XII. tjedan kroz godinu
Srijeda, 24. 6. 2020.
ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA
Svetkovina

ČITANJA:
Iz 49, 1-6;
Ps 139, 1-3.13-15;
Dj 13, 22-26;
Lk 1, 57-66.80

Evanđelje: Lk 1, 57-66.80

Iz Evanđelja po Luki

     Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Rođenje svetog Ivana Krstitelja predstavlja kraj jednoga saveza i početak novoga. Sam Isus za njega kaže da je najveći rođen od žene. Čudesno začeće i rođenje, jedinstven i svet život, te mučenička smrt kojom je potvrđeno svjedočanstvo za Istinu.
     Koliko je velik bio, kako slavan, a kako siromašan – sav odijeljen od svijeta. Na zemlji se hranio skakavcima i divljim medom, a sada ga Gospodin natapa potocima svojih slasti. Odjeven u devinu dlaku s kožnatim pojasom u dolini suza, a u vječnoj domovini i na dvoru Božjem zaodjeven Slavom Božjom. Glas koji je vikao u pustinji, sada odjekuje na vječnom pašnjaku. Onaj koji je dar Božji ljudima, postaje darom Bogu u Njegovu hramu. U svemu navedenom možemo uočiti malenost na zemlji, koja je preduvjet Nebeske veličine. Sam je govorio On treba da raste, a ja da se umanjujem! I sav svoj život radio je samo na tome, da sebe umanji. Da njega, njegova ja – ega nestane, a da Isus postane. Više od drugih je mogao izreći ono što je Pavao rekao za sebe više ne živim ja, nego u meni živi Krist!
     Kako je teško da nema moga ja, da bude samo On – Isus u meni. To nije poništenje osobnosti ili njeno uništenje, naprotiv to je njeno uzvišenje, jer više i veće je biti sin Božji, nego ostati samo sin zemlje. Kako li je lijepa slava Ivanova koju sad posjeduje, slava koju nam u svojoj mjeri Bog nudi, ali uz istu cijenu i na isti način. Samo ostaje pitanje – hoćeš li?!