Gospa – sedam žalosti Marijinih

Uvod: O svi vi koji prolazite, pogledajte, recite ima li boli kakva je moja. To je kršćanska tradicija pripisala majci Mariji, pri onom potresnom trenutku kada prima mrtvoga sina s križa u krilo. To je vapaj zbog patnje nedužnoga pravednika. Večeras bismo uz ovu euharistiju koju prikazujemo za sve vas, sve vaše, uza sve vaše nakane, želje, zavjete, razmišljali o Mariji i njezinim žalostima, a sutra o Mariji i njezinim radostima. Žalost i radost, pripadaju osnovnim ljudskim iskustvima. Razmišljat ćemo o Mariji Majci zagovornici kod Boga, utjesi i utočištu, o Mariji našem uzoru vjere u žalostima i radostima.

Sve vas srdačno pozdravljam koji u Isusovoj patnji i žalosti majke Marije tražite utjehu i nadu, koji ste ožalošćeni s nerazumijevanja, krivih osuda, nepravdi. I vas pozdravljam koji možda niste ni svjesni da nanosite žalosti svojim bližnjima, koji ste teret svojim obiteljima. Vas posebno koji ste ožalošćeni i patnici. Vas koje žalost i tuga žele slomiti, kojima izgleda da nemaju gdje nasloniti svoju glavu, koji se stidite zaplakati, a srce vam je nabreklo od bola. Došli smo Gospi od utjehe, od ozdravljenja na duši i tijerlu. Došli smo se pomiriti s Bogom i braćom ljudima, osnažiti se u Isusovoj patnji i Marijinoj žalosti.

Propovijed: Nije propovjednicima lagano govoriti, a da ne postanu hladni profesionalci svoga posla, koji su zaboravili i odmakli se od ljudi i koje ne pogađa patnja drugih. Posebno kada je riječ o Mariji o kojoj se stalno nešto govori, nabraja i slavi. Naše sabiranje u Marijinoj crkvi, oko oltara Gospodinova potvrđuje da je svetost života ogromna. Bog daruje i spašava život. I prva stvar jest da nismo nezapaženi. To govor Marijini život neznatne službenice. Ništa ne prolazi niti će proći od Bog nezapaženo, skriveno, kako nekada mi ljudi možemo misliti: da se ne zna tko je što učinio, ili da je sve dopušteno. Bog sve zna! Nepogrešiva je istina vjere da Bog nagrađuje dobro a kažnjava zlo. To je poruka  Marijina života, njezina velikoga himna, Veliča, to je poruka vjere. Naravno, nije u našoj moći da raspoređujemo i određujemo tko će se spasiti, ali je Božji sud sastavni dio vjere.

Ovih dana slavili smo i govorili o posveti crkve. No, nije samo crkva sveta. Svatko od nas ima svoje svetinje. Uz crkvu gdje smo kršteni ili odrasli, ili gdje smo doživjeli posebno iskustvo vjere, uz rodnu kuću, zavičaj, neku osobu, neki dragocjeni predmet…), posebna svetinja je patnja, i vlastita i tuđa patnja, tuđa bolest i nevolja, tuđa ovisnost. Svetinja je, teška srca prihvaćamo, i tuđa grešnost koju ne podržavamo, ali suosjećamo s drugima kojima je nemoguće izići iz grijeha, iz neke ovisnosti.

Za kršćane, jedna od glavnih oznaka, jer je takav Bog koji se objavio u Isusu, jest da su osjećajni, empatični. Tko nije sućutan, ne samo da nije vjernik, nego je krajnje upitno njegovo ljudstvo. Doista, ne smatramo dobrim ili uopće ljudima one koji su bezosjećajni. Nema ništa gore ako živimo s ljudima koji misle samo na sebe, koji su oholi u sebeljublju, koji su bešćutni, ili koji misle samo na svoju patnju.

Htio bih danas da zajednički razmislimo o Mariji majci boli, onoj koja je pratila Isusa posvuda, koja i nama danas govori kako nositi svoje boli, kako nasljedovati Isusa, koja i nas prati u našim bolima. Nastojat ćemo ne biti patetični, čemu smo i kolektivno skloni, jer smo odgajani na stradalništvu, i naš je identitet patničko-žrtvenički.

U kršćanskoj tradiciji ima dosta pobožnosti Majci Mariji. Uobličila se među njima i pobožnost krunice. Ima krunica Sedam Marijinih radosti (franjevačka krunica). Ali govorimo i o sedam Marijinih žalosti, ili – kako se kaže – sedam mačeva boli koji su proboli njezinu dušu. I to je sve utemeljeno na Svetom pismu.

PRVA ŽALOST koja pogađa Mariju jesu riječi pravednog i bogobojaznog starca Šimuna. Nakon prikazanja Isusa u Hramu, dok blagoslivlja Mariju i Josipa, Šimun govori da će Isus biti kamen spoticanja mnogima: jednima će biti na uzdignuće, a drugima na propast. Govori Mariji da će njoj mač boli probosti srce da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Rekli bismo ništa posebno. Šimun govori Mariji da će njezino dijete, njezin sin, biti netko koji će svojim djelovanjem dijeliti ljude. Ona ne zna što će biti s djetetom, kao što ni mnoge majke ne znaju što će biti s njihovim sinovima i kćerima. Jer kad su nosili na krštenje nisu znale koji će i kako završiti, neki su i poginuli, neki su se udaljili od Boga, neki su ustrajali u dobru. Neki su plemeniti ljudi koji na nimalo jednostavna način žive osporavani i hvaljeni.

Ovo je za sve nas primjer: Ako se budemo vladali prema evanđelju i nasljedovali Isusa, nećemo proći neokrnjeni i neokrznuti, a da ne budemo kamen spoticanja. Ovdje također vidimo strepnje roditelja nad djecom, što će od njih biti, kao i nas samih nad našom budućnošću. Zar ova žalost nije i pitanje nama: Što su drugi od nas očekivali, što smo mi od sebe očekivali, što to Bog od nas traži? Jesmo li dosljedni u ostvarivanju svoga ljudskog i kršćanskog poslanja?

DRUGA ŽALOST se odnosi na bijeg u Egipat. Mnogi od vas imaju iskustvo progona, izbjeglištva i svoga Egipta. Ako sami niste doživjeli, nosite to kao sekundarno iskustvo svojih starijih, čak nosite njihove traume. Toliki roditelji i danas u svijetu, uslijed nepogoda i prirodnih katastrofa, poplava i klizišta, uslijed ratova, uslijed lošeg ekonomskog stanja i ponižavanja, moraju bježati i seliti iz zavičaja. Marija i Josip se ipak vraćaju, jer Isus ima poslanje u svome kraju, pa i u siromaštvu i jednostavnosti, u stalnom i strpljivom poslu nastavljaju život. Ne dopuštaju se obeshrabriti Herodom i zlim politikama, ne dopuštaju da zlo ima zadnju riječ. Oni mudro izbjegavaju nasilnike i pronalaze način da ostvare svoje poslanje.

Koliki ljudi danas su žalosni zbog samoće, ostavljenosti? Posjetite osamljene oko vas, susretnite se s ljudima koji su prognani, koji su se morali odvojiti od svoje kuće i svojih bližnjih. Makar imali i dobro stanje, naći ćete u očima nekih od njih tugu, nostalgiju zaboravljenih, duševnu tjeskobu zbog izgubljena zavičaja, žalost zbog prekinutih odnosa.

Ali osim toga ima još teža tuga i žalost – zbog izgubljenog duhovnog smisla, duhovnog zavičaja. Jer mnogim je ljudima oduzeta sreća. Mnogi su žalosnih zbog nemanja posla, mnogo je potištenih jer su ucijenjeni, jer su ustrašeni. Koliko roditelja je žalosno što se njihovoj djeci oduzima budućnost, jer su njihova djeca bez nade, mrzovoljna, depresivna odlaze u loše društvo. Koliko djece nailazi na kulturne i druge šokove u školama i doseljeničkim prijelazima. Zemljom vladaju Herodi koji oduzimaju nadu, budućnost, koji na mnogim radnim mjestima prisiljavaju radnike da idu dalje, da sele. Vrijedi biti blizak onima u tuzi zbog prisilnih odlazaka i progona, seljenja i migracija!

TREĆA ŽALOST koja snalazi Mariju opisuje Novi zavjet zgodom kad se Isus izgubio na hodočašću u Jeruzalem. Tri dana su ga roditelji tražili. Ova Marijina žalost, zbog izgubljenoga djeteta, može nam biti prilikom za razmišljanje o raznim izgubljenostima danas: o izgubljenosti u ovisnosti, pijanstvu, neradu, u lijenosti, u bijesu i pomami za svakom ugodom, i duhovnom…

Nije to ona žalost zbog poslanja koje Isus ima, kada je kazao roditeljima: zašto ste me tražili? Ima i danas roditelja koji svoju djecu previše vežu na sebe, kontroliraju ih (ljubomora), nemaju povjerenja u njih, pa onda i ta djeca nikako da odrastu i oni uvijek moraju imati nekoga uza se, neku majku i oca, neko dijete, da ih tješi i sokoli. Koliko roditelja je žalosno jer su se djeca odvojila od njih i od Boga, što ne idu u crkvu. Treba razlikovati žalosti: žalost poslanja, samostalnoga puta na koji je svatko od nas pozvan kao i Isus i žalost koju nanosima jedni drugima. Ima onih koji čitava života traže neku majku, nikako da odrastu, traže očeve pa upadaju u slijepu poslušnost lošim poglavarima, kriminalcima i mafijašima, pristaju uz lažne vođe, sebeljubive poglavnike i monstruozne voždove i koji na koncu uništavaju i sebe i sve svoje poslušnike. Ima starijih koji se sami straše dara slobode, pa umjesto da daruju slobodu svojim bližnjima ljubomorno ih čuvaju za sebe.

Ostale četiri Marijine žalosti vežu se UZ ISUSOV KRIŽ i SMRT, uz Mariju SUPATNICU. Kako je snažan taj izraz supatnica.

Znamo za žalost Majke Marije kada susreće Isusa na njegovom Putu križa – ČETVRTA POSTAJA. U onoj masi, majka prati sina u njegovoj boli. Zar nam se ne čini da Isus čuje, kao svaki sin, kao svako dijete u nevolji, da mu majka govori, tiho mu šapće na uho: S tobom sam! Uvijek! Izdrži!  I nama Bog govori kroz Marijin primjer: Zauzmi se za dobro, dokraja! Bog je s tobom! Taj glas sin, dijete ne miješa s nijednim drugim glasom. Majčin glas je jedan jedini, uvijek prepoznatljiv. Marijin glas, Isusov glas od nas traži da ne očekujemo ništa idealno, nigdje, ni u obitelji, ni u Crkvi, nego da uvijek iznova ustajmo, da nosimo svoj križ muke, naprijed, samo naprijed, da zagrlimo svoje zvanje, svoje dužnosti.

Spomenuli smo važnost da je čovjek suosjećajan, empatičan. Za Mariju kažemo da je supatnica. Za bosanske franjevce fra Ladislav Fišić je skovao sjajan izraz: «suputnici bosanske povijesti». Taj bi izraz mogao važiti za sve koji su bliski ljudima, puku, malenima, prezrenima. Valja biti zajednički na putu sa svojim i svim narodima svijeta. Dijelimo patnju jedni s drugima. Franjevci trebaju biti vaši. Kriza nastaje onda ako svećenici, Crkva s vama ne dijeli vašu sudbinu. [Ovdje bi vrijedilo dodati riječi današnjega pape Franje da jedino odozgor možemo gledati ljude ako im želimo pomoći, ako ih želimo pridignuti, ili ih želimo njegovati u njihovoj bolesti, nevolji, patnji. To je Crkva.]

Znamo zatim za Marijinu žalost PODNO KRIŽA u trenucima kada Isus umire. Marijino stajanje ispod križa kroz povijest je nadahnjivalo mnoge. U Marijinoj, majčinoj boli, prepoznavali su se mnogi. Poznata je i veličanstvena pjesma Stala majka pod raspelom i Gospin plač koji se u našim krajevima pjeva različito, koji su naši stari pjevali i patnji Isusovoj i njegove majke nalazili smisao svojim patnjama, tugama i žalostima.

U Ivanovu evanđelju čitamo kako Isus žalosnoj majci i svome ljubljenom tužnom učeniku Ivanu S KRIŽA govori da se sada BRINU JEDNO ZA DRUGO. To su jedne od posljednjih Isusovih riječi. To je Isusova oporuka svima nama. U tim riječima kršćani nalaze sliku Crkve. Crkva postaje obitelj i majka ožalošćenih ljudi. U ovim riječima i nama Isus govori kako nam valja živjeti svoje poraze i gubitke. Naime, događaju se neizmjerno teški gubici od doma do gubitka voljenih osoba. U takvoj patnji i žalosti nemali broj ljudi ne pronalazi izlaza. Bol, patnja i žalost im oduzima svaku snagu. Vrijedi biti uz bližnje, bez velikih riječi, nego posve zatajno ali solidarno.

Bliska nam je i poznata Marijana žalost kada joj tijelo mrtva sina polažu u krilo. To je u povijesti umjetnosti označeno i riječju Pietà, samilost, sućut. Koliko je majki, roditelja, žalosno jer su izgubili svoje dijete.

I sedma žalost je tuga POLAGANJA U GROB. Kako je iznimno važno biti supatnik, aktivni supatnik u boli drugoga. Sve nam je ovo poznato i ljudski. Tek su neki bili žalosni, mnogi su šutjeli u nevolji drugoga a dio se radovao. Nema solidarnosti nego izmicanje i strahovi. Nema podizanja glasa zašto se žalosti nekoga u obitelji, zašto se laži svaljuju na neke ljude.

Kod Isusova polaganja u grob, važno je znati da su bile žene, kao i dva vrlo zanimljiva Isusova prijatelja, dva, rekli bismo, političara, koje je Isus oduševio za sebe: Nikodem i Josip iz Arimateje, dva bogata i moćna čovjeka. Vidljivo je kako i bogati i moćni, iako ih je malo, mogu biti solidarni, sućutni.

Isus poručuje da gubitkom i smrću, grobom, život nije završen, da se i dalje moramo brinuti za svoje bližnje, za žive. Neki ljudi doduše žele da ih se uvijek sažalijeva, neki svojom žalosti ili tuđom patnjom kupuju naklonost i dobre pozicije, ili se bogate. Neki u svojoj žalosti, nepravdi i ogorčenosti postaju tako bešćutni kao da nema patnje izvan njihove.

Isus i nama poručuje da žalost nije kraj svega, nego da se žalost nadvladava brigom i ljubavlju za druge. Kako je lijepo susresti ljude koji dostojanstveno plaču, koji nose svoju žalost i iz nje djeluju upravo iz ljubavi prema izgubljenoj osobi, koji stvaralački nose svoju patnju. Isus i nama kao svoju oporuku ostavlja da ne trebamo ostati zakovani za svoju bol i žalost, za svoje grobove. I kao što Marija nastavlja svoje poslanje i poslije groba, poslije uskrsnuća, i na nama je da nastavimo svoj put čineći dobro ljudima. Patnja i žalost se prihvaćaju i nadvladavaju pomažući drugima.

Ne bih želio da se ikakvim pobožnim riječima ili velikim teorijama umanjuju nepravde i žalosti koji je ovaj svijet prepun, da se ne dopusti nabreklim očima od suza da se isplaču, ili da se bol stalno suzbija pa mogu nastati još veće duševne a i tjelesne patnje. Budimo osjetljivi jedni za druge, primaknimo se jedni drugima, neka nas nosi osjećaj naše Majke žalosne, da činimo drugim ljudima sretan život.

Isus u svojem proglasu s Gore sretnih ljudi kaže između ostaloga i ovo: Blaženi ožalošćeni, oni će se utješiti (Matej). Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati (Luka). Nije riječ samo o onostranosti, nego o sigurnosti spasenja već sada. Čvrsti ljudi nose uvijek nešto tuge sa sobom. Iskrena tuga je otkupljujuća, valja je izdržati, izdržati samoće i žalosti. Prava žalost (plač) je – Isus kaže – žalost nad svojim grijesima i grijesima bližnjih. Marija nas uči osjetljivosti prema najbližima, za poslanje, za osjetljivost na nepravde.

Svaka sreća ima nešto tuge jer je solidarna s onima koji nisu sretni kao mi, koji pate više od nas, kojima je duša žedna dobre riječi, blagoga pogledam ruke ljubavi. U svakoj istini ima nešto tuge. Razmišljanje čini čovjeka tužnim zbog istine kamo naš svijet ide. Ipak, ne treba se predati. Ne dopustimo da oko nas bude neutješne žalosti zbog patnje, zbog boli, nerazumijevanja. Primijetimo patnju na licu drugih. Povećajmo radost u našem svijetu pomaganjem osobito onim žalosnima koji nam ne mogu pomoći. Najljepši naziv za čovjeka je supatnik u našim bolima, suputnik našega života. Isus je spasitelj svijeta, mi svojim suptanjom pomažemo da se smanji tuga i uveća radost na ovoj zemlji.

Fra Ivan Šarčević

Gospa – Sedam Marijinih radosti

Uvod: Skupili smo se oko oltara Isusova, u Marijinoj crkve, da se molimo Bogu. Euharistija, misa je za grešnike, ne za savršene, pa ćemo moliti za svoje obraćenje, za mir u svijetu, za sklad u našim odnosima. Molimo da nemamo mržnje, da osjetimo stid i sram zbog svoga grijeha, da čvrsto odlučimo popraviti nanesenu nepravdu. Molimo za one koji su nam se preporučili u molitve, za one za koje smo dužni moliti, za one za koje toliko molimo, a osjećamo da nam molitva nije uslišana, kao da nas Bog zaboravlja ili odgađa uslišanje naših molbi. Donesimo na oltar sve svoje prošnje, zavjete, nevolje, nesporazume, boli i radosti. Boga nas skuplja da zajedno molimo.

Propovijed: Sinoć smo razmišljali uz Mariju majku žalosti, o Marijinim sedam žalosti. Danas ćemo o sedam njezinih radosti. Često krećemo od patnje, muke, žalosti, od poraza i gubitaka, od križa, od uskrsnuća, od deluzija i razočaranja. Često smo u situacijama da započnemo od početka. Pogotovo neki od vas koji ste morali napuštati svoj dom i zavičaj ili sad trpite neku bolest, ljudsko nerazumijevanje, poniženje, samoću…

Neki od nas radije volimo tugu, nego radost. A radost nije tek onako dana, nekada je velika cijena radosti. Nekad je stvar htijenja opuštanja, nekad napora, nikada gluma i namještenost. Želimo razmišljati o onome što nam je kršćanska, franjevačka baština ostavila: o sedam Marijinih radosti. To je i franjevačka krunica koju rado mole trećoredci, toliki naši prethodnici koji su nam sačuvali baštinu, duhovnost, vjeru. Zadužili su nas da i mi svojim pokoljenjima ostavimo u zalog nužnost zajedničke radosti. I sve je, kao i sedam žalosti, utemeljeno na Pismu, na evanđelju i kršćanskoj tradiciji.

Nije s radošću jednostavno niti je samorazumljiva. Neki ljudi žive u strahu, namrgođeni, jer misle da je Bog uvijek namršteni Bog, Bog bez smijeha. Zato treba ići mrtav ozbiljan, jer smo uvijek nešto u krivu. Nisu rijetki koji svojoj djeci zabranjuju smijeh i radost, jer misle da dolaze od zloga ili da će se od previše smijeha nešto ružno dogoditi. Naravno, ovdje se ne radi o namještenom smijehu ni o cerenju, nego o radosti i vedrini iz vjere.

Prva radost, prvo radosno otajstvo: Anđeo Gabrijel navijestio Mariji da će začeti i roditi Isusa. Poznata nam je taj opis iz evanđelja. Božji glasnik dolazi Mariji, dolazi i Josipu. Pred Mariju stavlja veliki zadatak. Marija se susteže, smatra se nedostojnom. Prva radost ljudskoga života jest iskustvo da smo od Boga zapaženi, viđeni, da nismo zaboravljeni. Usporedimo kako nam je drago ako nas netko do koga nam je stalo primijeti. A ovdje je to daleko više. U Mariji, neznatnoj službenici, prepoznajemo sve one koji se smatraju odbačenima, stavljenima u kraj, sva ta mala mjesta, ljude i obitelji koji ne mogu doći u javnost, u medije. Koja je unutarnja radost znati da nisi zaboravljen od Boga, da te Bog ljubi i nikada ne napušta.

Istodobno, plemenitu radost povezanu s strahopoštovanjem izaziva naš povjereni  životni zadatak. Marija ima velik zadatak – roditi nekoga komu ne može dosegnuti značenje. Bog pred svakog od nas postavlja zadatak koji nas nadilazi. Svakom se od nas Bog javio ili sada javlja, kuca na vrata i priopćuje mu životni zadatak. Pazimo da ne prokockamo vrijeme Božjega pohoda. Nećemo, zapravo, nikada posve prokockati, jer Bog nas do zadnjega trenutka života pohađa. Možda nećemo imati ponuda kao dok smo bili mlađi, ali nas nikada neće lišiti zadatka da budemo dobri, ljudi na korist drugima.

Svakome od nas neki glas stiže, u snu, u javi, i traži od nas da i mi, na svoj način, prihvatimo da preko nas Isus dođe u naš svijet. Ovdje je također važno uvidjeti da Bog šalje glasnike novoga života, svima nudi evanđelje, blagu, radosnu vijest. Kršćani su nositelji vedrine, dobre poruke, kršćanstvo je evanđelje – vedra i radosna poruka spasenja. Nažalost, neki od nas i svećenika pretvaraju kršćanstvo u nesnošljivi teret moralnih zapreka, neslobode, strogoće i neljubavi. Radosnu vijest života, poruku da s Isusom dolazi spasenje za sve, neki pretvaraju u lakoću pomodarstva, jeftine pjesmice i molitvice, a drugi u teške pokore i askeze, namrgođena lica strogoće i rigidnosti. Evanđelje je radosna vijest, poruka utjehe i otkupljenja i iz najtežega grijeha i mraka.

Drugo radosno otajstvo: Marija pohađa svoju rođakinju Elizabetu. Upravo o tome čitamo u evanđelju na današnju svetkovinu. Kako u najkraćem iskazati bogati sadržaj ovoga susreta. Predivno je razmišljati kako Marija ustaje i hita svojoj rodici Elizabeti, u gorje. Marija hita, trči. A trči se u strahu. Tada se zapravo bježi. Najiskrenije se žuri onda kada se voli, kad se ljubi. Ljubav je brza, okretna, spretna, velikodušna. Koja radost dviju žena u očekivanju poroda, dvaju novih života. Doista, to je takva radost, koju Luka Evanđelist opisuje da igra utroba, cijelo tijelo prožimaju srsi opuštene radosti. To je radost kada cijelim tijelom, i bez riječi, kažemo drugome: Sretan sam što postojiš!

Kako nam je potrebna ova radost susreta, uzajamno dijeljenje radosti postojanja. Kako je lijepo ako nas ljudi ne izbjegavaju, ako nosimo pozitivnu energiju oko sebe, ako smo ljudi pouzdanja i povjerenja, ako se ljudi mogu osloniti na nas.

I kako je predivno – i to govori ovaj susret – izraziti zahvalnost što nas netko posjećuje. Elizabeta ne štedi riječi blagoslova svojoj rodici, ne za neke njezine ogromne pothvate, nego što je Marija povjerovala Bogu. Hvali je zbog vjere u Boga. To nije mala stvar, jer velike se zavisti rađaju i među pobožnima; neuredna takmičenja, veliko množenje raznih duhovnih vođa i voditeljica, i predmoliteljica, koje se nadmeću tko je duhovniji, tko može više čuda učiniti i sl. Ovdje je zahvalnost iz radosti.

Neizmjerna je stvar što Marija na Elizabetin blagoslov ne ostaje oholo zagledana u sebe, nego izgovara svoj himan zahvalnosti Bogu. Njezin Veliča iskustvo je vjere da Bog ne ostavlja neznatne i siromašne; Bog nije na strani umišljenih i oholih, silnih i prkosnih, koji tobože lome sve pred sobom, koji kao mogu sve. Iza njih ostaju samo pustoš, praznina, svađe i sukobi. Marija i Elizabeta su uzor našeg vjerničkog susretanja, naših misa i molitava, naših euharistijskih okupljanja. Zar nije predivno radovati se, bezinteresno, bezuvjetno – uvijek u Gospodinu, biti zajedno; upoznavati bližnje koje još ne poznajemo i širiti solidarnost među obiteljima u župskoj zajednici…

Treće radosno otajstvo, radost je novoga života: Marija je rodila Isusa u betlehemskoj štalici. Ova Marijina radost odnosi se na veliku tajnu naše vjere: Bog postaje čovjekom; uzima našu sudbinu, našu povijest. Vrijedi malo zastati pred tom velikom tajnom vjere. Bog postaje dijete, čovjek poput nas. Zato mu ništa ljudsko nije strano. On nije prezreo čovjeka kako se nama može dogoditi da vjerujući u Boga ili govoreći kao ljubimo Boga, preziremo i ne podnosimo ljude. Ne volimo djecu, ili zlostavljamo djecu, ne volimo život. Ovo je radost novoga života, umnažanje života.

Ima ljudi, nažalost, koji iz raznih razloga ili iz krivog razumijevanja slobode, neovisnosti, ne žele imati djecu. Boje se rizika, odgovornosti. Neki su sebični, a neki strašljivi. Ima, nažalost, i onih koji bi tako rado htjeli imati djeci, ali ih ne mogu imati. Trebamo ih razumjeti, nisu kažnjeni od Boga. Trebamo im biti blizu, pomoći da razumiju da mogu širiti život i pomagati drugima, usvojiti djecu ili se uključiti u druge akcije pomaganja.

Nema sumnje: djeca su veliko blago. Život je nenadmašna vrednota. Nije naravno dovoljno samo kazati kako treba imati djecu, djecu treba i odgajati. No, čovjek je ili neka obitelj, zajednica i kultura u velikoj krizi ako se odriče života i rađanja djece, ako mrze djecu i odlučuje se za kulturu sebičnosti (kulturu smrti).

Kako je bogata kršćanska vjera, vidimo i u četvrtoj Marijinoj radosti: Tri kralja dolaze pokloniti se Isusu. Kao djeci posebno nam je bila drago gledati u te čudesne figure kraljeva druge boje kože od naše. Isus sam nije bio bijelac poput nas, nego Semit, pa ovo radosno otajstvo govori o radosti iz vjere zbog raznolikog Božjeg svijeta.

Ovdje se radi o mudrim, najučenijim ljudima (znanstvenici). Njihova veličina je u tome što se ne prave važni, što prepoznaju veličinu u malenome. Ova tri čovjeka su i kraljevi, vladari, oni imaju moć, ali od svoje moć i vlasti nisu oslijepili poput okrutnog, u biti strašljivog Heroda koji ne podnosi nikoga uza se, i koji se boji svakog da mu ne oduzme poziciju, pa se okružuje udvoricama i ulizicama, hvastavcima i sebeljupcima. Herod se ne raduje životu, nego kako Pismo kaže ubija život, ubija djecu, sve one koji su tobože u stanju da ga skinu s vlasti ili ugroze u njegovoj strahovladi.

Koliko se života uskraćuje i uništava zbog vlasti, vlastohleplja i srebroljublja. Koliki su uništili druge živote zato što su zaposjeli mjesta koja im ne pripadaju. Koliki i danas smetaju razvoju života drugih, zbog ratovanja i osvajanja, progona i migracija. Strah za sebe, egoizam vlasti, uništava druge oko sebe, uništava upoznavanje zvijezda i kozmosa.

Ovo radosno otajstvo govori i o sveopćem bratstvu i sestrinstvu ljudi različitih rasa, jezika i vjera. Sve nas uvezuje nužno poštivanje života, maloga nemoćnoga djeteta, koji će postati čovjekom ljubavi, spasiteljem ozdravljenja, obraćenja, čovjekom boli, čovjekom božanskoga milosrđa i raspetim patnikom opraštanja.

Peto Marijina radost je nalaženje Isusa među učiteljima u jeruzalemskom hramu. Kako je bilo majci i ocu, Mariji i Josipu kada su otkrili da ime nema sina? Kako je bolno izgubiti neku dragocjenu stvar! Kako je tek bolno izgubiti nekoga bliskog, nekoga svog, dijete, neku dragu osobu; izgubiti stvarno ili duhovno, u smrti ili u grijehu, na stranputicama života, u ovisnostima! Kako je bolno izgubiti muža u pijanstvu, kocki, drogi ili izgubiti suprugu u nervozi i drskosti, ili izgubiti dijete, brata u ovisnostima, zlu, kriminalu ili u krutom ratu. Koliko samo molitava izgovaraju majke, očevi, žene, djeca za povratak iz izgubljenosti nekoga dragog, za vraćanje sa stranputice.

Kad je velika bol nekoga izgubiti, kolika je tek radost naći izgubljeno. Kolika je radost, Pismo to stalno govori, ako se izgubljeni «nađe», ako se obrati (sjetimo se izgubljenog sina). I to radost nalaska od Boga, u Božjoj kući, u očevu domu.

Marija i Josip bili su presretni kad su našli Isusa, makar nisu sve razumjeli što znači biti u očevu domu. Ova je scena važna i po tom što se kaže da se Isus vraća s roditeljima kući. Ne želi ih činiti tužnim, nego im biti poslušan. Četvrta Božja zapovijed govori o poštivanju roditelja. Poštivanje je znak da uvijek moramo zadržati pravednost prema roditeljima, čak ako nam uzmanjka ljubavi. Sva iskustva pokazuju da tko poštuje svoje roditelje, starije, bit će blagoslovljen na zemlji. Neizmjerna je nesreća pa i grijeh namjerno žalostiti, prkositi ili biti teret svojim roditeljima i svojim najbližima, učiniti da majka ili netko naš plač zbog naše zloće i opakosti.

Radost pronalaska Isusa u Hramu govori o još jednoj važnoj činjenici našega života. O nužnosti učenja i poučavanja. I učenje i poučavanja je skopčano s naporom, naporno je slušati i čitati. Ova scena govori o nužnosti poštivanja učitelja, o zahvalnosti učiteljima i odgojiteljima, ali i o poštivanju mlađih, učenika, koji postaju učitelji i od kojih imamo što naučiti. Nije lijepo obescjenjivati i prezirati nekoga samo zbog njegove mladosti.

Šesta i sedma Marijina radost su povezane. Šesta govori o Marijinom susretu s uskrslim ISUSom. Radost je to ogromna i neopisiva. Uskrsnuće dolazi neočekivano. Nitko, ni Marija ga nije očekivala. Potvrda je to da Bog i njegova ljubav imaju zadnju riječ nad smrću, nad porazom i sramotom križa. Da nije bilo uskrsnuća, sve bi ostalo besmisleno. Uskrsnuće je najveći čin vjere, jer je čisti Božji zahvat i dar.

Na šestu radost veže se sedma, naša vjera da je Bog Mariju na nebo uznio i okrunio za kraljicu. Onako kako je Bog Isusa uskrisio, vjerujemo da je učinio i s Marijom, i da će učiniti sa svakim od nas. Život služenja i predanja, ne može nego biti od Boga okrunjen. Marija nije zemaljska kraljica, ne nosi krunu missice, kako je neke slike prikazuju, nego je žena vjere i služenja, majka i sestra brižnosti i velike snage nošenja života i radosti. Marija nije nikakvo božanstvo, nije tu ni da smiruje Božju srdžbu ili strogoću Božju, ili Isusov sud pravde. Isus je jedini spasitelj ljudi. Marija ostaje uvijek samo uzorna službenica Božja i uzor vjernika. Sve što se na njoj događa, čini samo Bog. Njezino je životno služenje ukazivati na Isusa, ne zamijeniti Isusa, ne zaposjesti Isusa, nego posredovati Isusa ljudima.

Na koncu sažmimo naš govor o Marijinim radostima: Iznimno je važno radovati se u vjeri; širiti dobre vijesti ljudskog spasenja, radovati se životu i biti od koristi drugome, radovati se sreći i uspjehu drugoga. Nije krivo kazati: Riješio si svoje životne probleme ako se možeš radovati uspjehu drugoga. Radost vjere je pouzdanje u uskrsnuću, u posljednji sud koji nije naš ljudski nego Božji sud kojemu ne promiče nijedno dobro djelo, koji je radostan za naš susret. Vjernik se raduje ljubavi Božjoj i ljubavi drugih!

Vjera koja nema vedrinu, opasna je vjera. Vjera koja je namještena, zavodi u bolest. Valja se čuvati onih kojima glume vjeru, vjere namještena osmijeha. Jer kao što ima raznih egoizama u maskama ljubavi, tako ima i radosti u maskama namještenih osmijeha od kojih se ledi srce. Treba se klonuti i onih koji vjeru pretvaraju u cerenje i svjetovne pobjede, koji su uvijek namrgođeni, moraliziraju, farizejsko-licemjerno cjepidlače oko vjerskih propisa, obreda, posta i molitava ili bezgranično nešto ispravljaju, istjeruju pravičnosti, kako Isus veli, cijede komarca.

Neki suvremeni ljudi odustaju od vjere i bježe od Crkve jer ne nalaze u crkvenim zajednicama radosti i vedrine. Djeca od svojih roditelja žele vidjeti da im vjera znači više od folklora i puke tradicije, vjernici od biskupa i svećenika žele vidjeti više od policajaca i kontrolora milosti, više od dobre statusne uloge. Vrijeme je istinskoga susreta s Bogom; vrijeme je da vjera postane osobna odluka koja mijenja život, stvara radost.

Molimo Gospodina da nam vrati «radost svoga spasenja i učvrsti nas duhom spremnim» (Ps 50): da nam povrati radost jer smo je putem izgubili zbog svojih poslova i muka, zbog jurnjave za novcem i karijerom, jer smo sebi propisali put duhovnosti i usavršavanja, a ne slijedimo evanđelje, jer nemamo radost slušanja i susreta s ljudima.

Zapali smo možda u prezir i cinizam, izgubili djetinje veselje u sebi, možda su nam drugi ukrali dušu, opteretili nas, opljačkali nas iznutra, uvukli nas u svoje zlo, učinili nas tjeskobnima, ucijenili nas svojim politikama, zapleli nas u svoje igre i trgovine, jer nas drugi pritišću svojom zloćom i terorom, jer ima ljudi koji stalno drže ljudi krivim, što je ime za đavla, tužitelj braće, stalno tužaka ljude koji mu ništa nisu učinili.

Radost je susresti se s Bogom i ljudima, moliti Boga zajedno, pjevati zajedno. Radost je zajedno živjeti, zajedno raditi, zajedno u radosti naći se oko obiteljskog stola, u župnoj crkvi, pod okriljem majke Marije. Radost je moći se izručiti Bogu koji se ne oglušuje na naše molbe, koji uvećava naše obiteljsko i zajedničko veselje.

Fra Ivan Šarčević