Vazmena srijeda, 15. 4. 2020.

14 travnja, 2020

Post By : MBL

Vazmena osmina
Srijeda, 15. 4. 2020.
ČETVRTI DAN VAZMENE OSMINE

ČITANJA:
Dj 3, 1-10;
Ps 105, 1-4.6-9;
Lk 24, 13-35

Evanđelje: Lk 24, 13-35

Iz Evanđelja po Luki

     Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.
     On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
    
A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
    
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
    
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
    
Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
    
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
    
Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«
    
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«
    
Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

     Put dvojice Isusovih učenika prema Emausu, zasigurno je jedan od onih odlomaka u svetom Pismu za koji bi mnogi mogli reći kako ga poznaju ili kako su barem čuli za njega. Nerijetko nam upravo ono što „poznajemo“ i ono za što smo čuli, može stvarati poteškoću pri razumijevanju i zadržati nas na samoj površini stvarnosti koja se krije puno dublje nego što mislimo. Taj naš „znam“, u mnogo čemu, još uvijek ne znači da nam je jasno, a još manje da je baš to istinito. I naše trenutno raspoloženje može vrlo lako suziti naš pogled na stvarnost koju promatramo.
     Možemo reći da su sa sličnim „znanjem“ i ovi učenici imali problema. Koliko li su samo proveli vremena s Isusom? Toliko ih je poučavao. Pred njihovim očima tolika znamenja učinio. Sve se to negdje pohranjivalo u njihovoj nutrini, ali nisu imali jasnoću u shvaćanju. Sve je bilo kao zastrto nekom maglom. Zbog uznemirenosti i snuždenosti više nisu umjeli shvaćati riječi Pisma.
     Mi se nadasmo, govore oni. Više se ne nadaju. Beznađe je zahvatilo njihova srca te su na putu za svoj kraj, a Jeruzalem im je za leđima. Ostali su se učenici razbježali prije Isusove smrti, a ova dvojica – možda u strahu za svoj život odlaze iz Jeruzalema. Kao da bježe. Razočarani su. Vidimo kako poljuljane vjere više ne nazivaju Isusa Gospodinom, nego samo prorokom. Ne dozivaju si u pamet Isusove riječi kako je obećao da će uskrsnuti. Mislili su kako će uspostaviti Izraelsko, zemaljsko kraljevstvo te tako otkupiti svoj narod i osloboditi ga od tlačitelja. Nadali su se kako će svaki čas doći taj trenutak kad će pokazati svoju moć, ali umjesto toga On umire i njegovo mrtvo tijelo ostaje nepomično iza grobnog kamena. Ne vjeruju ni ženama, ne znaju gdje je Njegovo tijelo, niti znaju što da misle o anđelima koji su se ukazali. Čak ni to što su i neki od učenika bili na grobu i našli sve kako su žene rekle, nije bilo dovoljno da se njihove sumnje rasprše i srca otvore. I kad je već tako, umjesto da odu sami te se uvjere, oni kao da odustaju i vraćaju se „svome životu“.
     I što se događa? Mijenja li se nešto u njihovim životima? U srcima? U mislima? Ne! Promjene i ne može biti bez Isusa, bez Njegove riječi. Promjena se događa u onom trenutku kad im se približi Isus i pođe s njima. Tako je i u našem životu. Isus je nenametljiv – On je prvi koji se približava i ulazi u naš život, hoda našim korakom, pronalazi nas ondje gdje se krećemo, ulazi u naš svijet, shvaćanje… I kao onda njima, tako i nama danas postavlja pitanje, što to pretresaš…? Tim pitanjem dopustio im je da se slobodno izraze, da kažu što osjećaju i što misle o Njemu – pa makar to bilo i krivo – jer On se sam želi otkriti ulazeći u dijalog s njima.
     Unatoč tome što Isus hoda i našim stazama, mnogima izmiče Njegova blizina, jer uskraćeno im je vidjeti ga. Još se bave sami sobom, svojim brigama i sumnjama. O bezumni i srca spora da vjerujete… da bi ga prepoznali, potrebno je da nam On progovori, da nam zapali srce svojom Riječi, da nam otkriva Pisma, da nam se otvore oči dok ga promatramo u Euharistiji, u lomljenju kruha.