VI. Vazmeni tjedan
Četvrtak, 21. 5. 2020.
UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO
Svetkovina

ČITANJA:
Dj 1, 1-11;
Ps 47, 2-3.6-9;
Ef 1, 17-23;
Mt 28, 16-20

Evanđelje: Mt 28, 16-22

Iz Evanđelja po Mateju

     U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

     Svaka kršćanska svetkovina i svaki blagdan ima svoje značenje, svoju poruku i svoj zadatak za vjernike. Pred dvadesetak godina jedan poznati njemački propovjednik govoreći na današnju svetkovinu, rekao je da kršćani u današnje vrijeme, ili barem velik dio onih koji se nazivaju kršćanima, gube ili su izgubili smisao i značenje blagdana, a time i zadaću koju blagdani pred nas stavljaju, i to kod svih blagdana osim možda kod Božića. On tako donosi očiti primjer iz Njemačke, gdje se Uzašašće već duže vrijeme naziva „Dan očeva“. Dalje priznaje isti propovjednik da današnji blagdan shvaćaju jedva 10% onih koji sudjeluju na nedjeljnom bogoslužju. Prema ovoj procjeni kršćani su u manjini. Mi obično mislimo da je kod nas bolje stanje i pokušavamo se utješiti gledajući kako u našoj crkvi, ili našim crkvama ipak još ima dosta vjernika. No, ako prođemo kroz različite nove četvrti našega grada vidjet ćemo mnoštvo velikih stambenih zgrada, u kojima živi mnogo ljudi, a mnogi od njih nemaju nikakve veze s Crkvom, a posebno s župom na čijem području žive.
     Nakon II. Vatikanskog Sabora mislilo se da će ne samo vjernike, već i one koji to još nisu, u crkve privući obnovljena liturgijska slavlja, slavljena na živim jezicima, kao i bliže i razumljivije tumačenje Sv. Pisma. Svjedoci smo da se to nije dogodilo. Ljudi još manje razumiju određene kršćanske svetkovine. Netko je tako zaključio, da kad je današnja svetkovina u pitanju, nitko ne može shvatiti da je netko uzletio u nebo bez propelera ili potisnih mlaznih motora, osim ako nije „Superman“. I mnogi od nas vjernika skloni su promatrati današnju svetkovinu, kao nešto simbolično, što se možda nekad davno i dogodilo, ali da se takvo što danas ne bi moglo ponoviti. Pogotovo zaboravljamo da sadržaj današnje svetkovine sadrži jednu duboku i aktualnu poruku, kao da se sve to upravo sada dogodilo. Možemo ponešto protumačiti i bliže i bolje, ali zaboravljamo, da smo mi kršćani jedino ako vjerujemo u Boga, Oca i u Isusa Krista Sina njegova, koji nam šalju Duha Svetoga po kojem ostvarujemo crkveno zajedništvo.
     Promatramo li iz ovog okvira sve to, vidjet ćemo da ova svetkovina ima svoju duboku poruku koju ne smijemo zaboraviti jer u njoj je zapravo sadržana naša zadaća. Zbog toga smo malo prije i rekli ono što smo rekli, kako bi nas to potaklo da shvatimo i prihvatimo sve ono što nam nude današnja čitanja. Tu su nam donesene posljednje Isusove riječi apostolima. Luka počinje pisati Djela apostolska upravo počevši od Isusova Uzašašća, a isto tako s time završava svoje Evanđelje. U oba slučaja htio je istaknuti Isusov život, djelo i riječi, koje stavlja u jedan možemo reći prikladan okvir za Isusov lik i njegove riječi, kako nam to u današnjem evanđelju naglašava Matej. Tako su Isusove riječi ovdje uokvirene poput hostije u pokaznici. Te riječi svi dobro znamo, one su za sve nas pune značenja i obavezuju nas – pozivajući nas da kao njegovi svjedoci idemo sve do kraja zemlje ili kako čitamo kod Mateja: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode i krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. (Mt 28, 19)
     Pitamo se kome to treba ići i kamo? Ako smo istakli da je mali prosjek onih kršćana, koji redovito idu u crkvu, shvaćamo da riječ „zadaća“ ima isti sadržaj, ali mijenja objekt, jer nema potrebe da idemo do kraja zemlje – potrebno je propovijedati poganima – ne u Africi, ne u Aziji, već ovdje u našem gradu, u našoj Domovini, u nekad kršćanskoj Europi. Ljudi koje susrećemo na radnom mjestu, u školskoj klupi, u tramvaju, u vlaku ili autobusu, u našem susjedstvu, pa čak možda i za vlastitim obiteljskim stolom očekuju od nas, ukoliko se priznajemo kršćanima, istinsku poruku, kršćansko svjedočenje vlastitim životom. Danas se nalazimo u situaciji, koja je jako slična situaciji u kojoj su živjeli prvi kršćani.
     No, kako mi možemo biti svjedoci? Odgovor može glasiti: Svatko od nas mora biti vjerodostojan svjedok u svojoj životnoj situaciji. Traže se osobna svjedočanstva, a ne neki opći i generalizirajući recepti. Istina, to je najlakše, ali to više ne pomaže. Mi obično u misnim čitanjima ne tražimo savjet – kako i na koji način biti danas Kristov svjedok? Radije gledamo u nebo, nego li da zbog onoga koji je uzišao u nebo pogledamo oko sebe na zemlji, Tako su zbog  onoga koji je uzišao u nebo i apostoli gledali u nebo, pa ih je anđeo upozorio: Ljudi Galilejci, što stojite i  gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo. (Dj 1, 11) Htio im je reći: „Pogledajte život ovdje na zemlji, ali pogledajte ga u Duhu Kristovu.“ To će drugima pomoći. Kršćani su dužni nastojati oko zajedništva u ljubavi. Pogani su govorili za prve kršćane: Gledajte, kako se ljube! To je bilo veliko i uvjerljivo svjedočanstvo koje je osvajalo tadašnji poganski svijet. To je ostavljalo veći utisak nego li ne znam kakvi čudesni događaji.