ne iznosi uvijek nakanu i potrebu, nego nas čuva u zajedništvu s Bogom u njegovu očinskome zagrljaju, i izručuje nas onomu što je njegova volja i njegov naum s nama. To postaje jedina nakana i jedina potreba.
     Duh Sveti daruje se kao tješitelj učenicima u njihovim nevoljama, u trenutcima sumnje, kada pomisle da su sami i napušteni. On je tješitelj koji ne skriva istinu života i ne otupljuje oštricu kušnjā koje ih sustižu. Duh tješitelj je Duh Istine. Samo se u istini može kročiti naprijed. Mi ljudi kada tješimo svoje bližnje, često želimo samo im obrisati suze, pa i po cijenu da prešutimo istinu, da ju umanjimo ili prikažemo drukčijom, misleći da će odvraćanje pogleda od istine donijeti mir i utjehu. Ali malo je što tako bolno kao lažna utjeha. Ona na trenutak zatomljuje suze, ali ne otklanja bol; odvraća pogled od istine jer ju ne uspijeva razumjeti i prihvatiti. Duh Božji Duh je istine. Uvodi nas „u svu istinu“ – ne bojeći se njezine oštrice i težine. I baš tu, u istini, krijepi nas i tješi kako bismo bili dionici Božje istine i njegovoga života.
     Danas se štošta pripisuje Božjemu Duhu. Odbijanje Duha nije jedini put protivljenja Bogu. Drugi put protivljenja, ne manje poguban, jest onaj na kojemu pojedinci pokušavaju svoje planove i htijenja, svoja viđenja svijeta i života predstaviti kao dar ili djelo Duha. Nude vlastita „svjedočanstva“, vlastita mišljenja i uvjerenja, vlastite teologije i duhovnosti, odvraćajući ljude od zajedništva s Crkvom i zovući ih k sebi. Djelo je Duha „da svi budu jedno“. Pobune i raskoli znak su odbijanja Duha. Isusove riječi pune su obećanja: Ja ću moliti Oca, on će vam dati drugoga Branitelja, ne ću vas ostaviti siročad, doći ću k vama, vi ćete me vidjeti i živjet ćete i spoznat ćete da sam ja u Ocu… Taj niz obećanja otvara prostor vjeri i pouzdanju. Što bi bila vjera bez obećanja? Od čega bi vjera živjela kada ne bi bilo obećanja? Vjera nije tek ključ rješenja sadašnjih tegoba i životnih kušnja. Vjera u obećano preobražava sadašnji život. Zato utjeha dolazi iz obećanja koje daje smisao sadašnjim trpljenjima, kušnjama i nevoljama. Po molitvi smo zagledani u buduće, u obećano, u vječnost u Bogu, kako bismo preobražena pogleda mogli vidjeti svijet i bližnje te svoj život usmjeravali prema obećanome. Molitva nas uvodi u obećano i po snazi Duha koji moli u nama čuva nas u Očevu zagrljaju, kako se nikada ne bismo osjećali siročad.