Vazmena osmina
Utorak, 14. 4. 2020.
TREĆI DAN VAZMENE OSMINE

ČITANJA:
Dj 2, 36-41;
Ps 33, 4-5.18-20.22;
Iv 20, 11-18

Evanđelje: Iv 20, 11-18

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
     Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
     Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

            Korizma koju smo proživjeli zasigurno će ostati kao jedinstvena među ostalim korizmama našega života. No u nečemu ona je bila ista kao i svaka druga – bila je period iščekivanja dana proslave Uskrsnuća Gospodinova. Korizma nas uvijek iznova podsjeća da smo mi oni koji su u stavu budnog stražara, onoga koji čeka zoru, Novo svjetlo – slavni dolazak Gospodinov. Kad pogledamo što nam Riječ Božja danas govori, lako je uvidjeti da nam i ovi tekstovi govore o iščekivanju. Marija iz Magdale čekala je u suzama kraj Isusova groba, a Petar govori svojim sunarodnjacima o Obećanju Očevu koje je njima dano, kojeg su Petar i Apostoli čekali pedeset dana od Uskrsa – to Obećanje je Duh Sveti. Mi smo također u tom iščekivanju iako smo već primili toga Duha u krštenju i svetoj potvrdi. Ali to Obećanje treba u nama rasti do punine koju Bog želi u nama, do Njegove mjere.
     Kako da Duh Sveti „raste” u nama? To pitanje, sunarodnjaci su postavili Petru i apostolima, što nam je činiti braćo? A Petar odgovara, Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Na prvom mjestu obratiti se! Svaki kršćanin si trajno treba imati pred očima jednu istinu – potrebu obraćenja – koja je trajan proces, cjeloživotan. Obraćenje kao promjena stava, nutarnjeg stava, da se moj unutarnji čovjek u sve većoj mjeri suobličava Isusu Kristu i da u najmanjim detaljima Mu postajem po volji sličan. To je mukotrpan, dug „posao”, zato i zahtijeva cjeloživotni angažman i trud, a nije rezultat jednog zanosa, ushita ili lijepog osjećaja. Ne, to je nešto mnogo dublje, ozbiljnije, a samim time trajnije. Kako mi po svojoj askezi i odricanju se obraćamo i mijenjamo, tako u sebi stvaramo više prostora u svojoj nutrini za novost života u Duhu. Slikovito rečeno, izbacujemo stari namještaj da bi došao novi.
     Također je jako važno uočiti, kako slušatelji – njih (kako nam Pismo kaže) tri tisuće koji taj dan prigrliše vjeru u Isusa – nisu Petrov govor – kojima im je jasno dao do znanja da su krivi za smrt Isusovu, da su grešni, da su po nutarnjem čovjeku suobličeni opakom i grešnom naraštaju – shvatili kao napad, kao kritizersku propovijed. Zasigurno da je tu bilo slušatelja koji su to doživjeli upravo tako i time su sebe zatvorili za novost života u Duhu. Uzmimo stoga ovaj ponizni pristup naše braće kršćana koji su prihvatili poziv na trajnu promjenu, te sebi svaki dan iznova govorimo da trebamo biti još bolji, da se još nisam obratio/obratila, da sam trajno samo učenik i da je jedan naš Rabbuni – Isus.
     Prigrlimo Riječ Očevu kao najvrjednije sjeme o kojem život ovisi, te obraćenjem budimo zauzeti i vrijedni vrtlari svoga duha, iščekujući Rijeke Žive Vode – Duha Svetoga, koji će dati da to sjeme u nama raste i donese stostruk rod.