
21 travnja, 2020
Post By : MBL
II. Vazmeni tjedan
Srijeda, 22. 4. 2020.
Svagdan
ČITANJA:
Dj 5, 17-26;
Ps 34, 2-9;
Iv 3, 16-21
Evanđelje: Iv 3, 16-21
Iz Evanđelja po Ivanu
»Bog je tako ljubio svijet
te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne,
nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet
da sudi svijetu,
nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se;
a tko ne vjeruje, već je osuđen
što nije vjerovao
u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla.
Uistinu, tko god čini zlo,
mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti
da se ne razotkriju djela njegova;
a tko čini istinu,
dolazi k svjetlosti
nek bude bjelodano
da su djela njegova u Bogu učinjena.«
Našoj ljudskoj slabosti i ograničenosti mnogo toga izmiče te primjećujemo kako su nam i riječi često siromašne i manjkave kad želimo izraziti ono što nosimo u sebi, što proživljavamo, što osjećamo. A kad ni riječi nisu dostatne, potrebu da se izrazimo ostvarujemo na sve moguće načine – djela koja činimo, redovito govore više od samih riječi. A riječi, one su ponekad suvišne, često nepotrebne, štetne. Mnogo je beskorisnih i neplodnih razgovora, lažnih svjedočenja, velikih oprečnosti između riječi i djela. Ipak, naša riječ nije bezazlena. Naprotiv! Za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji (Mt 12,36). Svojim ćemo se riječima ili osuditi ili opravdati. A među nama je Onaj koji je Riječju svojom stvorio svemir i sve što je u njemu, koji sve drži snagom te iste svoje Riječi. Među nama je On sam, jedini potreban i dostatan, koji nas nikad nije, a i neće ostaviti kao siročad – jer je vjeran Bog koji govori i obećano izvršava.
Koliko li je samo puta progovorio o svojoj ljubavi prema nama. Iz Srca koje je prepunjeno ljubavlju neprestano se izlijevaju bujice milosrđa na svijet; i toliki pozivi da mu na tu ljubav odgovorimo, da mu uzvratimo, da mu se vratimo. Jer čovjek, iako stvoren iz ljubavi, pao je i posumnjao u ljubav Božju. Odmetnuvši se od svoga Gospodina, od Životvorca i svoje „osnove“, postao je hladan i ravnodušan. A Gospodin – promatrajmo to i divimo se – poput Zaručnika koji traži svoju zaručnicu, poput majke koja traga za svojim izgubljenim čedom, kao najnježniji Otac, neumorno je dozivao i čeznuo za čovjekom kojega je na svoju sliku stvorio.
Upravo ovaj današnji odlomak iz Ivanovog evanđelja, jedan je od najljepših dijelova Svetoga Pisma. U njemu otkrivamo tu silnu Božju ljubav prema nama: Bog je tako ljubio… Možda riječi nisu dostatne ili su siromašne, možda su nekome sasvim obične… ali ovaj izraz tako otkriva nam vrhunac Božje ljubavi. Bog nas je tako ljubio, toliko žarko, božanski moćno, tako snažno, da je gotovo jurnuo s nebesa, s kraljevskih prijestolja (usp. Mudr 18,15). Nije mogao na bolji i savršeniji način pokazati tu svoju veliku ljubav prema nama, nego tako da nam je dao svoga Sina – i to do smrti na križu. Dao ga je za nas! Zar je došao da nas sudi?! Ne! Došao je da se spasimo po njemu – samo i jedino po njemu. Zar da i dalje budemo ravnodušni i hladni prema tolikoj ljubavi?! Ne, ne smijemo biti tako okrutni. Zloća nezahvalnosti i nemara prema Ljubavi koja nam je darovana i iskazana osudit će nas na vječnu smrt. Ne On! Već mi sami sebe, jer: tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao.
Ne mogu, a da ponekad ne prepoznam i svoju vlastitu nevjernost. Nažalost, nakon toliko mnogo vremena od Njegove slavne muke, smrti i uskrsnuća, nakon tolikih znakova i čudesa, čovjek je i dalje nepokoran. Nepokoran Istini, a poslušan ocu laži; nepokoran Sinu Božjem, a rob svoga grijeha. Mnogi se i danas opiru Ljubavi. Tolike pozive na obraćenje nisu čuli, ni apostole, ni tolike mučenike i svece, ni anđele, ni Očev glas, ni Sinove božanske propovijedi, učenja i čudesa, ni svjedoke, ni Kristovu Crkvu. Sve su to prezreli i odbacili.
Brate i sestro, Svjetlost je došla na svijet! Pristupimo tom Svjetlu koje rasvjetljuje tamu našega života. Pristupimo tom Svjetlu koje je jedino pravo svjetlo i koje će jedino ostati. Sve drugo je vječni mrak i onamo smjera. Svi oni koji govore i prijete, obećavaju, blagoslivljaju i proklinju – proći će. Ovaj dan i sve što smo doživjeli i čuli, vidjeli dodirnuli i zaradili – sve će proći. I nebo će i zemlja proći, ali riječi Gospodnje ne, neće proći (usp. Mk 13,31). Čuvajmo do kraja života što nam je dano i ne odričimo se Ljubavi našega Spasitelja pa ni pod cijenu smrti.