III. Vazmeni tjedan
Subota, 2. 5. 2020.
Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj
Spomendan

ČITANJA:
Dj 9, 31-42;
Ps 116, 12-17;
Iv 6, 60-69

Evanđelje: Iv 6, 60-69

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?« »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.«
     »A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
     Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
     Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«

     Isusovi učenici komentiraju njegov govor o kruhu života (Iv 6,22-58) govoreći kako je to tvrda besjeda i napuštaju ga (usp. Iv 6,60.66). Naime Isusova riječ svoje slušatelje ostavlja tvrdima, sklerotičnima. I to se uvijek iznova događa nama, njezinim slušateljima i čitateljima, moliteljima.
     Istaknimo prije svega da izričaj „Riječ Božja” ne znači božanski Logos, Riječ Božju, o kojoj govori Ivan u Prologu svoga evanđelja: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog…. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,1.14). Ne znači ni Objavu Božju u ljudskoj povijesti koja, „učinjena više puta i na više načina po prorocima” (Heb 1,1), je imala svoj konačni vrhunac u osobi Isusa iz Nazareta.
     Znači međutim povijesno svjedočanstvo o takvoj Objavi koje je doneseno u spisima Staroga i Novoga zavjeta: takvi spisi, tj., ukoliko su „kanonski”, znači sadržani u Kanonu Svetih Pisama zato što su bili priznati kao svete knjige Izraela i Crkve, su Riječ Božja, a ne samo da je sadrže.
     Zato, pojam „Riječ Božja” je analogni pojam: znači baš u punom smislu utjelovljenu Riječ Božju, Isusa iz Nazareta; na drugom mjestu znači božansku Objavu prorocima u Starom Zavjetu i apostolima u Novom Zavjetu koju su oni naviještali „usmeno” Izraelu i Crkvi: Objavu koja je postigla svoju puninu u Isusu Kristu, ukoliko je on apsolutni objavitelj u misteriju Boga i njegovog plana spasenja (usp. Iv 1,18); na trećem mjestu znači pismeno svjedočanstvo o takvoj Objavi koje se nalazi u knjigama Biblije. U tom trećem smislu je Biblija formalno Riječ Božja, ali to nije izravno; zato što je to samo Isus ukoliko je Riječ Božja, niti jednoznačno, zato što, između Riječi Božje koja je utjelovljena Riječ i Riječi Božje koja je Biblija postoji samo analogija: dok je Isus Riječ Božja u tijelu (Logos ensarkos), Biblija je Riječ Božja u knjizi (logos embiblos).
     Biblija je dakle, u baš protumačenom smislu, Riječ Božja. Ovo je istina vjere koju je Crkva uvijek vjerovala. Tvrdi štoviše II. Vatikanski Sabor u dogmatskoj konstituciji o Objavi na temelju duge tradicije: „Sveta Pisma sadrže riječ Božju i, zato što su nadahnuta, su uistinu riječ Božja (vere verbum Dei sunt)” (DV 24). Ovom kratkom rečenicom Sabor ne tvrdi samo da je Biblija Riječ Božja, nego daje i razlog toga: Sveto Pismo je Riječ Božja zato što je „nadahnuto”. I još je rečeno: „Božanski objavljene istine… su napisane po nadahnuću Duha Svetoga”. Zato, knjige koje ih sadrže „imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane” (DV 11).