I. tjedan došašća
Utorak, 1. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Iz 11, 1-10;
Ps 72, 1-2.7-8.12-13.17;
Lk 10, 21-24

Evanđelje: Lk 10, 21-24

Iz Evanđelja po Luki

      U ono vrijeme: Isus uskliknu u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«
      Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«

      Današnji evanđeoski odlomak više se puta tijekom jedne godine čita/naviješta u misnim slavljima i prilično je poznat. Osobito dio gdje Isus zahvaljuje Bogu što je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Upravo ova Isusova misao navodi neke osobe pa i svećenike da tumače kako je Isus bio protiv pametnih i obrazovanih, a na strani onih koji kao nisu pametni, i sukladno tome da se kršćani ne bi trebali truditi oko znanja i mudrosti jer se to kao Bogu ne sviđa. Je li tomu baš tako?
      Da bismo razumjeli ove Isusove riječi, kao i bilo koje druge njegove riječi, potrebno je barem malo pogledati komu ih je Isus izgovorio, kada i zašto. Ove je riječi Isus izrekao u svojoj molitvi Bogu, točnije u zahvalnoj molitvi nebeskom Ocu. On svoju molitvu počinje riječima „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje…“ Doslovan prijevod ovog grčkog izraza bi bio: Blagoslovljen da si Oče! Dakle, Isus slavi Oca, zahvaljuje mu, „blagoslivlja ga“. Zbog čega? Zbog toga što je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Što znači ovo, na što se ovo odnosi? Netom prije same Isusove zahvalne molitve, govori se o tome kako su se sedamdeset dvojica Isusovih učenika vratila iz poslanja, iz misije u koju ih je Isus poslao. Isus ih naime bijaše poslao, dvojicu po dvojicu, da propovijedaju, liječe bolesnike i navješćuju dolazak Božjega kraljevstva. Jednom riječju, da rade ono što on inače radi. I oni se sada s tog poslanja vraćaju veseli jer su uspjeli u misiji: drugi ih slušaju i prihvaćaju, čak im se, kako se kaže u evanđelju i „zli duhovi pokoravaju u Isusovo ime“. Dakle, to je razlog zbog kojeg Isus zahvaljuje nebeskom Ocu: uspješno misionarenje, uspješno naviještanje Kraljevstva njegovih sedamdeset dvojice učenika. Ovo iz Isusove izjave jest, dakle, naviještanje Božjega kraljevstva: ovo, odnosno navještaj Božjega kraljevstva jest Bog „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“.
      Zašto je Bog to sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima? Zar je Bog zaista protiv mudrih i umnih, a na strani onih koji ne žele biti ni mudri ni umni, koji ne žele biti pametni i koji preziru svaku pamet, odnosno svako znanje? Jasno da nije. I o tome Biblija svjedoči na više mjesta i na više načina. Samo kao primjer dovoljno je prisjetiti se kako, prema proroku Hošei, Bog na jednom mjestu kaže: „Odbacio sam te jer si ti odbacio znanje“. Inače je gotovo čitava starozavjetna mudrosna literatura usmjerena na potrebu i nužnost mudrosti, na poticanje da čovjek postaje sve mudriji jer je Mudrost drugi izraz za Boga. I Isus je, osobito u evanđelju po Ivanu, Božja poosobljena, personificirana mudrost. Bog ne samo da nije protiv mudrosti, nego je, naprotiv, mudrost put koji vodi do njega.
      Zašto se onda ova Isusova izjava shvaća kao negiranje, odbacivanje mudrosti, umnosti i pameti? Prije svega treba reći kako Isus nije zahvaljivao Bogu što je navještaj Božjeg kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio ne-mudrima i ne-umnima, nego malenima. Ovdje je naglasak očito na nečemu drugome. Nisu, dakle, uspoređeni pametni i nepametni, mudri i nemudri, nego mudri i umni naspram malenih. Upravo je ovdje ključ razumijevanja ove Isusove izjave. Bog se objavljuje malenima; njegovo kraljevstvo prihvaćaju prije svega maleni, ne nepametni i neumni, nego upravo maleni!
      Smisao ove Isusove izreke jest nužnost malenosti, poniznosti, svijesti o vlastitom neznanju i nedostojnosti Božje objave, nedostojnosti Božjega kraljevstva. Umišljena mudrost i umnost, odnosno pamet koja misli da sve zna, koja je samoj sebi dostatna nema ovu dimenziju malenosti i zbog toga se takvima Bog teško može objaviti. Ova je Isusova izjava upozorenje svima – jer baš svi volimo biti mudri i umni  – da bez malenosti, bez poniznosti, bez otvorenosti, bez svijesti o vlastitoj grešnosti i nedostojnosti, ne mogu do Božjega kraljevstva. Bog se otkriva samo onima koji to žele, koji mu to dopuštaju, u čijem srcu i razumu ima mjesta za njega. Umišljena – naglašavamo – umišljena mudrost i umnost može biti zapreka Bogu. Doista, ako mislimo da sve znamo, da sve imamo i da nam ništa ne treba, ako smo zatvoreni samo u sebe i ako se pouzdajemo samo u svoje sposobnosti, onda će tajna Božjeg kraljevstva za nas doista ostati skrivena.
      Ne bi bilo loše da malo češće promišljamo upravo o vlastitoj umišljenosti, o umišljenosti svoje pameti i o nužnosti malenosti. Nastojmo postajati sve mudriji i umniji, ne umišljeniji nego doista mudriji i umniji, ali istovremeno i sve manji: nastojmo graditi vlastitu malenost, malenost koja je svjesna nedostojnosti ljubavi kojom nas ljubi nebeski Otac.