I. tjedan došašća
Srijeda, 2. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:

Iz 25, 6-10a;
Ps 23, 1-6;
Mt 15, 29-37

Evanđelje: Mt 15, 29-37

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Dođe Isus do Galilejskoga mora, uziđe na goru i sjede ondje. Tada nagrnu k njemu silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogima drugima. Polože mu ih do nogu, a on ih izliječi. Gledajući kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova.
      A Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.« Kažu mu učenici: Odakle nam u pustinji toliko kruha da nahranimo toliko mnoštvo?« A Isus im reče: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam, i malo riba.«
      Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu.
      I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košarica.

      Čudo. Toliko česta i silno željena riječ današnjice. Čovjekovi problemi, naoko bezizlazne situacije i urođena znatiželja tjeraju čovjeka na sve veću potragu za čudima. Sukladno tome, sve su brojnije i nametljivije osobe koje tvrde kako na brz način rješavaju čovjekove probleme. Gotovo na sve strane nude se raznorazni čarobnjaci. Od sveprisutnih televizijskih emisija u kojima se kao jednim telefonskim pozivom rješavaju životni problemi, preko raznoraznih gatara, nazovi vidovitih osoba i lažnih proroka, pa sve do traženja zapisa od hodža ili kršćanskih molitava koje u hipu, u jednom trenutku, i na magijski način donose Božji blagoslov. Ukratko, žalosno je kako se na muci drugoga zarađuju novci i još je žalosnije kako premalo vjerujemo Bogu i svome razumu te olako dopuštamo da nas se iskoristi.
      Nasuprot svim navedenim osobama, koji na vrlo pametan način zarađuju na muci drugoga – često pod izlikom najuzvišenijih vjerskih pobuda – nalazi se Isus koji također čini čuda. Upravo današnje evanđelje govori u jednom Isusovom čudu: na čudesan način nahranio je veliko mnoštvo osoba sa samo malo kruha i još manje riba. Što se zapravo dogodilo i što je Isus htio reći čineći čudo?
      Isus se nalazi u pustom i nenaseljenom kraju. Slijedi ga silno mnoštvo. Preko četiri tisuće muškaraca. Ne traže od Isusa jesti, nego on sam uočava potrebu da im pribavi hranu: žao mu je što su gladni. Ali gdje? Učenici, čini se, s pravom primjećuju kako je u pustinji nemoguće naći toliko hrane za sve, no, Isus se ne predaje. Pita ih koliko imaju i nakon njihovog odgovora – koji se doista čini kao kap vode u moru – zapovijeda ljudima da posjedaju po zemlji. On uzima kruhove i ribe, zahvaljuje Bogu i preko učenika ih dijeli prisutnima. Svi su jeli i preostalo je sedam punih košara.
      Čudo je to koje ima puno dublju poruku od samog umnažanja kruha. Isus ne umnaža kruh radi kruha, ne želi samo utažiti ljudsku tjelesnu glad, želi im dati nešto puno više. Želi naučiti čovjeka kako se od čuda ne živi, kako se ne leti za čudima, kako je, zapravo, čudo to što jesmo i ono što imamo. Na vrlo jednostavan način uči nas kako ćemo činiti čuda jedni drugima. U tri malena, ali veličanstvena poteza. Uzima, zahvaljuje i daje. Ne čeka da ima puno pa da bi onda pomagao drugima. Uzima ono što ima. Čini se malo: što je sedam kruhova na četiri tisuće muškaraca? Rekli bismo, ništa. No, ako se ono što imamo prihvati iz Božje ruke, ako se Bogu zahvali, onda se može drugome darovati i pomoći. Davno je narodna mudrost rekla kako ne daruje onaj koji ima dosta, nego onaj koji zna da je to što ima nezasluženo primio od Božje dobrote. Time nam Isus jasno govori kako ne trebamo obilovati da bismo pomagali druge. Ne moramo posjedovati velike intelektualne, duhovne ili materijalne sposobnosti, da bismo pomagali jedni drugima. Dovoljno je dati im ono što imamo. A svatko od nas ima što dati drugome. Uistinu, tu nema ispričanih. Gotovo da nema čovjeka koji ne može pomoći drugome, samo ako to hoće. Pomoći, ne čekajući da drugi zatraži pomoć. Okupljeno mnoštvo nije od Isusa tražilo da ih nahrani. On sam uočava da su gladni. Mnogo je gladnih oko nas, gladnih u svakom smislu te riječi. Mnogo je gladnih oko mene i tebe koji gladuju za razumijevanjem, za tim da budu saslušani, prihvaćeni, zagrljeni. Mnogo je onih kojima je naša riječ i zauzeta prijateljska bliskost potrebnija od kruha. Mnogo je onih koji traže oči u kojima će biti shvaćeni i ruku koju će prijateljski stisnuti. Ako danas u vlastitoj neimaštini ili muci života tražimo ispriku da ne pomažemo drugima, ako danas letimo za osobama koje nude brza rješenja životnih problema pa bili oni i vjerske ili crkvene osobe, onda teško da nismo zatajili Isusov poziv i primjer.
      I na kraju još nešto. Nakon što je učinio čudo, Isus ulazi u lađu i mirno, samozatajno odlazi. Ne podliježe napasti da napravi marketing, da bude popularan i da uživa dok ga drugi slave. Time nam poručuje da i kada pomognemo drugome, ne upadnemo u napast samohvale, da se ne busamo u prsa i šepurimo jer smo učinili dobro djelo.
      Čudo je, davno je to primijetio Goethe, najomiljenije dijete vjere, svake vjere, a prava se čuda, zapravo, događaju u svakodnevnici. Potrebno je „samo“ imati oči da ih se vidi i ruke da ih se čini.