II. tjedan došašća
Subota, 12. 12. 2020.
Bogoslužje kvatri (u zahvalu Bogu za njegova dobročinstva)

ČITANJA:
Kol 3, 12-17;
Ps 145, 2-11;
Lk 17, 11-19

Evanđelje: Lk 17, 11-19

Iz Evanđelja po Luki

      Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

      Opis Isusovog ozdravljenja desetorice gubavaca, o kojem govori današnji evanđeoski odlomak, donosi jedino evanđelist Luka. Sam je opis sličan drugim Isusovim ozdravljenjima, no istovremeno i poseban. Kudikamo više od samog čuda ozdravljenja, evanđelistu Luki su važni drugi elementi: poput onih gdje se čudo dogodilo, komu se dogodilo, kakva je njihova reakcija, a kakav Isusov stav. Krenimo redom.
      Isus je na putu za Jeruzalem. Da bi do njega stigao, mora proći jordanskom dolinom, odnosno između Galileje i Samarije. Činjenica da mora proći u blizini Samarije za onodobne Židove nije nimalo zanemariva jer su Samarijance smatrali polužidovima, osobama vrijednim prijezira i izbjegavanja: svaki kontakt s njima označavao je grijeh. No, to za Isusa, očito, ne znači ništa: kod njega nema unaprijed grešnih i otpisanih. On ne osuđuje na osnovu pripadnosti ovom ili onom narodu/vjeri, on čovjeka prosuđuje prema srcu, a ne odakle je i komu/čemu pripada.
      Isusu tako ususret dolaze desetorica gubavaca. Ništa o njima ne znamo, osim da su gubavi. Imaju, dakle, gubu ili neku drugu kožnu bolest. Oni se zaustavljaju daleko od njega i viču da im se smiluje. Zaustavljaju se zato što je, prema židovskom zakonu, gubavcima bilo zabranjeno približavati se drugim ljudima. Živjeli su izvan sela i gradova, u siromašnim nastambama koje su zapravo bila mjesta užasa i smrti, morali su oko vrata nositi zvono i govoriti „nečist, nečist“ – sve kao upozorenje da im se ne bi tko približio i onečistio, odnosno zarazio se. Oni se propisno zaustavljaju, no ne govore ono što bi trebali, nego viču, odnosno vapiju Isusu da im se smiluje, da ih ozdravi. Oni ga, očito, odnekud znaju ili su barem čuli za njega: zovu ga učiteljem.
      Isus ih ne ozdravlja, nego im kaže da se idu pokazati svećenicima. Pokazivanje svećenicima bila je obveza svih onih koji su ozdravili od gube ili neke druge kožne bolesti zbog koje su bili odstranjeni iz društva i iz života. Nakon što bi se pokazali pred svećenicima i prinijeli Bogu zahvalnu žrtvu za svoje ozdravljenje od svećenika bi dobili potvrdu da su zdravi i da se mogu vratiti u svoje obitelji, sela, gradove, naprosto u normalan život. Isusova zapovijed posve je čudna jer bi ona trebala slijediti nakon, a ne prije ozdravljenja.
      Isus, očito namjerno, ne čini nikakvo čudo, nego njihovo povjerenje stavlja na kušnju. Oni ga slušaju, odnosno izvršavaju naređeno i dok su išli očistili su se, ozdravili su. Imali su, dakle, povjerenje u njega, vjerovali su da može učiniti čudo i na daljinu. Povjerenje im se itekako isplatilo.
      I ovdje bi pripovijest mogla mirno završiti: bolesni su molili Isusa za pomoć, on ih je uslišao, učinio čudo na daljinu i oni su ozdravili. No, ovdje pripovijest ne završava, nego se kaže kako se jedan od njih, jedan od desetorice, vratio slaveći Boga u sav glas. Dakle, samo je jedan zahvalan Bogu za ozdravljenje. Zahvalan Bogu i zahvalan onomu koji ga je čudesno ozdravio: vraća se Isusu, baca se pred njegove noge i zahvaljuje mu. Taj jedan bijaše Samarijanac. Onaj od Židova omraženi Samarijanac, onaj kojega su Židovi smatrali od Boga prokletim i odbačenim.
      Isus pita, kao da ne zna, gdje su ostala devetorica i ponavlja činjenicu da su se čak desetorica očistila, a samo se jedan vratio zahvaliti Bogu, i to tuđinac. Time, na jasan i nedvosmislen način, Isus ponavlja kako se ne smije druge optuživati da su nevjernici jer su oni često bolji vjernici od onih koji ih optužuju. To će Isus izričito i reći ovom Samarijancu: idi, vjera te tvoja spasila!
      Ovaj Samarijanac je, dakle, ne samo ozdravio nego je i spašen! Za razliku od devetorice koji su samo ozdravili, ovaj zahvalni Samarijanac je i spašen, što je puno više od samog ozdravljenja. Spasili su ga vjera i zahvalnost. Zbog njih ga je Isus velikodušno nagradio još jednim darom, većim i važnijim od prvoga.
      Iz ovog bismo događaja morali, ako ništa drugo, izvući barem dvije po(r)uke. Prva. Nikoga ne smijemo proglašavati unaprijed grešnim i otpisanim, osobito ne na temelju nečije pripadnosti. Primjer ovoga Samarijanca i drugih stranaca čiju vjeru Isus izričito hvali, trebali bi nam biti na pameti uvijek kada olako i paušalno pomislimo ili kažemo kako su neki slabi ili nikakvi vjernici. Posebno ako to temeljimo na njihovoj pripadnosti nekomu/nečemu. Krist nije tako činio. Naprotiv. Tako ne bi smjeli činiti ni oni koji se nazivaju njegovima: kršćani.
      Druga. Zahvalnost je nužna. Osobito nužna za spasenje. Zahvalnost Bogu i onima koji nam čine dobro, a takvih nije malo. Biti zahvalni za tolika dobročinstva koja svakodnevno primamo iz Božje ruke i preko ruku drugih ljudi, jest trajna kršćanska zadaća. Važnija od mnogih drugih zadaća kojima posvećujemo puno pozornosti. Biti zahvalan tako je lijepo, božanski lijepo, a i spasonosno.