
05 listopada, 2020
Post By : MBL
U nedjelju, 4. listopada, na večernjoj svetoj misi u 19 sati, svečano smo proslavili svetkovinu sv. Franje Asiškog, utemeljitelja triju franjevačkih redova. Svetu misu predslavio je fra Stipo Kljajić, profesor Svetog Pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U koncelebraciji je bio župnik i gvardijan fra Ivan Maletić te župni vikar fra Kristian Radas. Za vrijeme mise pjevao je župni zbor mladih „Vrba“.
Također, kao i obično, uoči svetkovine sv. Franje, 3. listopada poslije večernje sv. mise, u sijećanje na Franjin prijelaz s ovoga svijeta Ocu, proslavljen je i obred preminuća sv. Franje.
Propovijed na svetkovinu sv. Franje:
Dragi vjernici, braćo i sestre!
Danas slavimo svetog Franju Asiškog, sveca koji je, zbog rijetko viđenog žara u nasljedovanju Isusa Krista, nazivan Drugim Kristom (alter Christus). Sveti Franjo, dakle, spada u svece velikane: one svece čija veličina dobrano nadilazi naše poimanje.
No, govoreći posve iskreno, sa svetim Franjom Asiškim – kao i inače sa svetcima – imamo određenih poteškoća koje bih čak nazvao problemima. I to problemima na dvostrukoj razini! Prije nego nastavim, želim odmah pojasniti kako uglavnom nije problem u svecima, nego u našem poimanju svetaca, u našem odnosu prema njima.
S jedne strane problem je u tome što se svetom Franji – kao i Bogu uopće – uglavnom molimo samo kada smo u potrebi, kada smo pritisnuti ovim ili onim problemima. Rijetko ga se, priznat ćemo, sjetimo u zahvalnim molitvama; ne utječemo mu se baš često i žarko kada određeni problem prođe. Molimo mu se samo od problema do problema, od potrebe do potrebe.
S druge strane, daleko veći problem je u tome što se svetom Franji – i drugim svetcima – samo molimo. Nepotrebno je naglašavati kako je molitva svetcima sama po sebi vrlo, vrlo dobra i lijepa gesta. No, doista ako se naš odnos sa svetcima, konkretno sa svetim Franjom, svede samo na molitvu onda je to zacijelo problematično. Rado ili nerado priznat ćemo kako smo svetce sveli upravo na tu razinu: na razinu našeg moljenja njima i njihovog uspješnog ili neuspješnog odgovora na naše molitve. Možda će zvučati malo preuzeto ali je činjenica da smo svetce dobrim dijelom sveli na aparate za kavu: ubacimo toliko i toliko Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu, toliko postova i pokore i očekujemo da nam izbace to i to, rješenja tih i tih muka i teškoća. Još smo ih dodatno podijelili i svrstali po kategorijama: samo tom i tom svetcu se moli za to i to. U tome zaista znamo pretjerati: čim netko ima neki problem odmah mu savjetujemo da se moli tom i tom svetcu jer je upravo on (a ne neki drugi!) „zadužen“ za tu vrstu problema.
Ponavljajući kako je utjecanje i moljenje svetcima dobra i sveta stvar, neosporno je kako im se ne bismo trebali samo moliti, osobito ne moliti se samo u potrebi. Zašto? Zato što su dvije glavne uloge svakog svetca, pa tako i svetog Franje Asiškog. Blaženici i svetci su zagovornici i uzori. Nebeski zagovornici svima koji im se s vjerom u Boga utječu, ali također uzori za sve koji žele nasljedovati Isusa Krista. Crkva nekoga proglašava svetim ne samo da bi mu se vjernici mogli utjecati u molitvama nego također, ako ne i prvenstveno, zbog toga da bi vjernicima bio uzorom kako se kršćanski živi, a često i umire. Uzorom kako se slijedi jedinog pravog učitelja Isusa Krista. Uzorom kako se ide za Isusom! Uloga uzora nekog svetca, konkretno svetog Franje, trebala bi nam biti jednako važnom kao i uloga nebeskog zagovornika. Ako ne i važnijom.
U čemu bi nam, dakle, sv. Franjo Asiški mogao/morao biti uzorom za nasljedovanje? Vjerujte da bi ova propovijed potrajala kada bismo samo nabrajali vrline i vrednote sv. Franje vrijedne nasljedovanja. No, kako vi o njemu, vjerujem, već znate mnogo toga, ograničit ću se na tri Franjine osobine, koje smatram, osobito važnima: zahvalna ljubav; korisnost života i prihvaćanje drugoga.
Zahvalna ljubav. Sveti se Franjo nije najednom obratio, preko noći – kako mi često krivo mislimo da se obraćenje događa. Naprotiv, Franjo je dugo tražio, godinama je sebi postavljao pitanje Tko sam ja, a tko si ti, Bože moj? Franjo se jednostavno nije zadovoljavao površnim, kratkoročnim – kako mi najčešće radimo – nego je tražio smisao, i sebe i Boga. U tom traženju je jednom, pred Isusovim križem, shvatio da Ljubav nije ljubljena. Nije se radilo o nikakvoj apstraktnoj ljubavi, nego o Isusu Kristu u kojem je Božja ljubav prema čovjeku dosegla puninu. Ljubav, odnosno Isus nije ljubljen: i to nije ljubljen od onih za koje je položio svoj život, od onih koje je spasio i otkupio, od nas. Franjo je zapravo shvatio kako mi Bogu i ljudima uzvraćamo vrlo malo darovane ljubavi, kako Božja ljubav ostaje neuzvraćena. Zato je Franjo i mogao, kao gotovo nitko drugi, u svemu, u travi i vatri, u kiši i vjetru, u suncu i zvijezdama, pa čak i u ljudskoj smrti, vidjeti i osjetiti Božju ljubav prema čovjeku. Koliko mi Bogu uzvraćamo ljubavi, a sve nam je zapravo od njega darovano!? Ljubavi koja se neće zadržati samo na usnama, samo na mlakim i često ispraznim frazama da volimo Isusa, nego koja će životom to svjedočiti. Koliko u svijetu, u drugome vidimo i osjećamo Božju ljubav prema nama? I nipošto na kraju: koliko ljubavi uzvraćamo svojim bližnjima, onima koji su u naše živote utkali svoju ljubav i dobrotu? Valja nam, dragi vjernici, ozbiljnije ljubiti one koji su nas ljubili i ljube, osobito onoga koji je iz ljubavi prema nama, prema meni i tebi, otišao na križ. Valja nam, naprosto, uzvraćati bližnjima na već darovanu ljubav.
Korisnost života. Poput nas i sveti je Franjo živio u sebičnom i hladnom svijetu, u svijetu u kojem se sve svodi na trgovinu, sebičnu računicu i hladnu bešćutnost. U takvom svijetu Franjo sebi postavlja posve drugačije životno pravilo: Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti! Postavlja sebi pravilo i živi po njemu: čitav će život zapravo utrošiti nastojeći biti od koristi ne sebi nego drugima, često puta posve zanemarujući sebe. Danas nam je ovo Franjino načelo itekako potrebno. Danas, kada se i u društvu i u Crkvi sve više zaokupljamo samo samima sobom, kada se zatvaramo u manje ili veće torove, kada smo za osnovno načelo postavili pravilo pobrini se za sebe, drugi te se ne tiče, kada smo, dobrim dijelom postali čangrizava zanovijetala kojima uvijek nešto treba. I to počevši još od obitelji učimo se i odgajamo da živimo sami, da nam drugi trebaju služiti, da je važno da se mi snađemo i uspijemo, a za druge – kažemo to licemjerno – neka se Bog pobrine. Sebičnost i zatvorenost je smrt i za ljudstvo i za kršćanstvo. Stoga bismo trebali, ugledajući se na Franjin primjer, shvatiti kako se naša sreća uistinu nalazi u sreći a ne u nesreći drugoga, kako život ima smisla samo ako ga uložimo ne za sebe nego za drugoga, kako na koncu i sami živimo i postojimo zato što drugi nisu živjeli samo za sebe nego i za nas. A toliko je onih kojima možemo i trebamo biti od koristi: od članova najuže obitelji pa do onih koje izbjegavamo ili gledamo s prezirom.
I na koncu, treća Franjina vrlina jest prihvaćanje drugoga. Još zarana oko Franje su se okupljali njegovi sljedbenici i njihov je broj brzo rastao. To je Franju plašilo, jer nije odmah želio osnovati zajednicu. Pred kraj života će ipak, pod zahtjevom Rima, odnosno Rimske kurije, osnovati bratstvo i sestrinstvo, prvi, drugi i treći red, nazvan Franjevački svjetovni red gdje spadaju i framaši i trećoredci. Nije Franji bilo nimalo lagano s drugima, s braćom. Nije, zato što zajednički život i jest najteži oblik života, zato što zajednički život traži odricanje i ograničavanje vlastite slobode i samovolje. Franjo je govorio i zapisao da mu je Bog dao braću, nije ih on tražio. Izraz Bog mi je dao braću zapravo je značio da Franjo nije njihov gospodar, da oni nisu savršeni no oni su, kao takvi, grešni i nesavršeni, Franji darovani, da s njima živi i prijateljuje kako je Isus to činio sa svojim učenicima.
I mi nismo, dragi vjernici, gotovo nikoga tražili. I mi smo se, bez našeg pristanka, rodili u određenoj obitelji, narodu društvu pa i vjeri. I naši bližnji nisu sigurno savršeni, i naša braća nam nisu lagana. No, ona su naša, nama su darovana. Budući da živimo u vremenu kada se ljudi tako olako razilaze, kada braća i zbog sitnica jedan drugome okreću leđa, kada za čas pucaju prijateljstva, potrebno si je stalno ponavljati da nam je Bog darovao braću. Potrebno je nastojati ih prihvatiti i razumjeti, odnositi se prema njima odgovorno, ne popuštajući i odobravajući sve, nego zauzeto sa sviješću da oni nisu naše nego Božje vlasništvo.
Neka nam stoga, dragi vjernici, sveti Franjo bude životni uzor da živimo iz zahvalne ljubavi, budemo drugima na korist i na dobrobit, te da druge uistinu prihvaćamo kao od Boga darovanu braću. Budemo li tako činili nećemo nasljedovati samo svetoga Franju nego još više onoga koga je Franjo tako smjerno nasljedovao: Isusa Krista. Amen.
Fra Stipo Kljajić