Propovijed na Trodnevnici za posvetu Crkve, 17. 11. 2023.  

Ova se tri dana duhovno pripremamo za posvetu crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Ovaj objekt sagrađen 1971. godine, doživio je cjelovito uređenje posljednjih 7 godina. Ovako uređen podložan je brojnim primjedbama sve do oprečnih mišljenja. Tako je za sve što se radi, a posebno za ovako zahtjevne projekte. 

Kad je tako s materijalnim projektom, što je tek sa živim „projektom“ Crkve. Iako je Crkva zajednica Isusa Krista (ili baš zato!), u noj nisu izbrisane različitosti i suprotstavljanja među njezinim članovima u stavovima s obzirom na crkvene strukture, na život Crkve i njezino poslanje. To stvara napetosti. Bez tih bi napetosti Crkva bila mrtva kao svako drugo tijelo kad prestanu napetosti.

Istina, Crkva svojim grijehom, ponekad može otežati nekima da vjeruju u Boga. Nedavna otkrića seksualnog zlostavljanja od strane svećenika i zataškavanje od strane crkvenih vlasti mnoge su naveli da se pitaju mogu li ikada više vjerovati vlastima i službenicima crkvene hijerarhije. Neki od tih skandala mnogima su neprobavljivi.

Zapravo, Crkva je i užasno kompromitirana i predivno ispunjena milošću, grešna i sveta. Iskrene oči mogu vidjeti oboje.  Zrelo srce može prihvatiti oboje. 

To je na vrlo lijep način opisao poznati talijanski suvremeni pustinjak Carlo Caretto, svećenik koji je silno volio Crkvu, ali nije bio slijep na njezine nedostatke i mane, i nije se bojao ukazati na njezine propuste i sablazni. Tu svoju nutarnju napetost opisao je u nadahnjujućem tekstu koji se može nazvati Odom Crkvi:

Koliko te moram kritizirati, Crkvo moja – iako te volim! 

Puno si mi nanijela patnje, a opet – dugujem ti puno.

Trebao bih se veseliti tvom uništenju – a ipak mi je potrebno tvoje postojanje.

Puno si mi priredila sablazni – a ipak samo tebi zahvaljujem što razumijem svetost.

Nikad na ovom svijetu nisam vidio ništa tako mračnjačkoga, kompromitiranijeg, lažnijeg, a opet – nikada na ovom svijetu nisam dotaknuo ništa čišće, velikodušnije i ljepše.

Često sam želio u lice ti zalupiti vrata svoje duše, a ipak – kako često sam molio da umrem na tvojim sigurnim rukama!

Ne, ne mogu te se osloboditi, jer sam jedno s tobom, iako ja nisam u potpunosti ti.

A uostalom, kamo bih tada pošao? Da osnujem još jednu Crkvu?

Ali ne mogu osnovati drugu bez istih nedostataka, jer ti su nedostaci moji, u sebi ih nosim. 

I opet, kad bih osnovao drugu, to bi bila moja, a ne više Kristova Crkva.

Ne, dovoljno sam star da znam da nisam ništa bolji od drugih.

Neću napustiti ovu Crkvu, utemeljenu na tako lomljivoj stijeni, jer bih tu drugu trebao osnovati na još slabijoj stijeni: na sebi.

Uostalom, zašto bi kamenje trebalo biti toliko važno?

Ono što je važno jest Kristovo Obećanje, važan je cement koji povezuje stijene u jedno: Duh Sveti.  

Samo Duh Sveti može izgraditi Crkvu od kamenja loše isklesanog poput samih nas. 

Evo, braćo i sestre, refleksije Carla Caretta mogu pomoći i onima koji su sablažnjeni stanjem Crkve, a i onima koji u svojoj pobožnosti imaju potrebu nijekati, skrivati ili čak opravdavati ono što nije dobro. Svima ovo može pokazati kako se Crkvu prihvaća unatoč njezinim grijesima i kako imenovanje grijeha ne dovodi u pitanje odanost Crkvi i ljubav prema njoj. 

Sablažnjivima i sablažnjenima ovo može pomoći da im grijesi i slabosti u Crkvi, iako stvarni, skandalozni i tragični, ne zamrače pogled na obilate plodove dobrote i svetosti koje Božjom milošću uspijevaju opstati u Kristovoj Crkvi. 

Neka nam misli iz ovih crtica budu pomoć na često mukotrpnom putu sazrijevanja u vjeri. Tako neka bude. Amen.

fra Bože Vuleta