V. Vazmeni tjedan
Srijeda, 13. 5. 2020.
Ili: Bl. Djevica Marija Fatimska
Svagdan

ČITANJA:
Dj 15, 1-6;
Ps 122, 1-5;
Iv 15, 1-8

Evanđelje: Iv 15, 1-8

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj — vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi, čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

     Istina – priznajemo svoju oholost – bolujemo od nje, osjećamo je! Prepoznajemo kako nas „ima“ u svemu i kako je gotovo sve uprljano našom sebičnošću i ohološću. Ali, istinu o vlastitoj malenosti i nemoći često skrivamo i od samih sebe, a vrlo često, upravo je đavao onaj koji nam skriva tu istinu te nas tješi lažnim utjehama, kako smo dobri, kako ima puno gorih ili kako se naša dobrota ne može usporediti s drugima jer smo bolji od drugih. Mnogim sličnim prevarama zanosi se naše srce. I da ne bi ostalo na tome, čovjek, gotovo uvijek kad poželi ili odluči biti bolji, zaboravi da je volja i snaga koju nosi u sebi, jako slaba i nedostatna za tako veliki pothvat kao što je posvećenje. Vječno sveti i savršeni Bog jedini je koji može posvećivati. Stoga, vlastito posvećenje nije tek stvar naše dobre volje ili našeg napora, već je božanski posao koji je čovjeku neostvariv. Još veća zabluda od te bila bi pomisao da se promjena događa sama od sebe, ili da će se promjena dogoditi bez obzira ustrajemo li u grijehu ili ne.
     Kad smo spoznali da rješenje nije u nama i kako promjenu ne možemo sami izazvati, trebamo prepoznati gdje je naše rješenje – tj. u kome je naše rješenje. Molitva, post, kao i svaka duhovna vježba, treba biti s ciljem da bude „više“ Boga u mojem životu, a „manje mene“. On je onaj koji treba rasti (usp. Iv 3, 30). Upravo je oholost i naša slabost očekivati i željeti promjenu bez drugih – bez Drugoga. Promjene i rasta nema bez Gospodina – nije moguća. Bez mene ne možete učiniti ništa. Bez Njega, svaki napor je uzaludan, svaka borba izgubljena. Uistinu bez Njega ne možemo. Bez Njega ne možemo ni prepoznati svoju bijedu; bez Njega sve gubi svoj smisao, nema ljepote ni privlačnosti. Sve je bezvrijedno i uzaludno kad On nije prisutan. Velika je to istina: Bez Njega ne možemo učiniti ništa! Bez Njega bi propovjednici šutjeli, naučitelji bi zatvorili svoja usta, mučenici bi prestali prolijevati krv; nitko ne bi znao što je ljubav i praštanje, što je žrtva i predanje – svetost bi bila nepoznanica.
     U Djelima apostolskim vidimo učenike kako nisu željeli biti sami u svojim promišljanjima, kako se nisu prepustili svojim shvaćanjima i nedoumicama, već su se za pomoć obratili Crkvi – apostolima i starješinama, učiteljstvu – onima kojima je sam Gospodin govorio i koji govori i koji će govoriti: Duh Istine upućivat će vas u svu istinu (Iv 16, 13), poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh (Iv 14, 26).
     Isti Onaj koji je rekao da je Crkva njegova (usp. Mt 16, 18), obećao je da će ostati s nama do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20) i da bez njega ne možemo ništa (usp. Iv 15, 5). Ova spoznaja da smo bez Njega ništa i da je On sva naša nada i utjeha, da je u Njemu sve što nam je potrebno, treba pokrenuti naše srce na potpuno predanje. Spoznaja da bez Njega ne možemo, treba pokrenuti srce na kajanje – na obraćenje – molitvu, post, pokoru. Na promjenu.
     Danas, kad se sjećamo Marijinog prvog ukazanja u Irijskoj dolini (Cova da Iria) u Fatimi, 13. svibnja 1917., dozovimo si tu neumornu ljubav Majke Božje kojom nas majčinski nježno opominje da se povratimo na pravi put i poučava nas tom predanju njezinom Sinu.
     Upravo je u Fatimi ponovno pokazala put  koji tako često zaboravimo – put obraćenja i povratka Gospodinu, put molitve i pokore. Poklonila nam je svoje Bezgrješno Srce, kao utočište i siguran put koji vodi Bogu spasenja i mira. Poziv naše Majke da se posvetimo njezinom Bezgrješnom Srcu upravo je poziv na predanje i malenost u kojoj spoznajemo i otkrivamo da bez Nje i njezinog Sina Isusa ne možemo ništa.