I. tjedan došašća
Ponedjeljak, 30. 11. 2020.
Sv. Andrija, apostol
Blagdan

ČITANJA:
Rim 10, 9-18;
Ps 19, 2-5;
Mt 4, 18-22

Evanđelje: Mt 4, 18-22

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Prolazeći uz Galilejsko more, Isus ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.

      Današnji evanđeoski odlomak prilično je poznat: govori o Isusovom pozivu prvih učenika, odnosno o pozivu Andrije i Petra te Ivana i Jakova, Zebedejevih sinova. Jednim pozivom poziva četvoricu, dva para braće. O pozivu ove prve četvorice učenika govore i druga dva sinoptička evanđelja, Matejevo i Lukino, što govori da je događaj prvih učenika ostao živ u sjećanjima prvih kršćana i prve kršćanske zajednice. Ovakav Isusov način biranja učenika u mnogome je nov i neobičan za tadašnju konvencionalnu normativu učeništva, odnosno učiteljstva.
      Prva je novost da Isus, učitelj sebi bira učenike. Naime, prema ustaljenoj praksi grčko-rimskih i rabinskih škola učenici su birali učitelje, a ne obratno. Ovdje Isus radi posve suprotno: on traži i on zove k sebi. On odabire, inicijativa kreće od njega. On ne provjerava sposobnost, odnosno nadarenost onih koje poziva, jer ih on već zna: on, svojim božanskim uvidom zna – što će se ubrzo i pokazati – da oni nisu savršeni, da su, štoviše, prilično loši učenici, no Isusu uprav takvi i trebaju, nesavršeni koji su svjesni svoje nesavršenosti.
      Druga novost jest da Isus poziva ne u svoju školu, nego u svoj život. Ne poziva ih da samo dolaze kod njega na učenje i da onda odlaze svojim kućama, nego ih poziva da idu za njim. Stalno! Upravo to i znače riječi „oni pođoše za njim“. Ne, dakle, ispred njega, ne pored njega, nego iza njega. Isus ne poziva svoje učenike, ondašnje i buduće, da idu ispred ili pored njega, što znači barem dvoje. Prvo da Isusovi učenici nisu veći od Isusa. Oni ne trebaju ići ispred njega. Nisu ni jednakopravni Isusu, budući da ne trebaju ići pored njega. Nego iza njega! Valja ovo stalno ponavljati, budući da smo svi pomalo skloni – koliko god nam to teško bilo javno priznati – stavljati sebe ispred Isusa, odnosno više drugima naviještati sebe, nego Isusa. Stoga ne bi bilo loše ozbiljnije se pitati koga mi to naviještamo i propovijedamo drugima, sebe ili Isusa, na koga vežemo ljude, na sebe same ili ih stalno nastojimo upućivati na Boga? Drugo značenje izraza ići za njim sastoji se u tome da je Isus već prošao putem koji mi trebamo ići, da se već susreo s teškoćama koje nas čekaju. Može se to donekle slikovito opisati pravljenjem puta u snijegu: onaj koji ide prvi, koji pravi „prtinu“, ima daleko teži posao od onih koji idu za njim. Ova činjenica da mi ne idemo prvi i da slijedimo Isusove stope trebala bi nam biti ohrabrujućom u trenutcima životnih problema i teškoća. Trebala bi nam ulijevati nadu da nismo ostavljeni i usamljeni na putu, da se to što se nama događa na ovaj ili na onaj način dogodilo i Isusu. Jednostavno da naš životni hod nije dezorijentiran i besciljan. Da, dokle god idemo njegovim stopama, znamo kamo idemo i imamo sigurnost da smo na dobrom putu.
      Isusov je poziv, nadalje, i obećanje. No, sasvim čudno obećanje. Ne obećava im ni lagodan život, ni materijalnu sigurnost, ni društvenu priznatost, čak ni nebesku proslavu. Jedino što im obećava jest da će ih učini ribarima ljudi. Obećava, dakle, ribarima – budući da su sva četvorica pozvanih po zanimanju ribari – da će postati ribari ljudi, odnosno da više neće loviti ribe, nego ljude. Obećanje je zanimljivo iz više razloga. Isus od pozvanih traži promjenu i to veliku promjenu: da pođu za njim, što nužno znači da napuste ono čime se trenutno bave, da napuste svoje dotadašnje živote, ne samo svoje dotadašnje poslove, nego svoje obitelji, svoje rodbinske i prijateljske veze. Ovaj Isusov zahtjev, ovo obećanje, vrlo se često tumači time da Isus od svojih učenika – što znači i od nas – zahtjeva da ostave apsolutno sve i da pođu za njim, da se okrenu za 180 stupnjeva, da se obrate i da počnu činiti nešto posve novo, dijametralno oprečno onomu što su do tada činili. I doista, obećanje da će ih on učiniti ribarima ljudi, da će oni umjesto riba loviti ljude, istina označava radikalnu promjenu dotadašnje životne prakse, no ne apsolutnu. Oni i dalje ostaju ribari. Oni, dakle, svoje ribarske sposobnosti sada trebaju usmjeriti u drugom smjeru, u lovljenje ljudi. Drugim riječima, Isus od nas, njegovih današnjih učenika – kako mi to vrlo često volimo isticati – ne traži da u doslovnom smislu napravimo totalni obrat svoga života, da sve napustimo i radimo posve suprotno onomu što smo prije radili, nego ono što imamo, prvenstveno svoje sposobnosti, koristimo za drukčije ciljeve. To prvenstveno znači da trebamo nastaviti živjeti svoje živote, raditi svoje poslove, no pri tome stalno biti na korist drugima, trajno nastojati oko dobrobiti drugih ljudi. Koliko mi to uistinu radimo, koliko svoje sposobnosti zaista koristimo za lovljenje ljudi, a koliko za lovljenje riba, ostaje otvoreno pitanje svima nama. Vrijeme došašća jest i vrijeme odgovora na to i slična pitanja i još više vrijeme popravljanja, vrijeme činjenja, vrijeme za druge.