II. tjedan došašća
Utorak, 8. 12. 2020.
BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Svetkovina

ČITANJA:
Post 3, 9-15.20;
Ps 98, 1-4;
Ef 1, 3-6.11-12;
Lk 1, 26-38

Evanđelje: Lk 1, 26-38

Iz Evanđelja po Luki

      U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
      Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

      Malo je mjesta po čitavom katoličkom svijetu gdje se danas, unatoč nažalost još uvijek prisutnoj pandemiji, manje ili više svečano ne slavi svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije. Crkva je Mariji posvetila ne jednu nego više svetkovina, više dana u kojima se na poseban način sjećamo Marije, molimo joj se i zahvaljujemo joj. Najpoznatije marijanske svetkovine su, svakako, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, kod nas poznatija kao Velika Gospa ili Gospoj’na, zatim Rođenje Blažene Djevice Marije, odnosno Mala Gospa, zatim Marija Bogorodica i na koncu, kao što rekosmo današnja svetkovina.
      Zašto Marija ima tako visoko mjesto i u Crkvi i u životima svih nas katolika; zašto smo samo Gospi posvetili dva mjeseca u svakog godini: svibanj i listopad; zašto rado hodočastimo u marijanska svetišta; zašto upravo od Gospe, a ne od nekog drugog sveca najčešće tražimo pomoć u potrebama i nevoljama; zašto Gospino ime spominjemo u svakom kršćanskom pozdravu: Hvaljen Isus i Marija; zašto, na koncu, gotovo svaka naša molitva uključuje molitvu Gospi, Zdravomariju, a kod onih pobožnijih i pozdrav Gospi, Anđeo Gospodnji?
      Potrajalo bi da se odgovori na svaki ovaj zašto, no ipak se može reći kako je tomu tako zato što Gospa nije jedna od svetica, nego posebna, u mnogočemu nedostižna svetica, ona je zapravo puno više od svetice, ona je Bogorodica, Suspasiteljica, Isusova i naša majka. Marija je Bogorodica jer je u svom krilu začela, nosila i rodila Boga i čovjeka, Isusa iz Nazareta. Nju je Bog izabrao za jedinstvenu i nama nikada do kraja posve shvatljivu ulogu majke njegovog Sina. Marija je Suspasiteljica jer je, prema našem katoličkom vjerovanju, sa svojim sinom Isusom koji je Spasitelj i Otkupitelj čitavoga svijeta, suspasila, odnosno suotkupila čovječanstvo. Marija je, na koncu, ne samo majka Isusa Krista, nego Majka Crkve, nebeska majka svakog katolika, svakoga od nas.
      Čini mi se da upravo zbog ovoga posljednjeg, zbog Marije kao naše nebeske majke imamo tako poseban odnos prema Gospi. U njoj vidimo majku koja za nas uvijek ima razumijevanja, koja nas ne napušta i onda kada se svi okrenu protiv nas, koja nas voli i onda kada ne činimo onako kako ona od nas traži. Upravo zbog njezine majčinske ljubavi koja je – poštujući svu važnost i veličinu očinske ljubavi – neugasiva i neizmjerna, Mariji se utječemo s toliko pouzdanja. Zato toliko Gospinih kipova i slika po našim obiteljskim kućama, zato toliko Gospinih špilja po raskršćima, zato toliko zornica, trodnevnica i molitava pred marijanske svetkovine, zato toliko izmoljenih krunica i vapaja upućenih Gospi. Ona je naša majka i ona se – mislimo mi – sve da i hoće ne može oglušiti na molbe i vapaje svoje djece.
      Sve do sada nabrojeno, sve spomenute i druge pobožnosti vezane za Mariju, uistinu su dobre, lijepe i hvalevrijedne. Lijepo je, dakle, što se Mariji često molimo – ako to radimo. No, nije lijepo – a još manje dobro – ako sve ostane samo na tome, ako nam Marija (p)ostane samo nebeska majka kojoj se divimo i koju u potrebama molimo za pomoć. Marija bi nam morala biti nešto kudikamo više i veće. Nijedna majka, nebeska osobito, nije tu samo da razumije i zagovara, da štiti i brani svoju djecu. Majka se nasljeduje, nju se voli! Majka je uzor! Marija bi nam, dakle, trebala biti prvenstveno uzor, uzor vjere. Ukratko, važnije je da vjerujemo poput Marije, nego da joj se molimo – a to radi većina nas – samo kada smo u problemima i nevoljama; važnije je da kao Marija vršimo Božju volju, nego da njezine slike i sličice imamo u svojim kućama, automobilima i novčanicima; važnije je da poput Marije idemo za njezinim sinom Isusom, nego da je obasipamo nagomilanim Zdravomarijama koje molimo automatski i mehanički. Važnije je, dakle, da živimo poput Marije, da se od nje učimo vjerovati, nego da je častimo.
      U čemu bi nam Marija mogla i trebala biti uzorom vjere? Iako iz evanđelja o Mariji ne znamo puno, ono što znamo zlata je vrijedno. Znamo tako da nije ni izbliza razumjela sve što Isus govori i radi, no stalno se o tome pitala i promišljala. Nakon što su našli Isusa koji se izgubio u Hramu u Jeruzalemu, za Mariju se kaže da je „sve te događaje brižljivo prebirala u svome srcu“. Brižljivo prebirati u srcu znači i umom i osjećajima o nečemu zdušno promišljati. Osnovno pitanje glasi: koliko mi uopće promišljamo o vjeri i Isusu, a kamoli brižljivo? Nije li se naš vjernički život – govoreći posve iskreno – sveo na gotovo potpuno odsustvo bilo kakvog ozbiljnog promišljanja o vjeri, još manje o Isusovim riječima i djelima? Ne zadovoljava li se većina nas još samo vanjskom formom vjere koja nam je dobrim dijelom postala navika: da smo kršteni, da smo primili sakramente, da povremeno otiđemo u crkvu i to je to?
      Ukoliko netko smatra da to nije tako, neka sebi odgovori kada je o svojoj vjeri naučio nešto novo? Kada je zadnji put pročitao neku duhovnu knjigu, članak, bilo što? Kada je, na koncu, zadnji put u Bibliji tražio i istraživao Božju volju, kada se to hranio Isusovom riječju, a to bi trebala biti svakodnevna duhovna hrana? Kao da očekujemo da nam poznavanje naše vjere (pazite naše, a da ne govorimo o tuđim vjerama) padne s neba, da dobijemo neko uliveno znanje, da se to dogodi samo od sebe.
      Uistinu, nije problem vjere na ovim našim prostorima taj što je mnogo nevjernika, ateista, a malo vjernika – kao u većini zapadnih zemalja. Problem našeg hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga društva jest što je puno, rekao bih i previše vjernika: sve vjernik do vjernika, sve sami vjernici, ali samo na vani. Vjernici na našim prostorima su gusto posijani, ali rijetko niču! Oni pravi, istinski vjernici. Jer da nije tako, kako je onda moguće da se gotovo svi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini javno izjašnjavaju kao vjernici (preko 80%), a sami ćemo reći kako živimo u zemlji u kojoj vladaju, upravo kraljuju nepravde, korupcija, laži, spletkarenja, zavađenost, mržnja, osobito ona međunacionalna i međuvjerska – sve stvarnosti koje bi morale biti posve strane vjernicima? Zar je moguće da sva ta i još mnoga druga zla čini samo onaj mali broj ljudi koji se smatra nevjernicima ili će ipak biti da to činimo mi, mi vjernici, mi kršćani i katolici? To je zato što kod većine nas – u sve tri vjere – o našoj vjeri više govore vanjski znakovi nego djela, što svoju vjeru ili poznajemo slabo ili nikako, što se vjerom više hvalimo, nego što je živimo. Da ne idemo nikuda daleko: je li ikada po našim gradovima, selima i kućama bilo više religijskih obilježja, više križeva, kipova i slika, a manje zajedničke, obiteljske molitve, manje bratskog suživota i međusobnog poštovanja; je li ikada po našim automobilima bilo više obješenih krunica, a manje molitava prije i tijekom putovanja; jesmo li ikada brojnije išli u crkvu, a zdušnije se mrzili i svojskije zavidjeli jedni drugima?
      Kada bismo poput Marije o Isusovim riječima i djelima malo češće brižljivo razmišljali, uvidjeli bismo da se ne može biti Isusovim učenikom, a drugome činiti nepravdu ili šutjeti na nepravde drugih; da se ne može ići u crkvu, a druge ljude bezočno ocrnjivati i blatiti; da se ne može moliti Bogu, a lagati ili prešućivati istinu na svakom koraku; da se ne može u Očenašu moliti da nam Bog oprosti kako i mi opraštamo drugima, a opraštati slabo ili nikako; da se ne može krstiti i zazivati Isusovo ime, a mrziti druge, često samo zato što nisu kao mi, što nisu naši. Da se, ukratko, ne može biti dobar vjernik, a slab čovjek; da se ne može voljeti Boga, a mrziti ljude.
      Valja nam se, stoga, dragi vjernici upisati u Marijinu školu vjere. Valja nam od nje, od Isusove majke, svakodnevno učiti kako se vjeruje, kako se ide za njezinim Sinom. Nastavimo s pobožnostima prema Gospi, nastavimo joj se moliti i od nje tražiti majčinski nebeski zagovor, nastavimo obilaziti marijanska svetišta, no počnimo – ako već nismo – Mariju životno doživljavati kao uzor vjere, kao onu po kojoj dolazimo k Isusu. Neka nas sve na tom putu, putu učenja i življenja vjere prati zagovor naše nebeske majke, naše Gospe.