24 travnja, 2020
Post By : MBL
II. Vazmeni tjedan
Subota, 25. 4. 2020.
SV. MARKO EVANĐELIST
Blagdan
ČITANJA:
1Pt 5, 5b-14;
Ps 89, 2-3.6-7.16-17;
Mk 16, 15-20
Evanđelje: Mk 16, 15-20
Iz Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.«
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.
Dolaskom žena na grob, te njihovim odlaskom u strahu i šutnji završava Markovo evanđelje. Marko koristi često motiv šutnje pa i zapanjenosti u izvještajima čuda upućujući na identitet čudotvorca. U 16,8 se želi reći da nijedna ljudska riječ ne može na odgovarajući način izraziti tajnu uskrsnuća. Reakcija straha ovdje dosiže vrhunac. Isusovo uskrsnuće je prikazano kao najvažniji epifanijski događaj, kao vrhunac procesa objave.
U Markovom evanđelju nalazimo, uzimajući da završava u 16,8, shemu vjerovanja: smrt, ukop, uskrsnuće i ukazanja Uskrsloga. Premda ukazanja Uskrsloga nisu ispripovijedana, ona su naviještena (usp. 16,7; 14,30). Sadašnji tekst koji podrazumijeva još retke 9 do 20 u 16. poglavlju ne bi ispunjavao prazninu nečega što bi bilo prvotno izgubljeno na kraju evanđelja, nego bi pokazivao utjecaj drugih evanđelja. Tome u prilog govori i vanjska i unutarnja kritika teksta. Iako evanđelje izvorno završava perikopom 16, 1-8, reci 9-20 su ipak ostavljeni u kritičkom izdanju teksta zbog svoje starine i važnosti u tekstualnoj tradiciji evanđelja.
13. poglavlje nam kao sinoptička „apokalipsa“ govori o rušenju Hrama. Isusove riječi bi se odnosile na razorenje Jeruzalema i Hrama za vrijeme židovsko-rimskog rata, 70. posl. Kr. Ako bi se te Isusove riječi odnosile na ono razorenje iz 587. ili 586. pr. Kr. tada bi evanđelje bilo napisano upravo u vrijeme židovsko-rimskog rata, tj. 66. do 70. posl. Kr.
Autor evanđelja se služi latinizmima u svom pisanju evanđelja na grčkom jeziku. Osobito kad objašnjava grčke termine latinskim kao npr.: 12,42: „Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića (lepta dyo), to jest jedan kvadrant (kodrantes)“. Kvadrant je lat. quadrans, tj. ¼ asa (quattuor-as) i bio je najmanja rimska kovanica, koja je gotovo isključivo bila u opticaju u zapadnom dijelu carstva (Rim, Pompeji).
15,16: „Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij (praitorion), pa sazovu cijelu četu“. Pretorij je lat. praetorium, tj. uredovni stan namjesnika, odnosno glavni stan vojske. Odatle možemo zaključiti da su naslovnici evanđelja kršćani koji bolje razumiju latinsku terminologiju. Vjerojatno je riječ o kršćanima u Rimu.
Autor se izrijekom ne spominje, pa je riječ o pseudoepigrafu. Od crkvenih otaca doznajemo da je autor Marko, Pavlov i Petrov pratitelj. Naime Euzebije Cezarejski donosi ono što je zapisao Papija iz Hijerapolisa koji se poziva na Marka kao Petrovog pratitelja u Rimu samo na temelju 1 Pt 5,13.