III. tjedan došašća
Srijeda, 16. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Iz 45, 6b-8.18.21b-25;
Ps 85, 9ab-14;
Lk 7, 18b-23

Evanđelje: Lk 7, 18b-23

Iz Evanđelja po Luki

      U ono vrijeme: Ivan dozva dvojicu svojih učenika i posla ih Gospodinu da ga pitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Došavši k njemu, rekoše ti ljudi: »Ivan Krstitelj posla nas k tebi da pitamo: ‘Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?’«
      Upravo je u taj čas Isus ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom. Tada im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

      Po svojoj prirodi čovjek teži dokazima, činjenicama, što je moguće provjerljivijim datostima: osobito ako se one mogu uhvatiti, opipati. S druge strane, upravo mu te činjenice, očiti i nedvojbeni dokazi, stalno izmiču: svako malo se i sam, ako već ne preko drugih, uvjerava da i činjenice nisu uvijek činjenice, da i najčvršći dokazi gube svoju čvrstinu i blijede, da jednostavno gotovo ništa nije sasvim sigurno. Bez ikakvih nepotrebnih odlazaka u teoretiziranje i promjene činjenica na općoj, odnosno svjetskoj razini (poput, na primjer, činjenice da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje) bit će dovoljno prisjetiti se osobnih uvjerenja o nestalnosti naoko činjeničnih uvjerenja i stvarnosti: tko se još nije opekao i shvatio da nešto za što je bio spreman staviti ruku u vatru nije onako kako je bio uvjeren da jest? Uostalom, nobelovac Ivo Andrić je jednom zgodom s pravom zapisao: „Činjenica? Šta je to? Krajnji domet našeg vida, granica našeg ljudskog shvatanja i razumevanja. I ništa drugo.“
      Od težnje za opipljivim dokazima nije, ponovimo, oslobođen nitko. Ni ljudski velikani, ličnosti u pravom smislu te riječi. Ni na religioznom, odnosno vjerskom području. Današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Luki govori, između ostaloga, da je tu težnju imao i Ivan Krstitelj, veliki Ivan.
      Ivan se nalazi u tamnici: cijena je to njegove istinoljubivosti, teško shvatljive ustrajnosti u borbi za pravdu i pravičnost te posljedica ljudske zlobe, prvenstveno one Heroda i Herodijadine majke. Dok je u tamnici ima više vremena za promišljanje i ne čudi da ga muči za njega temeljno pitanje: je li Isus Mesija, je li on onaj čiji on dolazak treba navijestiti i put pripraviti? Preko dvojice svojih učenika želi konačno razriješiti tu nutarnju dvojbu, želi čvršći dokaz. Svojim učenicima nalaže da ga pitaju je li on Onaj koji ima doći ili da drugoga čekaju, odnosno je li on Mesija ili će to biti netko drugi – budući da su starozavjetna mjesta navijestila dolazak Mesije i da je on predstavljan kao „onaj koji ima doći“. Učenici vjerno izvršavaju Ivanovu zapovijed i od riječi do riječi Isusu prenose Ivanovo pitanje.
      Ponavljanje Ivanovog pitanja ima za cilj ne samo informirati čitatelja da su dvojica Ivanovih učenika dobro izvršila svoju zadaću nego mu u pamet još jedanput dozvati jasnoću i važnost Ivanovog pitanja: radi se o jednoj od najvažnijih stvarnosti židovske vjere, o (ne)ispunjenju stoljetnih mesijanskih nada. Stoga pisac Evanđelja po Luki namjerno odmah ne donosi Isusov odgovor, koji i čitatelja jako zanima, nego strpljivo priprema teren. Opisuje kako je Isus „upravo u taj čas“, dakle u čas kada mu dolaze Ivanovi učenici mnoge osobe ozdravio, odnosno iscijelio od „bolesti, muka i zlih duhova“ i mnoge slijepe „vidom podario“. Na takav opis veoma se dobro uklapa, tj. nadovezuje Isusov odgovor. On nije, kao što bi se očekivalo, jesam ili nisam; da, ja sam taj ili ne, ja nisam taj (drugoga čekajte), nego uputa da Ivanu kao odgovor jave ono što su vidjeli i čuli. Što su vidjeli i čuli Isus opisuje riječima iz Knjige proroka Izaije: vraćanje vida slijepima, sposobnosti hoda hromima, očišćenja gubavima, sluha gluhima, života mrtvima, odnosno navješćivanje radosne vijesti siromasima.
      No, ni tu se Isus ne zaustavlja. Takav način odgovora bio bi, čini se, sasvim dovoljan, no on nadodaje: „Blago onom tko se ne sablazni o mene“. Ovo ukazuje na to da je i Ivan Krstitelj, barem jednim dijelom, zbunjen Isusovim stilom djelovanja: Isus nije onakav Mesija kakvim ga je Ivan zamišljao, očekivao, predstavljao i najavljivao. Unatoč Ivanovom „razočaranju“ – i ne samo njegovom nego i mnogih drugih i dobronamjernih vjernika pa i Isusovih učenika – Isus, očito, ne kani mijenjati svoj stil djelovanja. Krstitelj je vjerojatno očekivao da će Mesija Isus, kako tumači Augustin Augustinović, biti „eshatološki osvetnik zla […] koji čisti svoje gumno i rastavlja pšenicu od pljeve (Mt 3,10-12); ali ništa se od svega toga nije dogodilo, niti ima izgleda da će se to dogoditi“. Isus zabrinutom i dvoumnom Krstitelju, i preko njega svima njemu sličnima, ne odgovara nikakvim čvrstim dokazom, neoborivim argumentom ili nesalomljivom činjenicom, nego mu „samo“ nudi pokazatelje, rezultate svog djelovanja. Isus, zapravo, odgovara djelima, a ne riječima: njegova su djela pokazatelji tko je on i što je on. Budući da je on Mesija, onaj kojega vjernici očekuju, onda za njega i vrijede samo pokazatelji, ne dokazi, jer se nalazimo na području vjere.
      Od Ivanovog vremena do našega prošlo je gotovo dvije tisuće godina: malo manje do dva puna tisućljeća kršćanstva. Premda je prošlo toliko vremena, premda su kršćani upoznali puno više pokazatelja od Ivana Krstitelja (koji nije doživio ni Isusovo uskrsnuće) da je Isus uistinu Mesija, glad za dokazima ostala je jednako jaka, ako ne i jača. Na koncu, i u kršćanstvu kao i u drugim vjerama, na pozornici su stalno bore pokazatelji i dokazi, uvjerenja i činjenice, povjerenje i „ljudska sigurnost“. Nisu to, nikako nisu, posve suprotstavljene i isključujuće stvarnosti, prije će biti da se radi o braći bliznacima, no problem je ako ta borba postane bratoubilačka. I u životu i u vjeri. Ni nama Isus, kao ni Krstitelju, ne zabranjuje da tražimo dokaze, no i nama poručuje: što ste vidjeli i čuli?