IX. tjedan kroz godinu
Srijeda, 3. 6. 2020.
Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici
Spomendan

ČITANJA:
2Tim 1, 1-3.6-12;
Ps 123, 1-2;
Mk 12, 18-27

Evanđelje: Mk 12, 18-27

Iz Evanđelja po Marku

     U ono vrijeme: Dođu Isusu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaju ga: »Učitelju, Mojsije nam napisa: Umre li čiji brat i ostavi ženu, a ne ostavi djeteta, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svom. Sedmero braće bijaše. Prvi uze ženu i umrije ne ostavivši poroda. I drugi je uze te umrije ne ostavivši poroda. I treći jednako tako. I sedmorica ine ostaviše poroda. Najposlije i žena umrije. Komu će biti žena o uskrsnuću, kad uskrsnu? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
     Reče im Isus: »Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.«

     Kad je riječ o smrti, a na poseban način kad je riječ o smrti nama dragih osoba, u našoj se nutrini pokrene lavina različitih emocija. Nerijetko se tada probude mnoga pitanja, otvore rane, poljuljaju poneka uvjerenja. Nažalost, velik je broj i onih koji ne umiju nastaviti živjeti poslije takvih događaja. Takva iskustva budu i više nego potresna. Sve to i nije tako čudno, jer u susretu sa smrću, čovjek se susreće s nečim što ga nadilazi, s nečim što je jače od njega. I kad u svakodnevnom životu pomisli kako se uzdigao iznad svega i da je gotovo svime ovladao, ovdje otkriva svoju nemoć – nesavladivu nemoć.
     No, onaj čovjek – pritom ne mislim na kršćane – koji vjeruje u postojanje zagrobnog života lakše svladava neke poteškoće. Onaj koji vjeruje da ovozemaljski život nije sve i da grob nije svršetak, umije pronaći u svemu tračak nade. Ali ipak, puko vjerovanje u zagrobni život i nije neka utjeha, jer čovjek u svojoj mašti sam zamišlja taj zagrobni život – svatko prema svome shvaćanju i svojim željama.
     Oni pak koji razumiju Pisma i silu Božju, koji su, rodivši se u krilu Crkve, hranjeni sakramentima, utvrđeni u vjeri i poučeni o Objavi, oni ne tuguju kao drugi koji nemaju nade (1Sol, 4, 13). Štoviše, oni iščekuju Gospodina sebi na spasenje (Heb 9, 28). Nije on Bog mrtvih, nego živih. Nije On samo živi Bog, već je Bog živih. I to je istina! Mi ne odlazimo u ništavilo. Našom smrću tek započinje život – vječnost – bilo sretna bilo nesretna.
     Sva naša braća i sestre koji prijeđoše s ovoga svijeta, bilo da su proslavljeni, bilo da su u čistilištu, svi oni žive i to po Onome koji se ne stidi nazivati nas svojima: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev… Budući da životi onih koji umiru prije nas ne prestaju njihovom smrću, ne smije prestati ni naša ljubav prema njima. Molitvom, žrtvom i djelima ljubavi svjedočimo svoju ljubav prema njima, ali i vjeru da je naš Bog živi Bog i da je Bog živih.