XI. tjedan kroz godinu
Utorak, 16. 6. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
1Kr 21, 17-29;
Ps 51, 3-6b.11.16;
Mt 5, 43-48

Evanđelje: Mt 5, 43-48

Iz Evanđelja po Mateju

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

     Ljudsko biće po samom stvaranju ima u sebi udahnut dar savjesti i raspoznavanja dobra od zla. Već dok smo djeca vrlo brzo umijemo raspoznati dobro od zla. Nažalost većina kršćana ostane na ovoj naravnoj razini morala i religioznosti. Dok nam netko čini dobro mi ga volimo, a čim se ogriješi o nas dajemo si to nekakvo naravno pravo da gajimo u sebi mržnju, zamjeranje, ljutnju ili želju za osvetom prema dotičnoj osobi koja nam je učinila zlo.
     Ovo što čitamo u evanđelju ovih dana pa i danas, govor je Isusov o naravnoj religioznosti i pravu i onom što On naviješta kao nadnaravno i uzvišenije, savršenije. Pravedno je da ako meni netko ukrade neki novčani iznos, da ja od njega uzmem istu količinu novca ili materijalnih dobara, oko za oko – zub za zub. No to nije evanđelje, to nije kršćanstvo, to nije objava Isusa Krista. Isus jasno, nedvosmisleno kaže, Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima.
     Što nama pada na um kad se sjetimo ljudi koji su nam učinili neko zlo i kad usporedimo ono što je u nama s onim što Isus zapovijeda. Ako je u nama zamjeranje, ljutnja, mržnja i još ako to u sebi „njegujemo” ili želimo, onda se ne možemo zvati Isusovim učenicima. Što to isuse tražiš od nas?! Zar je moguće da Isus to traži i da baš tako misli?! Da ljubim onoga koji me je povrijedio?! Odgovor je – da! Jer ako je inače drugačije onda nismo drugačiji od muslimana, ateista ili bilo koga drugoga koji nije kršćanin. Kako je nama moguće nadići onda tu naravnu ljubav koja se iskazuje samo bližnjima i da ljubimo sve bez obzira tko su i što su nam učinili?
     Samo po Duhu Svetomu čija je ljubav razlivena u srcima našim kad nam je on dan – u sakramentu krštenja. Što znači da onaj koji nema Duha Svetoga u sebi ne može imati tu nadnaravnu ljubav prema neprijatelju. Isus nam je dao svoga Duha da ispunimo ovu njegovu zapovijed inače bi nam to bilo nemoguće, kao i zadnja rečenica današnjeg evanđelja – Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! Kao što vidimo Isus nam zapovijeda da budemo savršeni, ne predlaže, ne poziva, već zapovijeda. Zar bi Bog zapovjedio i tražio od kršćana nešto što oni ne mogu? Zasigurno ne. Naime Bog zna koga nam je dao i kolika je Njegova snaga u nama, ako mu se otvorimo i prepustimo. Ostaje samo na čovjeku da povjeruje u snagu koju je primio na krštenju i živi evanđelje Isusa Krista ili da je odbaci tj. ne povjeruje i živi neko svoje evanđelje koje kako kaže Pavao i nije evanđelje.