Veliki tjedan
Ponedjeljak, 6. 4. 2020.
Svagdan Velikoga tjedna

ČITANJA:
Iz 42, 1-7;
Ps 27, 1-3.13-14;
Iv 12, 1-11

Evanđelje: Iv 12, 1-11

Iz Evanđelja po Ivanu

     Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
     Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!«
     Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

     Proslavom nedjelje Muke Gospodnje – Cvjetnicom, ušli smo u Veliki tjedan – tjedan proslave Isusove muke, smrti i Uskrsnuća. Današnji nam evanđeoski tekst govori o Isusovim posljednjim ovozemaljskim danima. Iako to javno nije obznanjeno nad Isusom je izrečena presuda od strane glavara svećeničkih i starješina narodnih, čak i Lazara žele ubiti jer se mnogo naroda skupljalo da vide uskrslog Lazara. Čeka se prigodan trenutak za izvršenje. Isus se nalazi kod svojih prijatelja u Betaniji. Prijatelji mu priređuju svečani objed – predokus Isusove posljednje večere koja je predhodila Kristovom uskrsnuću.
     Ova gozba u Betaniji označena je pomazanjem koje prethodi njegovu ukopu koji se sprema. Prisustvo Lazara ujedno označava i Kristovo uskrsnuće jer je netom prije uskrisio Lazara. To upućuje na to da je Isus gospodar života i smrti – on je uskrsnuće i život. Svi današnji evanđeoski događaji su u znaku onoga što slijedi. Netom prije objeda Marija uzima skupocjenu pomast – koja se u ono vrijeme dopremala iz udaljene Indije, iz podnožja Himalaje – i pomazuje Isusa, svojom kosom mu briše noge. Ona to čini iz zahvalnosti prema Isusu jer joj je oživio brata Lazara, ali i iz ljubavi prema svom Učitelju.
     Kad nekome želimo zahvaliti ili mu dati do znanja da nam je drag onda mu dajemo neki predmet ili neki znak pažnje. Upravo to je Marija i željela učiniti. Ona je znala da Gospodinu ništa ne treba, da je on Stvoritelj i da sve što poželi može imati. On je vječna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno, kako čitamo na prvim stranicama biblije: „I reče Bog… i bi tako…“, ali ona je željela izraziti svoju zahvalnost i pokazat svoju ljubav. Mi smo ljudi racionalni i ponekad trebamo pokazat gestama svoju ljubav i svoju zahvalnost. Potrebo je da oni koji su nam dragi i srcu bliski osjete našu blizinu i ljubav.
     U ovim danima kad smo u svojim domovima prigoda je da se obitelji više zbliže i da se pokaže ljubav i blizina: da otac i majka zajedno rade pojedine stvari u domaćinstvu koje su do tada, zbog obveza, rijetko zajedno činili (npr. kuhaju ručak, pospremaju po kući, djeci pomažu u učenju, zajedno se igraju s djecom koliko je moguće u ovim okolnostima i prilikama). Sve su to naizgled male sitne stvari, ali one čine život ljepšim.
     Ovdje je važno naglasiti još jedan element koji je zasigurno bio prisutan kod Marije: zahvalna ljubav prema Bogu čini nas sposobnima za ljubav prema bližnjemu. Jedino ako od Boga primamo možemo i drugima davati. Ovoga bi se trebalo uvijek sjetiti kad smo u napasti da preskočimo osobnu ili zajedničku molitvu ili misu kako bismo radili nešto „korisnije“. Marija je izlijevanjem ulja na Isusove noge izražavala svoju zahvalnost za sve ono što je dobila od Boga.
     Kako čitamo u današnjem evanđeoskom tekstu, to se nije baš svidjelo svim učenicima. Juda Iškariotski je komentirao taj čin i pritom je želio ispast velikodušan napominjući kako se ta pomast mogla prodati i podati siromasima. Istini za volju vrijednost te skupocjene pomasti prelazila je vrijednost jedne godišnje plaće radnika. Znamo što je Juda učinio – izdao je svoga Učitelja. I sigurno da nam je nespojiva njegova briga za siromahe i sam čin izdaje Isusa, štoviše i samo evanđelje naglašava da mu nije bilo stalo do siromaha nego da je krao, da je želio da ima u kesi iz koje bi on mogao sam uzimati. To se u moralnoj teologiji naziva licemjerje – dvoličnost. Osoba s dva lica. Ljudska osobina koja ukazuje na pogreške drugih pozivajući se na moralne kriterije, a pritom ih i sama krši.
     Isus je ovdje jasan: što dodijavate ženi… Ovim on želi prekinuti nepotrebnu raspravu jer on vidi ljudska srca i zna da u Marijinu srcu nije bilo licemjerja – dvoličnosti, već je to učinila iz ljubavi i zahvalnosti. Isus ne želi da u našim srcima prevlada logika koristoljublja već logika ljubavi. To je nama za pouku: nema dovoljno skupocjene pomasti koja bi bila prikladna da izrazi potrebnu zahvalnost za spasenje koje nam je Isus zaslužio svojom žrtvom na križu.
     Ova žena je to shvatila i zato nije štedjela; i zato je ostala zapamćena. Njezina ljubav prema Isusu nije u kontradikciji s brigom za siromahe. Ako je istina da ljubav koju iskazujemo siromasima ide Isusu, onda i od one koju iskazujemo Isusu imaju korist siromasi. I tako se trebamo i vladati. I ovih dana dok se solidariziramo sa žrtvom potresa u našem gradu kao i onima koji prolaze bolesti, nemojmo zaboraviti zahvalnost za naše živote i za sve što nam je Bog dao. Iz te zahvalnosti znat ćemo se solidarizirati s onima koji su u potrebi.
     Gdje nema ljubavi, ljubav se ne može niti shvatiti niti dati. Tko ljubav nije iskusio, ne može shvatiti one koji ovako ljube – do kraja. Motiv, razlog za čin jest ljubav. Tko ne daje Bogu, ne daje ni čovjeku. Tko nema ljubavi i zahvalnosti za Isusa, nema ga ni za čovjeka. Što je s našom ljubavi i zahvalnosti?