I za proslavu ovogodišnjeg “Antićeva" u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu pripremali smo se trodnevnicom u kojoj su propovijedali: prvi dan o. vicepostulator fra Josip Šimić, kapucinski mnp. o. provincijal fra Juro Šimić i  gvardijan i župnik u Zagrebu u Kozari Boku o. fra Rozo Brkić.

      Privi dan trodnevnice, vicepostulator fra Josip je u svojoj propovijedi progovorio o duhovnom usponu mladog magistra bogoslova, istaknuvši kako časnoga slugu Božjega oca fra Antu Antića brojni štovatelji najčešće promatraju kao traženog ispovjednika i vrsnog duhovnog vođu. To nije pogrešno, istaknuo je propovjednik, ali u sebi krije opasnost da se zaboravi da je njegov duhovni rast i uspon, kako onaj osobni, tako i onaj vrsnog ispovjednika i duhovnog vođe započinje dok je još sam bio bogoslov, a potom se razvio kada je fra Ante postao pomoćnik magistra bogoslova, potom godinu dana meštar novaka, pa opet pomoćnik magistra bogoslova i onda 1925. magistar bogoslova. Za svoje bogoslove Antić zapisuje svoju molitvu: »Da budu puni ljubavi Očeve, mudrosti Sina, dobrote Duha Svetoga« (AS I/2). Već kao mladi magistar bogoslova, u dobi od 33. godine, 16. listopada 1926., fra Ante zapisuje svoju Posvetu života za povjerenu braću klerike (AS II) u kojoj sebe i svoju zadaću brige za braću klerike predaje Presvetom Trojstvu i B. Djevici Mariji. On obećava i moli: »Obećajem, Bože moj, da ću ih voditi putem naših dužnosti… Bože moj, daj mi veliku jakost… Čuvat ću ih kao zjenicu oka, jer ih ljubiš, jer si ih izabrao. Daj da ovo ispunim.« (AS II). Da bi vjerno izvršio svoju magistarsku zadaću fra Ante najprije nastoji sebe duhovno izgraditi. Njegov osobni duhovni rast, kao i trajno napredovanje u odgojiteljskoj zadaći doveli su do toga da se duhovno tako razvio da su najprije brojna subraća franjevci, potom svećenici, redovnici, redovnice, kao i vjernici laici u njemu otkrili izvrsnog ispovjednika i duhovnog vođu.

      Drugi dan trodnevnice predvoditelj euharistijskog slavlja mnp. fra Juro Šimić, provincijal franjevaca kapucina istaknuo je kako je fra Antu vodila misao: Nije dovoljno samo govoriti, već treba i činiti. To je bilo pravilo kojem je fra Ante podredio svoj vlastiti život, a potom život svojih klerika, kojima je pisao i nakon što su zaređeni za svećenike, a potom isto tako i onima koje je vodio i ispovijedao. Propovjednik je pošavši od evanđeoskog odlomka o licemjerju i taštini pismoznanaca i farizeja (usp. Mt 23, 1-12), židovske religiozne elite, istaknuo kako je fra Ante naglašavao u govoru i u pismima svojim gojencima kao npr. fra Petru Čapkunu. »Početak i temelj odakle počinješ jest: poniznost, bol, kajanje za grijehe« (AP I/11, 5). Propovjednik je posebno naglasio, kako je fra Ante, polazio do Isusovih riječi kritike, koje su bile upućivane farizejima, u kojima je upozoravao da oni koji sami o sebi drže ili ih i ljudi takvim a smatraju, da su duhovna, tj. vjerska elita. Zato trebaju biti ponizni i spremni služiti drugima: »… najveći među vama neka vam bude poslužitelj« (Mt 23, 11). Jedino prihvaćajući i živeći evanđeoski ideal služenja mogu biti vjerodostojni i dosljedni. Fra Ante je držao za sebe i poučavao sve druge da čovjek kršćani jedino u zdravoj i dubokoj poniznosti pred Bogom i ljudima čovjek postaje sposoban činiti dobro. Sam fra Ante, istaknuo je propovjednik, jednoj je siromašnoj ženi s brojnom djecom u Makarskoj u vrijeme drugog svjetskog rata, kad ga je molila za pomoć, nemajući ništa drugo dao svoj redovnički plašt da djeci sašije kaputiće. Propovjednik je istaknuo posebni fra Antin dar »čitanje srca« i davanje vrlo konkretnih, jasno formuliranih savjeta, uputa i zahtjeva koje je davao svojim penitentima. Istaknuo je kako je kao ispovjednik uvijek bio milosrdan potičući penitente da se nakon ispovijedi, kajanja i pokore za grijehe, više na njih ne osvrću, već da se predaju u  Božje ruke i usmjere na budućnost.

      Treći dan trodnevnice predvoditelj euharistijskog slavlja, fra Rozo Brkić u propovijedi je istaknuo Antićevu misao da sve treba podnijeti radi Krista raspetoga i uskrsloga. On je pošavši od evanđeoskog izvještaja u kojem Isus naviješta svoju muku i smrt i uskrsnuće, koju sinovi Zebedejevi u svom častohleplju nisu shvatili, nego su poslali svoju majku da ona za njih zatraži da oni u Isusovu kraljevstvu sjede do njega s desne i slijeve strane. Isus ih pita da li su spremni piti čašu muke i gorčine koju on mora popiti i kad su rekli da jesu, on im ogovara da će je i piti, a ko će sjediti na časnim mjestima uz njega to ne odlučuje on, nego će to odlučiti njegov Nebeski Otac (usp. Mt 20, 20-23). Podsjetio je na fra Antino pismo kasnijem nadbiskupu i kardinalu Franji Kuhariću 20. travnja 1964.: »Čestitam na onom svetom i punom dioništvu muka, patnja, progonstva i križa zajedno sa božanskim Pastirom, jer se u Vama nastavlja život, muka, križ Kristov, ali i njegovo slavno uskrsnuće« (AP I/46, 1). Fra Ante u svojim brojnim pismima poziva svećenike, redovnike, redovnice, ali i vjernike laike da se ne boje, nego da se predaju Bogu. Subratu fra Petru Čapkunu piše: »Ne treba se ništa bojati. Oružje nek Ti bude: križ Isusov, Njegovo Srce i sv. Pričest, dnevno obavljanje svih vježbi i dužnosti« (AP I/11, 48). Dvojicu svećenika potiče: »Ne gubite vjere ni pouzdanja… sve je za naše dobro. Samo da se okoristimo ovim kušnjama i pohodom Božjim« (AP I/40, 2). i »Smetaju Ti prilike u kojima živiš? Usporedi ih s onima u kojima je živio naš Gospodin Isus … Promisli kako su Ga svagdje neprijatelji uhodili, progonili, ogovarali, mrzili i napadali« (AP I/49, 11).

o. fra Josip Šimić, vicepostulator