Vazmena osmina
Subota, 18. 4. 2020.
SEDMI DAN VAZMENE OSMINE

ČITANJA:
Dj 4, 13-21;
Ps 118, 1.14-21;
Mk 16, 9-15

Evanđelje: Mk 16, 9-15

Iz Evanđelja po Marku

     Isus, uskrsnuvši rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.
     Nakon toga ukaza se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
     Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«

     Članovi Velikog vijeća su bili u čudu zbog neustrašivosti apostola, ali još više zbog toga što su oni bili neuki i nepismeni, a po njima se naviještalo ime Isusovo i događala se čudesa. Zaključili su da je najpametnije da im zaprijete i da ih otpuste jer je i narod slavio Boga zbog svega što se po njima događalo. No Petar i Ivan ne mogu, a da se ne pokoravaju više Bogu negoli ljudima i da ne govore ono što su vidjeli i čuli. Veliko vijeće doista nije moglo zanijekati učinjeno jer su postojali brojni svjedoci, no željeli su otpuštanjem apostola i prijetnjom suzbiti širenje vijesti u narod. Mislili su da se to može postići zabranom govora o tom Imenu. Time je prepoznata snaga imena Isusova, odnosno njegovo božanstvo, pa su glavari i starješine i nehotice zapravo priznali da treba slušati Boga.
     Zabrana propovijedanja se tiče upravo prepoznate snage koja bi se mogla očitovati u kakvom čudu. Apostoli su poslušni Bogu i zato mole: „I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa“ (Dj 4,29-30).
     Ta snaga propovijedanja i činjenja čudesa se također očituje u progonstvima i patnji za ime Isusovo: „Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime“ (Dj 5,41). Ta radost u patnji se čini nerazumljivom nama kršćanima koji smo navikli na komoditet i koji se bojimo i najmanje patnje, boli. Apostoli su bili uvjereni da naviještaju ono za što se isplati trpjeti. No to je iskustvo i danas progonjenih kršćana.
     Upravo je to svjedočanstvo i Duha Svetoga (usp. Lk 12,12) koji trenutak dovođenja pred sud pretvara u trenutak navještaja evanđelja: „No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,12-19).