II. Vazmeni tjedan
Utorak, 21. 4. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 4, 32-37;
Ps 93, 1ab.1c-2.5;
Iv 3, 7b-15

Evanđelje: Iv 3, 7b-15

Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu:
»Treba da se rodite nanovo, odozgor.
Vjetar puše gdje hoće;
čuješ mu šum,
a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
Tako je sa svakim
koji je rođen od Duha.«
Upita ga Nikodem: »Kako se to može zbiti?«
Odgovori mu Isus: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?
Zaista, zaista, kažem ti:
govorimo što znamo,
svjedočimo za ono što vidjesmo,
ali svjedočanstva našega ne primate.
Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?
Nitko nije uzašao na nebo
doli onaj koji siđe s neba,
Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji
tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje,
u njemu ima život vječni.«

     U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.
     Ova rečenica iz Djela Apostolskih „izazov” je Crkvi i svima onima koji se zovu sljedbenicima  i učenicima Isusa Krista. Od prvih stranica Svetog Pisma do kraja čitamo o nekome, tko je u svom djelovanju i željama oprečan navedenoj rečenici iz Djela Apostolskih. Naravno riječ je o sotoni ili diabolosu. On je onaj koji „podmeće nogu”, koji razara, razdvaja, dijeli i uništava.
     Kroz svo vrijeme Crkve – njene duge povijesti i postojanja kao Tijela i Zaručnice Kristove – očituje se njena borba s tim duhom razdora ili duhovima razdora, koji su nastojali, nastoje i nastojat će do sudnjeg dana da podijele i unište koga mogu. Poznata je izreka o Crkvi kao o skupu klasova, koji dok je „svezan”, ujedinjen i neslomljiv, dok je svaka slamka kad je izdvojena i „sama”, tako lako lomljiva. U izvještajima o Isusovim ukazanjima nakon Njegove slavne smrti, jedan od poznatijih je onaj u kojem slušamo o Tominoj nevjeri i bio je jedini kojemu se Isus do tada nije ukazao kao Uskrsli dok drugima jest i to dok su bili zajedno.
     Čim se Toma vratio u zajedništvo Crkve i njegova vjera se „vratila” i Krist mu se otkrio kakav jest. To ostaje istina do danas za sve one koji žele upoznati Isusa kakav jest. Postoji samo jedan Isus – Isus Crkve. Sve drugo je neka okrnjena i necjelovita slika ili naličje Istinitoga. Dok je zastrašujuće slušati i sebi osvještavati istinu da postoji osoba koja je nadnaravno inteligentna, zastrašujuće zla, do dna svog bića ispunjena mržnjom prema Bogu i nama, toliko ljepše i divnije je znati da nas ili da me od tog „ričućeg lava” čuva Isus dok god sam blizu Crkve i u zajedništvu s Crkvom. To zajedništvo treba biti takvo, da naše srce – koje je u shvaćanju središte emocija – bude potpuno sjedinjeno s Crkvom i njenom pobožnošću te duhovnošću. Isto tako je s dušom – duhom  koji je središte razuma, shvaćanja i spoznaje.
     Dakle, naša spoznaja i shvaćanje Boga, naš duhovni život u praksi treba biti usklađen i ujedinjen s duhom Crkve koji je Sveti Duh, naš Bog. Inače se priklanjamo nekom drugom duhu koji nije svet! Sveti Ignacije Antiohijski koji je bio učenik Apostola Ivana, umro oko 108. godine, u svojoj poslanici Smirnjanima napisao je: Pridružiti se biskupu jeste pridružiti se crkvi; odvojiti se od biskupa jeste odvojiti se ne samo od Crkve nego i od samog Boga. Onaj koji čini nešto krišom od biskupa, služi đavlu. Iako je od ovoga prošlo više od 1900 godina to ostaje istina i danas, koliko god nam se tvrda činila. Ali primijetimo, da je poslanica upućena vjernicima kakvi trebaju biti prema biskupu i kako gledati na biskupa i na hijerarhijsko ustrojstvo Crkve, a ne biskupima kakvi trebaju biti pastiri.
     To je potrebno naglasiti jer od naših praroditelja mi redovito imamo potrebu se opravdavati i prebacivati krivnju negdje drugdje, navodeći grijeh nekoga drugoga. Žena mi je dala,… zmija me zavela… Mi ćemo možda reći: da, ali biskup bi trebao ovako ili onako, na taj način pozivamo na odgovornost druge, a ne sebe te nam iz fokusa nestaju riječi iz poslanice Rimljanima;  svatko će od nas za sebe Bogu dati račun. Svatko za sebe!
     U iščekivanju smo Svetkovine Duhova, u Tradiciji poznatoj kao dan rođenja Crkve. Dan silaska Duha Svetog na Crkvu. Stoga ukoliko želimo biti „puni” Duha Svetog poput Marije trebamo i sami biti sveti. On je Duh posluha i poniznosti, Duh jedinstva i sloge, Duh mira i ljubavi – stoga čeznimo za Duhom Svetim da nas ujedini, da nas posveti i da nas obnovi – da obnovi naše lice te po nama (Crkvi) da obnovi lice zemlje.