Vazmena osmina
Petak, 17. 4. 2020.
ŠESTI DAN VAZMENE OSMINE

ČITANJA:
Dj 4, 1-12;
Ps 118, 1-2.4.22-24.25-27a;
Iv 21, 1-14

Evanđelje: Iv 21, 1-14

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
     Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo«. A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
     Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite riba što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uze kruh i dade im, a tako i ribu.
     To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.

     Ne braniti Boga koji je na nebu, daleko, nego braniti se Bogom koji djeluje već u nama i po nama u svijetu, u svakodnevnom obavljanju naših dužnosti, obaveza. To je prijeka potreba i to je zahtjev današnjim kršćanima – meni. Božja prisutnost nije ograničena, Bog – Isus Krist nije samo na nebu, nije samo u crkvama, on je i među nama i s nama: Dječice, imate li što za prismok?
     Bilo bi kudikamo više u skladu s duhom kršćanstva, kršćanske vjere, i onoga što smo danas slušali, čitali u odlomku iz Ivanova Evađelja, kada bismo Krista prepoznali i tako se ponašali, i na mjestima koja su najviše okaljana sramotom,  bijedom, zločinom i nesrećom, u zatvorima, u sudnicama, u pri­bježištima bijednika. (S. Weil) 
     Krist ne bi smio biti odsutan na mjestima gdje se radi, na mjestima gdje se studira. Sva bi ljudska bića, ma što radila, ma gdje bila, trebala imati mogućnost da osjete prisutnost Božju. Bez te prisutnosti, mi sami, „bacamo mrežu“ ali, kao što smo čuli u Evađelju: Te noći ne uloviše ništa.
     Kršćanin treba živjeti Božju prisutnost na svakom mjestu u kojem se nađe, na svim putevima i usputnim postajama. Samo tako se može mjenjati život. Isus se pokazuje, on je prisutan, na svim onim mjestima, putevima na kojima se nalaze učenici: Na putu u Emaus, dok ribare, kada su u strahu zatvoreni u dvorani… Učenici se uvijek nađu iznenađeni, začuđeni, ostaju bez riječi… Slično se događa i nama. Mi radimo neki svoj „posao“, „igramo“ neku svoju igru, ribarimao, kao što su činili Petar, Toma, Natanael, Zebedejevi…, ali ne ulovimo ništa, ostajemo prazni i razočarani. Ima li neka poveznica s ovim što nam se danas događa?
     Isus kaže i nama, često puta, kada mislimo da je sve gotovo, da nema smisla više se mučiti: Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete. Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Život, rad bez Boga biva besplodan, besmislen, prividno uspješan, – to je iskustvo. Napredak postaje opasan, stvara iluziju. Zato se uprisutnimo u Božjoj prisutnosti u svekolikom življenju, djelovanju, putovanju. Amen.