II. tjedan došašća
Ponedjeljak, 7. 12. 2020.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj
Spomendan

ČITANJA:
Iz 35, 1-10;
Ps 85, 9ab.10-14;
Lk 5, 17-26

Evanđelje: Lk 5, 17-26

Iz Evanđelja po Luki

      Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi. I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.
      Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!«
      Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«
      Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!«
      I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: »Danas vidjesmo nešto neviđeno!«

      Nije trebalo dugo da Isus postane sumnjiv: s brojem onih koji su ga prihvaćali rastao je, kudikamo brže, broj onih koji su sumnjali u njegovu ispravnost, osobito onu vjersku. Isus je, dakle, vrlo brzo nakon početka svoga javnog djelovanja počeo smetati, osobito smetati svojom dobrotom koju je nesebično i kao nitko do tada dijelio s drugima. Kada se glas o njegovoj dobroti, o navještaju nekog drukčijeg, milosrdnijeg i „ljudskijeg“ Boga, proširio zemljom došlo je vrijeme da vjerske vođe uzmu stvar u svoje ruke, da interveniraju s visoka jer su u Isusu vidjele opasnost za sebe, za vlastite položaje i pozicije, osobito za svoju vjerodostojnost, jer to što Isus radi njih ozbiljno razotkriva, prokazuje i ogoljuje.
      Zato farizeji i učitelji Zakona, odnosno pismoznanci dolaze k Isusu iz čitavog Izraela – u današnjem evanđeoskom odlomku se izričito kaže iz galilejskih i judejskih sela te Jeruzalema – da ga provjere, da ga iz prikrajka promatraju, špijuniraju i da, što bi za njih bilo najbolje, otkriju da je lažni prorok, da nije pravovjeran.
      Isus je toga itekako svjestan, no ponaša se kao da ih nema. Ne drži im nikakve veličanstvene govore niti ih pokušava uvjeriti u svoju ispravnost i vjersku pravovjernost. Ne, on radi ono što radi i inače: pomaže drugima. Ljudi su pred njega donijeli uzetog čovjeka. Da bi to učinili morali su napraviti velik napor: popeti se na krov, otkriti dio krova i na nosiljci spustiti uzetog čovjeka pred Isusa, jer je, zbog silnog mnoštva, samo tako bilo moguće doprijeti do njega. Znak je to čvrstog pouzdanja i velike vjere u Isusa.
      Isus vidi njihovu vjeru, koja je uvijek neophodna da bi mogao učiniti čudo, no ne čini ono što bi se očekivalo, ne ozdravlja uzetoga, nego mu kaže Čovječe, otpušteni su ti grijesi. Oslovljava ga sa čovječe, čime mu vraća izgubljeno dostojanstvo jer je kao uzet bio smatran manje vrijednim, polučovjekom. Riječima otpušteni su ti grijesi Isus se zapravo izjednačava s Bogom koji, prema židovskom vjerovanju jedini ima pravo (ne)otpuštanja grijeha. Ne radi se, dakle, o nekoj proročkoj najavi da će uzetome biti otpušteni grijesi, nego o upravo božanskoj moći koja je grijehe već oprostila.
      Na takvu Isusovu izjavu promptno reagiraju čuvari vjere, „čuvari Boga“: farizeji i pismoznanci. Oni među sobom – jer nemaju hrabrosti to javno reći – raspravljaju kako je to hula, najveći grijeh jer se Isus izjednačava s Bogom. Njihovu tajnu raspravu, odnosno njihove misli Isus poznaje, poznaje upravo zato što je Bog. Zato ih prvo pita što raspravljaju, odnosno mudruju među sobom pa ih potom pita što je lakše: otpuštati grijehe ili izliječiti čovjeka? Oni ništa ne odgovaraju jer je odgovor jasan: lakše je izliječiti čovjeka, kudikamo lakše jer otpuštati grijehe može samo Bog. Isus zato nastavlja kako on, tj. Sin Čovječji ima vlast otpuštati grijehe i zapovijeda uzetom da ustane. Ovaj to i čini – što znači da je ozdravio – i zbog toga slavi Boga: priznajući i na taj način da je u Isusu djelatan sam Bog.
      Isusovo pitanje što je lakše, zapravo u sebi krije jednostavno pravilo: ono što vrijedi za više slučajeve, vrijedi i za manje. Drugim riječima, ako on može otpuštati grijehe, onda naravno da može i izliječiti uzetoga. Isus i na taj način želi reći da on nije samo iscjelitelj, čudotvorac, nego kudikamo više: Sin Čovječji, odnosno Sin Božji. On ne želi uzetome povratiti samo tjelesno zdravlje, nego i duhovno: želi mu izliječiti i dušu, želi ga pomiriti s Bogom, želi ga vratiti Bogu.
      Isusov prvi čin, otpuštenje grijeha, zapravo je puno važniji od drugoga, od izlječenja uzetoga. Ozdravljeni je pomiren s Bogom, on sada slavi Boga, on odlazi svojoj kući, što znači u svoj svakodnevni život iz kojeg je zbog bolesti bio isključen. Nekada uzeti sada je vraćen i Bogu i ljudima, vraćen mu je život: i tijelu i duši.
      Valjalo bi nam se, dragi vjernici, na koncu upitati: što je nama važnije, zdravlje tijela ili duše? Naravno, ne radi se o nikakvom razdvajanju ili prenaglašavanju jednoga na štetu drugoga, no ne čini li se, ipak, kako puno više ulažemo u zdravlje tijela, nego duše? Isus nije došao na zemlju zbog toga ili samo zbog toga da imamo fizičko zdravlje, nego puno više zbog toga da nam oprosti grijehe, da naše grijehe uzme na sebe. Bilo bi uistinu šteta onoga koji ima moć opraštati grijehe, odnosno Isusa moliti samo za zdravlje tijela. Isus nam, doista, može otpustiti naše grijehe. Naravno, ako smo ih svjesni i ako imamo hrabrosti priznati ih sebi i njemu, ako ih već tako „ljubomorno“ čuvamo od drugih.