23 svibnja, 2020
Post By : MBL
VII. Vazmeni tjedan
Nedjelja, 24. 5. 2020.
SEDMA VAZMENA NEDJELJA
ČITANJA:
Dj 1, 12-14;
Ps 27, 1.4.7-8a;
1Pt 4, 13-16;
Iv 17, 1-11a
Evanđelje: Iv 17, 1-11a
Iz Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
U vazmenome vremenu Crkva u bogoslužju sluša navještaj Evanđelja po Ivanu. Među tim odlomcima posebno mjesto zauzimaju riječi što ih je Isus uputio apostolima u dvorani posljednje večere, uoči svoje muke i smrti. Zadnjih tjedana slušali smo tako Isusove upute apostolima o zapovijedi ljubavi, o putu života, o snazi molitve, o Duhu kojega će primiti, o jedinstvu s Ocem te o protivljenju svijeta. Na završetku toga povjerljivoga obraćanja apostolima, nakon što ih je „uputio u istinu“, Isus se obraća Ocu nebeskom moleći za apostole. Posvješćuje im time da im nije dovoljna pouka, znanje o Bogu, svijest o iskušenjima i protivljenjima. Potrebna im je snaga koja dolazi odozgor, snaga koja izvire iz molitvenoga zajedništva s nebeskim Ocem. Isus „podiže oči k nebu“ i moli. Uzdignutim pogledom pokazuje da je molitva ulazak u odnos s Ocem, u život koji je „gore“, u nebesima, u Bogu.
Molitvu se često razumijeva kao „biti s Bogom“, ali molitva je više od toga: ona je „biti u Bogu“, živjeti u njemu ne napuštajući svijet i ljude. Molitva ne pronalazi smisao u nastojanju da se nešto dobije od Boga, nego da se stupi u odnos s njime, da se stupi u njegov, božanski život. Molitvom se naši dani natapaju vječnošću, naši ljudski životi bivaju oživljeni božanskim životom. Uoči svoje muke Isus moli da njegova muka i smrt budu proslava nebeskoga Oca i da budu izvor života vječnoga za sve koje mu je dao Otac. Isus umire da bi po smrti darovao božanski život svima radi kojih je sišao na svijet. Isus ne moli za učenike da budu očuvani od progonstva, od trpljenja i križa. Sve je to dio svijeta i života u svijetu. Moli da učenici budu jedno s njim kao što je on jedno s Ocem. Štoviše, Isus govori o još dubljemu odnosu. Moli da njegovu učenici budu u njemu, kao što je on u Ocu i Otac u njemu. Biti u Kristu, biti u Bogu, živjeti u Kristu – to je odnos koji Krist želi za svoje učenike. Odnos zajedništva, građen na matrici biti sa, biti zajedno, uvijek nas ostavlja pored, uz, sa strane…
Takav odnos, prenesen u život molitve, stavlja i Boga uz nas, sa strane, pored nas. To je odnos koji ne prožima. On nas dodiruje, ali ne prožima. Takav oblik zajedništva s Bogom ostavlja prostora onomu što želimo zadržati za sebe, što nismo spremni izručiti odnosu s Bogom, što želimo živjeti izvan dosega Božje riječi, možda i „skriti“ od Boga. Molitva stremi prema životu u Bogu. Molitva stapa vjernikov život s Božjim životom, sve do apostolova priznanja: „Ne živim više ja, nego u meni živi Krist.“
Kad govorimo o drugim ljudima, a da prije nismo sami s njima razgovarali, ili ako uopće s njima ne razgovaramo, tada naš govor postaje ogovaranje ili „govor iza leđa“. Na sličan način i govor o Bogu, ukoliko mu ne prethodi osobni molitveni razgovor s Bogom, možemo nazvati teološkim ogovaranjem, ogovaranjem Boga, govorom Bogu iza leđa. Isus svjestan te naše ljudske slabosti i sklonosti da se upustimo u „ogovaranje Boga“, moli za apostole i uvodi ih u život molitve, kako bi bili u trajnome zajedništvu s nebeskim Ocem te bili jedno s Ocem kao što je on jedno s njim. Uslišanje te Isusove molitve za učenike događa se već nakon njegova uzašašća. Prvi, naime, opis Crkve nakon Gospodinova uzašašća sažet je u rečenici iz današnjega prvoga čitanja: „svi bijahu jednodušno postojani u molitvi“. Postojanost molitve čuva čvrstoću i postojanost zajedništva s Bogom. Iskrena molitva, naime, ne prestaje uslišanjem, nego raste prema zajedništvu s Bogom, pronalazeći u zajedništvu s njim najveće uslišanje. Trenutak molitve ujedno je i sadržaj molitve. Što je molitva dublja i povjerljivija pred Bogom, to ona postaje jednostavnija, tiša, posvema uronjena u Boga. Iskrena molitva nije nikada neuslišana, jer traži zajedništvo s Bogom. U tome zajedništvu rasvjetljuju se i oplemenjuju naše želje, potrebe, htijenja, planovi… Molimo jer želimo biti u Bogu i jer želimo nesebično i s povjerenjem otvoriti njemu svoj život. Biti u Bogu – to je najveća potreba čovjeka koji vjeruje. Kad u molitvi osjetimo uronjenost u božanski život, tope se sve molitvene nakane i sve druge potrebe; iz toga iskustva rađa se novi život, život s novim pogledom, s obnovljenim odnosima i s drukčijim potrebama. Iskrena i postojana molitva otvara prostor za druge jer je božanski život dar koji se milosno razlijeva i razdaje.
„Svi bijahu jednodušno postojani u molitvi“. Molitva, jer nas u vodi u božanski život, rađa jednodušnost, zajedništvo. Stoga je zajedništvo molitve temelj svakoga kršćanskoga zajedništva: u Crkvi, u župi, u obitelji. Lakše je moliti za druge, nego moliti s drugima. Katkada, moleći za druge, nastupamo kao da smo sami već postigli ono što za druge molimo; osjećamo se većima i boljima od drugih. Moliti s njima, osobito s bližnjima, znači otvoriti svoje ranjene odnose Bogu koji sve rasvjetljuje, pomiruje i obnavlja. I kad nam se čini da nas zajednička molitva umara i rastresa, ona je, premda i takva, potrebna, jer ona u naše odnose unosi Božji odnos. Zajedništvo molitve otvara prostor zajedništvu koje je rasvijetljeno Božjom prisutnošću.
Isus moli da učenici budu okrijepljeni životom vječnim, životom koji je Otac dao njemu. Krist je sišao na svijet, u ljudski život, kako bi ljudskomu življenju dao božanski život. „A ovo je život vječni“, kaže Isus: „da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga“. Vječni život je jednostavno život. Tko vjeruje, prepoznaje življenje vječnosti kao jedini život, kao „život“ koji je jedini vrijedan življenja. Za Isusova je učenika karakteristično da „živi“, to jest da je nadišao puko postojanje te našao i dohvatio istinski život, za kojim svi tragaju“ (papa Benedikt XVI.). Stoga su se kršćani u prvoj Crkvi rado nazivali znakovitim naslovom: „oni koji žive“, „živi“ (hoi zontes). Svakodnevno se borimo se život, zabrinuti za život, ali koliko smo uistinu živi? Koliko u našemu življenju ima „života“, vječnosti? To su pitanja koja otkrivaju koliko smo uronili u Boga i koliko smo dopustili da Bog živi u nama. On, koji je život sâm i izvor života, temelj je onoga življenja koje jedino ima pravo zvati se životom. Izvan Boga ništa nije život. Živimo onoliko koliko Bog živi u nama i mi u Bogu. Živjeti u Bogu i dopustiti Bogu da živi u nama – to je srž Isusove molitve. Život učeništva ostaje nedorečen, neostvaren, sve dok se opiremo Kristovu životu u nama. Vjernik živi u Kristu. I to je punina života. Vjera je život u punini. Bog ne ograničava život, ne uskraćuje nam ljepote života, nego nam omogućuje istinski život. Sadašnjost i vječnost ne egzistiraju jedna pored druge, ili jedna nakon druge, kao dva „vremena“. Vječnost je, po snazi Božjega Duha, utkana u naše vrijeme, u sami život vjere. Po daru krštenja, pritjelovljenošću Kristu, vječnost je za vjernika već započela. Kršćanin živi dar vječnosti i po njoj se prepoznaje Kristovim učenikom.
Gospodine, rasvijetli naše postojanje,
naše „biti u svijetu“, i ostani u nama
da bismo mogli živjeti, istinski,
od dara vječnosti koju si svojim silaskom među nas
milosno pohranio u svakoga od nas.
Čuvaj u nama snagu Duha Svetoga,
Duha životvornog,
da bi naše življenje postalo život,
život koji objavljuje tvoju vječnost. Amen.