Vazmeno trodnevlje
Četvrtak, 9. 4. 2020.
VELIKI ČETVRTAK

ČITANJA:
Izl 12, 1-8.11-14;
Ps 116, 12-13.15.16b-18;
1Kor 11, 23-26;
Iv 13, 1-15

Evanđelje: Iv 13, 1-15

Iz Evanđelja po Ivanu

     Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
     Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
     Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

     Večer prije svoje muke i smrti naš Gospodin je imao na pameti dvije stvari. Misli su mu bile usmjerene na nebo i na zemlji. Mislio je na svojega Nebeskoga Oca, a njegov ljudski um promišljao je njegov čudesni odnos s njegovim Ocem Nebeskim: svu njegovu slavu i zanosnu radost. Biti sin toga Oca i nalaziti se na povratku kući Očevoj to je bila nadljudska i nad-povijesna stvarnost koja je u svemu nadilazila našu ljudsku stvarnost i pojavnost. Naš Gospodin je iz božanske perspektive promišljao o našoj zemlji i o nama ljudima s kojima je živio na zemlji. On nas je toliko ljubio da je želio s nama podijeliti svoju radost i sreću koju nosi činjenica – biti Sin Božji. »Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio« (Iv13, 1b). Njegova molitva Ocu bila je: »Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno (…) hoću da i oni +koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu,« (Iv 17, 21 i 24).
     Naš Gospodin imao je na umu ustanovljenje Euharistije, znaka povezanosti s njim i uzroka jedinstva i ljubavi u njegovoj Crkvi. Istina je da smo sjedinjeni s Kristom kao sinovi istoga Nebeskoga Oca već po primanju sakramenta krštenja. No tada naše sjedinjenje tek započinje. To je početno jedinstvo s Kristom i po Kristu. To naše jedinstvo raste i postaje savršeno po primanju svete pričesti. Malo pomalo Euharistija nas preoblikuje i sve dublje i jače povezuje s Kristom. Ona nas jača, obogaćuje i čini sve jačom našu povezanost s Ocem, koja je započela na našem krštenju.
     Naš Gospodin je ustanovio Euharistiju na Pashalnoj večeri koju je slavio sa svojim učenicima. Židovi su Pashalnu večeru slavili u obiteljskom okruženju – kao obiteljski obrok s najbližima. To je bila obiteljska večera koja je imala bogoslužbeni značaj i u kojoj je otac kao glava obitelji preuzimao svećeničku ulogu. On je na početku tumačio događaj izlaska iz egipatskog ropstva – događaj oslobođenja ostvarenog Božjim djelovanjem u korist njegova naroda. Nakon toga je iskazivao slavu Bogu i zazivao Božji blagoslov na nazočne i na pashalnu hranu i pio vino iz čaše blagoslivljajući Boga. Tako ju je slavio i naš Gospodin sa svojim učenicima – kao obrednu obiteljsku večeru uz živi spomen na Božje oslobađajuće djelo.
     Danas mi primamo pričest unutar konteksta novozavjetne obiteljske Pashalne večere, tj. Svete mise. To je obiteljska večera, koju slavimo u zajedništvu Crkve za obiteljskim stolom – oltarom, dijeleći euharistijski kruh, koji je simbol jedinstva. Tako naše jedinstvo s Kristom i Ocem njegovim postaje istinska stvarnost u zajedništvu, a ne samo pojedinačno. Nemoguće je ući u zajedništvo s Kristom, i po njemu s Ocem, ako nismo ušli u zajedništvo s drugim članovima Božje obitelji. Zato na Posljednjoj večeri Isus nam pruža primjer i zapovijed ljubavi. Primjer njegove praktične ljubavi bilo je služenje apostolima iskazano u pranju nogu. Njegova je zapovijed bila: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.« (Iv 13, 34).
     Otajstvo Velikog četvrtka središte je stvarnosti jedinstva Crkve: u njoj samoj, u samoj njenoj posvećujućoj biti, a to je Euharistija, i u njenoj primjeni, a to je ljubav. Nastojmo sudjelujući u liturgijskom slavlju, u izmijenjenim okolnostima, tražiti milost za prepoznavanje i cijenjenje našeg jedinstva s Kristom po Euharistiji moleći ga da nam podari da ovo jedinstvo živimo ne samo u mislima, već i u našoj ljubavi jedni prema drugima. Činimo to posebno u ovogodišnjem slavlju Kristove muke, smrti i uskrsnuća u vrijeme strašne kušnje – virusne pandemije koja pritišće cijeli svijet.