V. korizmeni tjedan (A)
Subota, 4. 4. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Ez 37, 21-28;
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13;
Iv 11, 45-56

Evanđelje: Iv 11, 45-56

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijem: Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! « A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.
     Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.
     Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan? «

     Poslije posljednjeg znamenja koje je učinio Isus uskrisivši Lazara, glavari svećenički i farizeji žele uhvatiti i pogubiti Isusa. Sami su potvrdili da on čini mnoga znamenja. Zabrinuti su za svoj položaj, koji ovisi o Rimljanima. Isusov nastup u Kani Galilejskoj ostvaruje Izaijinu najavu u 25,6-8. S njim su započela mesijanska, eshatološka vremena u kojima neće biti više smrti. Posljednji znak je znak uništenja smrti, Lazarovo uskrsnuće. No Lazar je uskrsnuo na ovaj život, a Isus zasvagda, pa tu već vidimo najavu Isusova uskrsnuća. Blizina Pashe pokazuje upravo dolazak časa Isusovog prijelaza s ovoga svijeta, a na koji je Isus već upozorio u Kani Galilejskoj (usp. Iv 2,4; 13,1).
     Zanimljivo je da se ljudi pitaju stojeći u Hramu pred blagdan Pashe, hoće li se i Isus pojaviti (usp. Iv 11,56). Hram je za Židove najizvrsnije mjesto Božje prisutnosti. Ta Božja prisutnost sa svojim žrtvama i pomirbenim kultom je prisutnost koja daje spasenje i pomirenje. U izvještaju muke kaže Isus: „Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio“ (Iv 18,20).
     Isusov govor svijetu je završio, vrijeme njegovog javnog djelovanja o židovskim blagdanima je prošlo. Pri tom se Hram i sinagoge pokazuju kao mjesta okupljanja „svih“ Židova. Samo je ovdje Isus učio. Isus pripada Hramu kao mudrost Božja koja dolazi iz svoga skrovišta i nastanjuje se na Sionu (usp. Sir 24,8-12). Tako je i za Isusa Hram mjesto javnosti, na kojem mora objaviti, da je u njemu Bog prisutan u ovom svijetu. Sada dolazi čas muke i smrti. „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“(Iv 2,19). Isus je govorio o hramu svoga tijela. Sam Uskrsli je Hram.