Subota, 19. 12. 2020.

18 prosinca, 2020

Post By : MBL

III. tjedan došašća
Subota, 19. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Suci 13, 2-7.24-25a;
Ps 71, 3-6ab.16-17;
Lk 1, 5-25

 

Evanđelje: Lk 1, 5-25

Iz Evanđelja po Luki

      U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
      Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
     
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
     
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
     
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
     
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«



      Premda poznat, opis čudnovatog začeća, odnosno najave rođenja Ivana Krstitelja – koji smo upravo čuli – je zapravo upravo takav: čudnovat i bogat značenjima. Ivanovi roditelji su Zaharija i Elizabeta, oboje po mnogočemu zanimljivi: istovremeno i obični i neobični, ljudi velike vjere ali i ljudskih slabosti.
      I Zaharija i Elizabeta pripadaju svećeničkoj lozi: Zaharija je iz Abijinog razreda svećenika, a Elizabeta potječe iz aronovske loze, najstarije institucije u biblijskoj povijesti. Zanimljivo je da se još samo jedna biblijska osoba zove Elizabeta: žena Arona, Mojsijevog brata i prvog svećenika u Starom zavjetu.
      I Zaharija i Elizabeta su opisani kao pravedni. Naziv pravedni u pravilu se dodjeljuje samo biblijskim velikanima, poput Noe, Abrahama, Mojsija, ili, u Lukinom evanđelju, Šimunu, Josipu iz Arimateje i, naravno, samom Isusu. Pravednost Zaharije i Elizabete nije dvolična, kao što je bila pravednost farizeja i pismoznanaca, nego je istinska: samozatajno opsluživanje Božjih zapovijedi i Božje volje. U evanđelju se doslovno kaže kako su živjeli besprijekorno po svim odredbama i zapovijedima Božjim, čime se želi reći kako su bili svim srcem i životom usmjereni na Boga, a ne samo povremeno i da se pokažu pred drugima.
      Oboje su bili poodmakle dobi, dakle, stari, i imali su jedan veliki životni problem: nisu imali djece. Nisu imali djece jer je Elizabeta bila nerotkinja. Ovaj podatak je iz židovske perspektive posve neočekivan i „strši“ od svega do sada rečenoga. Naime, u Starom se zavjetu plodnost žene smatrala Božjim blagoslovom, ali i neplodnost Božjim prokletstvom. Čudno je da se za Elizabetu kaže kako je živjela pravedno, a bila nerotkinja: to bi značilo da je od Boga prokleta. S druge strane na taj se način dozivaju u pamet druge biblijske žene koje su također bile pravedne ali neplodne i kojima je Bog ipak podario djecu: od Abrahamove Sare preko Rebeke i Rahele do Samuelove majke Ane. Na taj se način, dakle, najavljuje kao neplodnost pravedne Elizabete, unatoč nepostojanju bilo kakve nade, ipak neće ostati njezino trajno stanje.
      Doista, opis onoga što se u nastavku događa potvrđuje upravo tu skrivenu najavu. Na Zahariju je došao red da prinosi žrtve u Hramu, a ždrijebom ga je zapalo da prinese kad u Svetištu, odnosno u najsvetijem dijelu Hrama. Činjenica da ga je to zapalo ždrijebom, govori kako se radi o Božjoj volji i kako će ono što slijedi biti važno i neobično. Tim to više ako se zna da je svaki svećenik samo jedan puta u životu imao pravo prinositi žrtvu u Svetištu: Zaharija je to dočekao pod svoje stare dane. I doista, dok je prinosio kad, ukazao mu se anđeo Božji i najavio mu uslišanje molitve, odnosno rođenje sina koji će biti velik i na službu i spasenje čitavom narodu. On će se zvati Ivan, što znači Bog daruje milost. Ime mu je još važnije ako se usporedi njegovo ime s imenima njegovih roditelja: Zaharija znači Bog se sjeća, Elizabeta Bog se zakleo. Bog se sjetio Zaharijine molitve, zakleo se Elizabeti da joj pravednost neće biti uzaludna i sada im daruje milost: njima i cijelom svome narodu.
      Zaharijina reakcija na anđelov navještaj sve je drugo samo ne nebitna. Naime, nakon početnog straha i zaprepaštenja Zaharija od anđela traži znak opravdavajući se da je star i da mu je žena poodmakle dobi. Zaharijno traženje znaka jest izraz njegove nevjere. Iako je bio svećenik, iako je živio pravedno, iako je dočekao starost obdržavajući Božje zakone, ipak Zahariji nedostaje vjere i pouzdanja u Boga.
      Zbog toga će Zaharija ostati nijem sve do Ivanovog rođenja. Nijemost jest svojevrsna Božja kazna, ali također i nova prilika za Zahariju: da u svojoj nutrini iznova promišlja o svome životnom putu, da upozna svoje grijehe i propuste i da popravi ono što je loše. Njegov hvalospjev Bogu nakon što se Ivan rodio jest potvrda da je u vremenu kazne, u svojoj nijemosti, spoznao svoje manjkavosti i Božju veličinu, osobito Božju svemoć.
      Činjenica da je pravedni svećenik Zaharija zanijemio zbog svoje nevjernosti ne bi trebala plašiti, no trebalo bi je uzeti krajnje ozbiljno. I njegov i Elizabetin primjer jasno govore kako je Bogu ipak sve moguće. Ono što od čovjeka traži jest upravo povjerenje da on može od nemogućega napraviti moguće. Samo to, samo povjerenje u njega, a to je, opet, tako veliko i teško. Bilo bi dobro da sami od sebe barem malo zanijemimo i promislimo koliko imamo ili nemamo toga jednoga: povjerenja u Boga.